Aleksandar Hut Kono : Ljubav u život dođe onaj čas kad se počnemo smanjivati
Aleksandar Hut Kono je pjesnik, anglist, hispanist, japanolog. Kako bi Mario Kopić rekao za ovog mladog autora: „..bio je prisiljen da iznutra razgrađuje tradicionalnu poetsku sliku svijeta, da ironijom slavi poetski čin kao akt rasanjivanja." I to je doista ono što možete očekivati u pjesmama ovog autora: tugu, smijeh, nužnu ali i pretjeranu analitičnost. Nedavno je za Hrvatsko društvo pisaca objavio svoju prvu zbirku poezije "Nabrajanja". Dobitnik je dviju književnih nagrada: Ulaznica (Zrenjanin) i Nagrada Fernando Pessoa portugalskog veleposlanstva u Zagrebu. Pjesme, eseje i književne kritike objavljuje u vodećim časopisima i medijima u regiji.
Srđan Sandić: Upravo ti je izašla zbirka pjesama pod naslovom "Nabrajanja", ali na neki način tvoje pjesme (formom i sadržajem) i jesu i nisu pjesme: na primjer, u zbirci se nalazi mali, nazovimo to, poetski esej o gradovima. Možemo li zato, prije nego što nastavimo, prvo pokušati definirati što je danas pjesma i tko je pjesnik?
Aleksandar Hut Kono: To nažalost ne možemo učiniti. A ne možemo zato što pjesma danas, za razliku od drame, reklamnog slogana, libreta ili dokumentarnog filma ne služi ama baš ničemu, čak ni zgrtanju novca. Engleski pisac W. H. Auden lukavo je primijetio da je sa širenjem pismenosti pjesništvo izgubilo svoju mnemoničku funkciju. U ranijim stoljećima, priče se pretakalo u metrizirane i rimovane stihove jer tako je pripovjedaču bilo lakše zapamtiti tekst, a publici su detalji duže ostajali u sjećanju. Početkom dvadesetog stoljeća veliki broj ljudi se opismenio što je potkopalo usmenu stihovanu književnost, tvrdi Auden, a pjesništvu omogućilo da se počne razvijati mimo metričkih ograničenja.
Premda imam neke zamjerke toj teoriji, moram priznati da prilično maštovito objašnjava suvremeni pad potrebe za pjesništvom općenito kao i radikalni zaokret poezije u formi. Auden istu pretpostavku primjenjuje i na slikarstvo koje je, kako kaže, izum fotoaparata rasteretio obaveze figuralnosti jer sad se portrete više nije moralo slikati rukom. Uglavnom, ako je stih doista izgubio praktičnu namjenu koju je nekoć navodno imao onda ga je prilično teško opisati jer kako bi se definiralo, recimo, šalicu iz koje se, zbog ovog ili onog razloga više ne može piti... možda kao ukrasnu šalicu. Ali što ako je ta šalica ružna ili neugledna i ne može obavljati ukrasnu funkciju no i dalje uredno postoji. Kako bismo definirali takav predmet?
Za mene, riskirat ću ipak silno krnju definiciju, pjesma predstavlja najekonomičnije očitovanje duha. A rezultat tog očitovanja je kratki predah od nepobjedive monotonije ljudskog života. Ponekad se pitam je li ikad postojala pjesma koja bi nekoga odgovorila od, recimo, samoubojstva ili taj čin barem odgodila. Pa ako taj netko nije bio, recimo, Staljin, onda je poezija već puno napravila za ljudsku dobrobit.
A već kad smo kod definicija spomenimo i to da je Octavio Paz kao pjesmu odredio onaj tekst u kojem se očituje misterij ljudske slobode. Nisam siguran što to znači, ali misao mi se svejedno dopada.
Alternativni odgovor na pitanje što je pjesma daje Wislawa Szymborska kad kaže:
NEKIMA JE DRAGA POEZIJA
Nekima -
to jest ne svima.
Čak ne većini svih, nego manjini.
Ne brojeći škole, gdje se mora,
i same pjesnike,
bit će tih osoba dvije na tisuću.
Draga im je -
ali draga je i juha s rezancima,
dragi su komplimenti i modra boja,
dragi je stari šal,
drago nam je ostati pri svome,
drago nam je gladiti psa.
Poezija -
ali što je to poezija.
Mnogi kolebljiv odgovor
na to je pitanje pao.
A ja ne znam i ne znam i držim se toga
kao spasonosnoga oslonca.
(preveo Zdravko Malić)
Premda, kao što vidiš, ne mogu precizno reći što je to pjesma, s lakoćom ću ti odgovoriti na pitanje tko je pjesnik. Pjesnik je, usudio bih se reći, netko koga odlikuje kronični višak životne energije jer, kao što zapaža Imre Kertesz, pisati možemo jedino iz obilja životne energije razinu koje ne pogađa ni zdravstveni krah kao što pokazuje slučaj Marcela Prousta pa i samog Kertesza. Za mene je, dakle, pjesnik, svatko tko raspolaže opisanim energetskim suficitom samo što se sad opet otvara pukotina u definiciji jer sličnim energetskim viškom očito raspolažu sportaši, operne pjevačice, revolucionari, znanstvenici pa čak i poduzetnici. Ali i inspirirane majke i očevi novorođene djece. Pjesnik je, možemo to reći ovako, hiperaktivni individualac koji pritisak u ušima olakšava zapisujući stihove.
Vidim da su tvoje pjesme neka vrsta hibrida između eseja i pjesama, vijesti i pjesama itd. Možeš li nam reći još nešto o svojoj novoj knjizi?
Ljudski um voli cjeline. Zato posebno respektiramo konceptualne albume kakve su snimali Pink Floyd ili Kate Bush gdje svaka pjesma dodatno doprinosi razradi centralne teme. Moja zbirka nije jedna takva cjelina - u njoj svaka pjesma, barem tematski, vodi zaseban život. Zbog toga sam izričito inzistirao na tome da barem metoda kojom su stihovi nastali poveže zbirku, a primijenjeni postupak sam nazvao metodom nabrajanja. Da bi se na taj način pisalo potrebni su sljedeći sastojci:
1. Osjetno povišeno raspoloženje koje nije izazvano stimulansima (narkotici, kofein, alkohol, kakaovac, šećer itd.) i u koje se najčešće dolazi nakon što se dobro obavilo neki zahtjevan posao pa čovjeka preplavi zadovoljstvo, privid životnog smisla i fatamorgana beskonačnih mogućnosti.
2. Promiskuitetan, ali ipak izbirljiv um koji u euforiji kopulira s čim god mu se prohtije (izmišljenom sjećanju na baku, beskonačnim nizovima brojeva i to zato što su zeleni, alternativnim društvenim uređenjem koje počiva na kanibalizmu, mogućim uzrocima Trećeg svjetskog rata itd.); Posljedica te kopulacije je navođenje postojećih i nepostojećih osobina bića, stvari ili pojava s kojima se ulazi u odnos, a to nabrajanje čini okosnicu pjesme.
3. Meditacija na riječ "sve"
4. Ekonomičnost izraza
5. Nehermetičnost stiha
6. Obavezna ranjenost životom koju autor ne priznaje pa je se primjećuje samo kad se pojavi pukotina u fasadi euorfije.
7. Oduševljenost činjenicom da - htjeli mi to priznati ili ne - riječi vode svoj nezavisni život čak i onda kad ih uprežemo da prenesu sadržaj. Zbog toga će izrazi "njegova ekselencija" ili "sklopiva karta Mađarske" u čitatelja izazvati senzacije koje je nemoguće predvidjeti. Odjednom čovjek će nehotice prizvati u sjećanje sve one trenutke kad se sretao s njegovim ekselencijama ili sklopivim zemljovidima i učas će provaliti bujica mentalnog uzbuđenja koje će za sobom nanijeti i onaj svjetlucavi mulj senzorskog pamćenja o kojem, na svoj način, govore Marcel Proust i Mihail Čehov. Tu smo sad već opasno blizu i takozvanim osjećajima pobuđivanje kojih je, razumije se, ultimativna misija umjetničkog djela. Iz svega toga proizlazi da je pisac koji piše metodom nabrajanja svjestan da su riječi stimulans na koji je, za razliku od kokaina, nemoguće razviti toleranciju.
No to što sam ispisao čitavu zbirku slijedeći gore opisanu metodu još ni izdaleka ne znači da zagovaram jedino taj način pisanja. Baš naprotiv jer u međuvremenu sam skoro pa dovršio drugu knjigu koja će se zvati Perzijski dnevnik i koja se uopće ne oslanja na nabrajanja. Što se tiče tih pjesama, polazišna točka je bila meditacija na riječ "ništa", a svi oni ispočetka stidljivi koraci koji su se pojavili u tišini poslužili su kao zametak strofa. Ne začuđuje zato da su u toj zbirci okupljene uglavnom ljubavne pjesme. Pišući, ujedno sam shvatio da nam ljubav u život dođe onaj čas kad se počnemo smanjivati.
Osim što pišeš pjesme i eseje, povremeno objavljuješ i književne kritike. Misliš li da je objektivnost moguća kad pisac piše o drugom piscu?
Objektivnost u tom slučaju ne dolazi u obzir. Općenito je odvratno kad ljudi svaštare i to treba zabraniti! Pogotovo u mom slučaju jer svaštarim neprestano. Zbog takvih ljudi danas imamo pojavu urednika-pisaca, novinara-pisaca, kritičara-pisca itd. U nekom je trenutku, ili je tako bilo oduvijek, došlo do proliferacije amfibijskih stvorenja koja istovremeno sudjeluju u proizvodnji i plasmanu (odnosno evaluaciji) kulture. U takvoj sredini, a svaka sredina je takva, dolazi do propasti stvarateljskog erosa. Pisac više nije djeva u nevolji koja čeka da je otkrije i spasi neki vitez odnosno urednik, mecena, kritičar. Umjetnik sad postaje samodostatni aseksualni stvor koji sam sebe stvara i plasira od početka do kraja.
S druge strane tog ukinutog bojišta, dok god se iza urednika krije i pisac, u čovjeku tinja iskra ugroženosti od strane svih onih koji stvaraju, a ako nije riječ baš o ugroženosti onda se svakako javlja gelosia artistica o kojoj govori i Szymborska kad kaže da su pjesnici ljubomorni na sve tuđe pjesme, čak i one loše. Isto je s kritičarima-piscima, novinarima-piscima, radijskim voditeljima-piscima itd. Kako stvari sad stoje svijet kulture prepun je polustvorenja, a takvim ljudima se ne može vjerovati. Jer ako jedan pisac piše kritiku drugom piscu onda uvijek treba imati na umu da se radi ili o sukobu interesa ili o prikrivenim planovima. Doista je odvratno koliko se, na primjer, Salman Rushdie ulizuje drugim autorima putem svojih osvrta, komentara i antologija. On zna zašto to radi, premda se s ove daljine čini da jednoj takvoj veličini opisano srozavanje nije potrebno.
S druge strane, moramo znati da je to ogavno svaštarenje jedino prirodno stanje čovjeka. Na kraju krajeva, kao bića notorno smo skloni višestrukoj upotrebi istih organa. Na primjer, jezivim aparatom koji je namijenjen usitnjavanju i predprobavi hrane ujedno govorimo i pjevamo. Zatim, vlastiti kanalizacijski sustav koristimo kao sredstvo za reprodukciju, ali i za besciljno uživanje. Zbog toga je prirodno da ćemo i umove podvrgnuti istoj logici. Dapače, oduvijek su me užasavali visoko specijalizirani ljudi kakav je bio njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki. Nije mi bilo jasno što ga pokreće.
Iz pozicije kritičara, reci nam kakvo je trenutno stanje hrvatske književne scene, pogotovo pjesničke?
Hrvatska književna scena boomira! U zadnjih 10-15 godina čitatelji su doslovno zasuti prvorazrednom književnošću. Međutim, iza tog procvata ne kriju se pisci, već prevoditelji. Čini mi se da se o ovom fenomenu ne govori dovoljno, ali važno je znati da u Hrvatskoj trenutno djeluje određeni broj prevoditelja koji doslovno proširuju mogućnosti književnog jezik i po svojoj virtuoznosti mogu biti izvor nadahnuća piscima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nije mi jasno zašto novine neprestano ne pišu o prijevodima Fikreta Cacana čije me je "Plavo salo" Vladimira Sorokina svojedobno oborilo s nogu. Ili o Tatjani Jukić koja je prevevši "Zaposjedanje" A. S. Byatt ponovo u hrvatsku književnost suvereno uvela imperfekt.
A tu su i Ekrem Čaušević i Marta Andrić čiji je prijevod romana "Zovem se crvena" Orhana Pamuka superioran engleskom, a ne zaboravimo da je taj engleski tekst pohvaljen nekim jako značajnim nagradama. U prijevodu koji potpisuju Čaušević i Andrić dolazi do izražaja urođena prednost hrvatskog pred engleskim, a to je činjenica da je jezik kojim govorimo, putem Bosne, portal u svijet islama dok je engleski posve lišen turcizama pa je egzotika romana morala biti pospremana u fusnote. Situacija je ista i na pjesničkoj fronti s nekim odličnim prevoditeljima među kojima se, uz opet Fikreta Cacana, izdvaja i Sonja Bennet poznata po radu na tekstovima Tomasa Transtroemera i Kjella Espmarka.
Općenito mislim da je došlo vrijeme da prestanemo o hrvatskoj književnosti razmišljati kao o nečemu što stvaraju isključivo hrvatski pisci jer prijevodna književnost, što se mene tiče, postaje potpuno hrvatska onaj čas kad je se prevede na ovaj jezik. Tako to doživjeti mogu i čitatelji i knjižničari koji ipak tvore sveto knjiško tržište. Tako to apsolutno moraju doživjeti i recenzenti koji se uvijek referiraju na ukupnu, a ne samo nacionalnu književnost.
Vidim da pišeš po narudžbi. Uključen si u aktivističku grupu 1postozagrad, a zagrebačko Srpsko narodno vijeće je u par navrata naručivalo prigodne pjesme od tebe. Kakav je tvoj stav prema pisanju po narudžbi?
Pisanje po narudžbi me oduševljava. Možda zato što naručitelj zapravo odradi pola posla samim tim što zahtjevima usmjeri autora. A tu je i povratna informacija, odnosno ushićenje od strane naručitelja u slučaju da je zadovoljan. Vrlo često umjetnici stvaraju bez ikakve povratne informacije što nakon nekog vremena umori čovjeka. Zato nemam problema s umjetnošću koja nastaje po narudžbi, osim toga primjera naručenih remekdjela kroz povijest je previše - od Handelove Muzike na vodi do Michelangelove Sikstinske kapele.
Suradnja s 1postozagrad je bila doista krasna, bez njih neke moje možda najbolje pjesme jednostavno nebi nastale. Međutim, ispočetka sam osjećao ogromnu i posve iracionalnu odbojnost prema takvoj vrsti angažmana, ali i prema aktivizmu uopće. Ipak, ubrzo sam shvatio da se 1postozagrad prije svega bori protiv neukusa koji Zagrebu nameće trenutna gradska vlast. Od tog trenutka sve je postalo drugačije.
Što se tiče Srpskog narodnog vijeća, poziv da pišem za njih me odmah oduševio jer teme koje je trebalo pokriti predstavljaju san svakog pisca - masovni pokolji, deportacije, konclogori, stratišta i proračunati zaborav potomaka endehazije. Ne zaboravimo da je prvorazredno remekdjelo književnosti prošlog stoljeća - "Čovjek bez sudbine" Imrea Kertesza začeto u Aušvicu. Isto tako, hvaljeni poetski romani Herte Muller duguju svoje postojanje mračnom i ekscentričnom režimu Nicolaea Ceausescua. Suvremeni evropski pisac, na svu sreću, nema više pristup tako ekstremnim iskustvima i zato nam ne preostaje nego krišom ulaziti u umove žrtava tirana prošlog stoljeća. Ipak, vjerujem da će Putinova homofobna Rusija poroditi pokoje zanimljivo književno djelo. A štošta bi moglo izaći i iz Sjeverne Koreje jednom kad tamošnji režim padne.
S druge strane, žalosno je što beskonačni i nezamislivo krvavi rat u Kongu zasad nije rezultirao zapaženim umjetničkim ostvarenjima. Općenito se uzrujam kad vidim da umjetnost trati jeziva stradanja ili, isto tako, ekstremnu radost jer u srednjem pojasu izvjesnosti i dosade prilično je teško stvarati osim ako niste imali sreće roditi se kao Alice Munro.
Čini mi se da od početka intervjua pomalo izbjegavaš direktne odgovore, ali nek ti bude. Pričaj nam sad još malo o svom aktivističkom angažmanu koji toliko brižno skrivaš (Virtualni muzej Dotrščina, bilježenje sjećanja u javnom prostoru itd.)
Ima nešto strašno ponižavajuće u aktivističkom angažmanu. Treba se tu itekako izložiti. Treba ući u dijalog s društvom, a to je radije izbjegavam. Zbog toga uvijek čekam da me drugi nagovore. Morao bih napomenuti da je za moj aktivizam gotovo sasvim zaslužan zagrebački publicist Saša Šimpraga koji evidentno zna moju slabu točku i u stanju je pridobiti me za bilo što. Entuzijazam kojim pristupa predlaganju rješavanja problema ovog grada pa i društva - potpuno je neshvatljiv. A njegova spremnost da radi za nula kuna je u jednakoj mjeri zarazna i štetna. Vjerujem da se radi o nekoj vrsti simptoma, samo koja bi to bila bolest? Nešto nalik onoj humanitarističkoj grižnji savijesti od koje pate manhattanski milijarderi samo što materijalne prilike Saše Šimprage, koliko vidim, ni po čemu nisu nalik na one koje uživa visoki stalež New Yorka.
Sve u svemu, problem mog aktivizma mogli bismo zaključiti na način da kažemo kako je on rezultat neke vrste povodljivosti po čemu stoji u oštroj opreci spram mog pjesništva s kojim je, unatoč svemu, ipak nerazdruživo povezan.
Nabrajanja
- Hrvatsko društvo pisaca 12/2013.
- 77 str., meki uvez
- ISBN 9789537342616
Sve je u ovoj poeziji u znamenju te odvažnosti da se krajolik naše jave i sna ogoli do te mjere kada se u duhu otkriva kao čisti, vrijednosno neutralni fenomen, da bi onda, refleksivno posredovan, izbio u bitnosti njegova značenja za nas. Taj redukcionizam poetskih strasti rezultirao je konzistentnošću poetskog stava ili zahtjeva da se ornamentika i dogođeno zamijeni novom skalom značenja.