Aleksandar Dragaš : Trening za umiranje: Biografija hladnog piva

To je bilo i otprilike sve što se napisalo o epizodi koja je umalo postala najvećom tragedijom u povijesti rock'n'rolla nakon avionske nesreće u kojoj su živote izgubili Buddy Holly i Richie Valens. Kako piše Aleksandar Dragaš u biografiji «Hladnog piva» u hrvatskim medijima o toj nesreći nije izvijestio nitko. Polovica novog vala - generacije koja se pojavila kasnih osamdesetih i ratnih devedesetih - gotovo je kolektivno izginula tokom r'n'r službe, ali niti to nije bilo dovoljno da se razbije medijska blokada. Alternativni rock jednostavno se nije uklapao u politiku medija koji su svoje naklade temeljili na prodavanju četnika, estrade i tv-programa.

U «Treningu za umiranje» Dragaš piše povijest tog «izgubljenog Novog vala». Biografija «Hladnog piva» svojevrsno je «Ratno dijete», generacijski nastavak Mirkovićevog «Sretnog djeteta». Tokom ratnih prosinačkih noći 1991. u KSET-u se događao «novi novi val». Kroz klub studentata elektrotehnike prošlo je desetak novih bandova. Na svakom koncertu okupljalo se i po nekoliko stotina klinaca više nego što stane u prostorije s kapacitetom od 200-300 posjetitelja. No o toj movidi znao je malo tko izvan alternativnog mikrokozmosa. Novi novi val ostao je zamračen ispod zamračenih zagrebačkih noći - tijekom kojih su izgleda bili budni svi, i branitelji na frontu, i klinci u KSET-u... i penzioneri koji su po nekoliko puta noću silazili u atomska skoništa i podrume.

Ratna, Fiju Briju generacija, ostala je u medijskoj ilegali i dobar dio ostatka devedesetih. Na pitanje je li reprezentacija bandova «Hladno pivo», «Majke», «The Spoons», «Messerschmitt», «Laufer», «Overflow», «Pipsi», «Don't», «Satan Panonski», «Zadruga», «KUD Idijoti», «Gustafi» i «Let 3», bila bitno lošija od postave hrvatskog novog vala («Prljavo kazalište», «Azra», «Film», «Haustor», «Boa», «Parafi», «Termiti», «Zvijezde», «Ðavoli», «Psihomodo Pop») Dragaš odgovara – «teško». Ono što je bilo lošije – jest vrijeme. U rijetko žestokoj kritici devedesetih Dragaš «državotvorno desetljeće» drakonski otpisuje kao «tragičnu dekadu». Zemljom je harao rat, pljačka i kriminal. Članovi «Hladnog piva» su kao dobitnici Porina na raskrižjima prodavali novine. A u Croatia Recordsu sjedili su tipovi koji su obećavali da će zbog «Piva» zajebati i Suzanu - «a Suzana je nova Ljiljana»... O kakvim se to «Suzanama i Ljiljanama» bulaznilo Dragaš i Tomislav Sunjić, tadašnji izdavači «Piva», nisu imali pojma.

Uz ulogu izdavača Dragaš je bio i menadžer, promotor, i vozač banda. Iz te insajderske pozicije je i napisana biografija «Piva». Dragaš je diskurzivno određuje kao «subjektivnu biografiju». Neutralnu i objektivnu biografiju trebao bi napisati netko drugi, kaže on. No subjektivnost ne leži samo u autorovoj privrženosti bandu. Biografiju «Hladnog piva» Dragaš piše u prvom licu. Čitatelji koji očekuju priču o Miletu, Subi i drugima, možda će se iznenaditi što u prvim rečenicama Dragaš piše o tome kada su se njegovi roditelji doselili u Gajnice, kada je krenuo u školu, koje su prve singlice koje je slušao...

Cinici bi «Trening za umiranje» mogli nazvati biografijom «Hladnog piva», i auto-
biografijom Aleksandra Dragaša. Dragaš je biografiju mogao napisati u trećem licu – otkrivajući se tek naknadno kao bitan sudionik događaja. To je efektan postupak koji biografi često koriste. No i subjektivni diskurs je posve legitiman. Njega koriste oni autori koji nemaju historiografskih pretenzija – poput tjelohranitelja zvijezda, fitness trenera ili vozača. Ali pisanje u prvom licu također je i najčešći je izbor izdavača, menadžera, i drugih aktivnih sudionika nečije biografije. Dragaš je bio sve to (osim fitness trenera): originalni «peti ortak» «Hladnog piva». Sada je postao i službeni kroničar banda. I ne samo banda, već uopće najboljih i najgorih godina našeg života. S uzbudljivim «Treningom za umiranje» Mrletov natpis «osto živ» prerastao je u čitavu generacijsku povijest preživljavanja.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )