Aleksandar Dragaš : Severinina štikla zbacila mnoge maske

Kao i mnoge druge stvari u ovoj po mnogočemu još uvijek nesređenoj zemlji tako je i pobjeda Severine na Dori, hrvatskom izboru za inače potpuno nebitan Eurosong, uzburkala mnogo duhova i oštro podijelila naciju za i protiv «Moje štikle». Kako u svakom zlu, a Severinina pjesma doista jest užasno primitivno zlo, ima nečeg dobrog, onda je to činjenica da su Severininom pobjedom napokon spale mnoge maske često licemjernih Hrvata. Koje maske, pitate se? Evo koje.

Ako su do sada to činili prikriveno ili samo unutar za to rezerviranih svratišta, Hrvati su napokon sami sebima javno priznali da doista vole turbo-folk, te da po tome nisu ništa drukčiji od Srba, od kojih bi se, jel'te, tako voljeli razlikovati. Ako se do sada turbo-folk šuljao kradom i pored hrvatskih medija (mada je i to upitno, jer što su bili Huljićevi puleni nego malo drukčije zapakiran turbo-folk?), Severinina pobjeda je konačno dala do znanja da hrvatski mediji sada spremno ulaze u propagiranje turbo-folka. Da je bilo uredničke pameti i kuraže, kojih u zabavnom programu HTV-a odavno nema, «Moja štikla» se, kao i niz drugih pjesama za Doru nije smjela naći u konkurenciji, pa makar ne bilo Dore.

Pobjedi Severine uvelike su kumovali glasovi gledatelja Dore (druga po glasovima publike), no još je više za ispovraćati se što je «stručni žiri» HTV-a Severininoj po svemu šund-pjesmi također dao velik broj glasova, a u finalnoj večeri čak i veći negoli Kraljevima ulice u polufinalnoj večeri. HTV će, stoga, biti najzaslužniji za prodor turbo-folka u hrvatski medijski prostor i za kulturološku kataklizmu u koju smo, nepovratno, ušli, a na što neki upozoravaju od početka 90-ih. Nadalje, ovime je nepobitno dokazano da na HTV-u nema nikakve, a kamoli jake i profilirane kultrunjačke i glazbene politike koja bi se usudila ovakvom muzičkom smeću reći «non passaran».

Severininom pobjedom postalo je bolno jasno da su svi oni koji su u toj «cajki» vidjeli «Umetnicu» bili potpuno u krivu, jer Severina je ovime pala čak i koju stepenicu niže od davno proskribirane Brene Nacionale. Tu ne pomažu ni Severinine uloge po HNK-u, ni monodrame. Cajka ostaje cajka. Bregović je, pak, suradnjom na Sevinoj pjesmi još jednom dokazao da su on i Bijelo dugme daleko zaslužniji za nastanak turbo-folka nego rocka na ovim prostorima, te da se novovjeko petljanje s bilo kojim etno nasljeđem na ovim prostorima često pokazalo pogubnim za glazbu i kulturu. Lado je samo poslužio da se ovaj dernek pokuša podvaliti kao hrvatska stvar.

Nadalje, «Moja štikla» izvrsno ukazuje da se hrvatski glazbeni drek ni po čemu, pa čak ni po mirisu, a kamoli po sastavu, ne razlikuje od srpskog muzičkog govna. Sukladno tome, estrada je, to je sada posve razvidno, spremna potpisati pakt s bilo kojim vragom, pa i turbo-folkom, samo da ne propadne. Očekujte, stoga, već ovog proljeća i ljeta, pravu navalu sličnih pjesama i potpunu negaciju ionako odavno zatrtih svjetlih tradicija hrvatske zabavne glazbe kakvima se ista mogla pohvaliti u 50-ima, 60-ima i dijelu 70-ih godina. Koliko dugo će to trajati, pitate se. Godinama, rekla bi još jedna hrvatska turbo-folkuša, Ivana Banfić.

Pobjedom Severine postalo je evidentno da Hrvati ne razlikuju termine zabavno i smiješno od glupog, primitivnog i zadrtog, a kamoli kvalitetnu od nekvalitetne glazbe. Do tog obrnutog sistema vrijednosti došlo je baš zbog godinama forsirane autarkičnosti Hrvatske u najgore provedenoj tranziciji društva u istočnoj Europi, a time i hrvatske pop glazbe, dok smo u «crnom mraku komunizma» 50-ih i 60-ih ili u vrijeme novog vala imali potpuno obrnutu situaciju – upućenost hrvatske glazbe na Zapad i na europski kulturni krug.

Ako Severina uspije proizvesti revolt u zdravim hrvatskim glazbenima snagama to će biti dobro, no bojim se da je za takav boj sada već prekasno. Hrvatska je odlučila snažno prikloniti se turbo-folku, premda se na papiru zaklinje u suprotno i, kao, bježi od bilo kakvkih balkanskih integracija. Severinina pobjeda dokaz je da je onaj najgori Balkan najviše ostao baš u najvećim Hrvatinama koji, zapravo, ni pod koju cijenu ne žele pobjeći od njega, kao povampirenog kulturološkog i društvenog prostora u kojem se cajke, uz usputnu pucnjavu, lom čaša i krvave ruke, dižu na pijedestal umjetnica, a kriminalci jedino snalaze.

Severinina štikla samo je odraz poptuno primitivizacije ovog duboko nemoralnog društva sklonog kiču i masovnom neukusu koje sve više gubi nit s bilo kakvim građanskim društvom i koje je, htjeli mi to priznati ili ne, bilo mnogo bliže Europi početkom 80-ih nego danas. U svim segmentima ovo društvo je dotaklo samo dno. Štikla je tek simbol tog poniranja. Onima kojima se sve to gadi ostaje tek povući se u tihi pokret otpora manjine kojoj turbo-folk štikla još uvijek nije probila uho i prosula mozak, jer nastupila su vremena u kojima je sramota reći da ne slušaš narodnjake. Prije 20 godina, čak i vrijeme najvećih uspjeha Lepe Brene, bilo je potpuno obrnuto. I to ne samo u Zagrebu koji se pretvorio u najcrnje dinarsko selo.

Eventualna i lakomoguća pobjeda Severine na Eurosongu (zbroj glasova Srbije, Bosne, Makedonije, Slovenije, dijaspora iz tih zemalja razasutih po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, te glasovi iz još poneke istočnoeuropske zemlje, Grčke i Turske u kojima dišu sličnim glazbenim ritmom) neće ništa promijeniti na stvari. Bit će to samo pirova pobjeda jedne ružne, «kumovske» Hrvatske na ionako upitnom natjecanju lakih nota u režiji javnih TV kuća koje bi se, umjesto estradnih grozota, trebale baviti pametnijim poslovima kojima bi izvlačenje iz kulturne kataklizme u koju smo zapali počelo što je prije moguće.