Aleksandar Stipčević : Naše najvrijednije knjige bi preživjele i atomsku bombu

Aleksandru Stipčeviću, umirovljenom profesoru zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nedavno su u kratkom razmaku izašle dvije važne knjige: "Povijest knjige" (Matica hrvatska) i "Socijalna povijest knjige u Hrvata: knjiga II., od glagoljskog prvotiska (1483.) do hrvatskog narodnog preporoda (1835.)" (Školska knjiga). Te se dvije obimne knjige o najinteresantnijem dijelu kulturne povijesti čovječanstva izvrsno nadopunjuju: jedna je opća povijest knjige, a druga nacionalna. Iako će služiti kao znanstveni priručnici, obje su knjige napisane kao dobra literatura i donose niz zanimljivih uvida u status knjige u društvu kroz povijest. Od njene proizvodnje, cijene, opreme, čitanosti do uloge koje su knjige imale u raznim ratovima. To je zapravo socijalna povijest čovječanstva ispričana na primjeru knjige, jer, kao što bi rekao prof. Stipčević, sve izlazi iz knjige i sve se vraća u knjigu.

Njegova "Povijest knjige" prvi put je objavljena 1985. godine i vrlo brzo je rasprodana. U međuvremenu je prevedena na arapski, albanski i perzijski, a ovo joj je drugo, prošireno i nadopunjeno (posebice bogatim slikovnim materijalom) drugo hrvatsko izdanje. Trenutno radi na trećem i završnom dijelu opsežne "Socijalne povijesti knjige u Hrvata", koju planira zgotoviti do sljedećeg ljeta.

Barbara Matejčić : Bavite se i općom i nacionalnom poviješću knjige pa možete prosuditi kako smo kroz povijest stajali u odnosu na svjetski razvoj knjige? Jesmo li zaostajali?

Aleksandar Stipčević : Teritorij koji danas nastanjuju Hrvati bio je dio Europe još u antičko doba i ono što se događalo u bilo kojem dijelu Rimskog Carstva, događalo se i ovdje. Tako je bilo i kasnije, u srednjem vijeku. Dakle, ni u kom slučaju nismo zaostajali, kao što ne zaostajemo ni danas. U srednjem vijeku tu je postojalo na stotine samostana – benediktinskih, dominikanskih, franjevačkih – u kojim se piše onako kao i bilo gdje u Europi i produkcija knjiga bila je velika. Iako je veći dio tih knjiga uništen, neki gradovi kao što su Dubrovnik, Split, Zadar i Šibenik nikada nisu potpali pod Turke pa su sačuvati kontinuitet pisane riječi od antičkih vremena do današnjega dana. Posebno smo bili ravnopravni u 16., 17. i 18. stoljeću, i to je po mom mišljenju zlatno doba hrvatske pisane riječi. Navedimo samo da u tom vremenu stvaraju Bošković, Marulić i Vlačić, koji su imali status europskih veličina. Ni kao tiskari nismo zaostajali. Nekoliko naših znamenitih tiskara iz 15. i 16. stoljeća i danas se navode u svim povijestima knjiga kao jedni od onih koji su stvarali tiskarsku vještinu u Europi.

Kako onda u vrijeme svog najvećeg ekonomskog i kulturnog procvata Dubrovnik nije imao ni jednu tiskaru?

Ključni problem je bio u tome što se moralo paziti da tiskara bude rentabilna, jer bi u suprotnom propala. Stoga se više isplatilo tiskati knjige u Veneciji, gdje je u 15. i 16. stoljeću radilo oko 150 tiskara u isto vrijeme, a neke su se i specijalizirale za hrvatske knjige. Dakle, nitko nam nije branio da sami tiskamo knjige, kao što se svojedobno govorilo da su Venecijanci sprječavali da se u Dalmaciji otvaraju tiskare, već se samo radilo o tome da nismo mogli konkurirati velikim i uhodanim venecijanskim tiskarama. Uostalom, Venecija je dugo vremena bila najjače tipografsko središte Europe, a i njima tada nije bila inozemstvo. Kada se išlo u Veneciju, išlo se u svoj glavni grad s kojim su svakodnevno postojale brodske veze. Tiskare se kod nas pojavljuju krajem 18. stoljeća, kada Venecija postaje 'umorna'.Tada mletački tiskar Carlo Antonio Occhi dolazi u Dubrovnik i otvara tiskaru, Fracasso osniva tiskaru u Zadru i odjedanput se u primorskim gradovima pojavljuje niz tiskara. U Zagrebu je do toga došlo ranije jer im nije bilo tako lako otići u Veneciju i tiskati knjige.

Kolike su bile naklade tih prvih tiskanih knjiga i može li se rekonstruirati koje su bile cijene u današnjim novčanim vrijednostima?

U Veneciji su se knjige do konca 15. stoljeća tiskale u tisuću, tisuću i petsto primjeraka. To je bila uobičajena naklada, a u 16. stoljeću se povećava na tri do četiri tisuće primjeraka. Naklade nikada nisu bile velike, jer se nije smjelo riskirati da se knjige ne prodaju. Što se naših knjiga tiče, znamo da je primjerice "Cvit razgovora" Filipa Grabovca tiskan u 700 komada. Između 500 i 1000 primjeraka bila je uobičajena naklada hrvatskih knjiga sve do kraja 18. stoljeća i po tome se vidi da je bilo neisplativo tiskati knjige u Hrvatskoj. Sačuvano je nekoliko popisa s cijenama hrvatskih knjiga tiskanih u Veneciji tako da znamo da su stajale od 3 do 5 lira, što je bilo relativno jeftino tako da je, primjerice, jedan svećenik mogao vrlo lako stvoriti svoju privatnu knjižnicu. Prije tiskarskog stroja, nasuprot tome, učitelj u Dubrovniku je za mali brevijar morao cijelu godinu raditi. S Gutenbergovim izumom drastično pada cijena i u roku stotinjak godina knjige su cijenom bile dostupne svakome. I te relativno jeftine knjige pisaca kao što su Gundulić, Držić ili Zlatarić prodavale su se po pedesetak godina.

Zbog čega su se tako slabo prodavale?

Teško je na to odgovoriti, ali možemo pretpostaviti da nisu imale dobru propagandu koja je bila potrebna da bi se knjige prodavale. Osim toga, knjižarska mreža je bila slabo razvijena, posebno u Dalmaciji. Pravih je knjižara bilo vrlo malo sve do kraja 18. stoljeća, ali su se ipak knjige prodavale u svakom gradu. Uglavnom u dućanima "opće prakse", uz kruh i tkanine.

Jesu li autori što zarađivali na svojim knjigama u to vrijeme?

Nije bilo određeno koliko će autori dobiti od svoje knjige, to je bila stvar dogovora između autora i tiskara, odnosno nakladnika, a to je često bila ista osoba. Najčešće je autor pokrivao sve troškove tiskanja i sam se brinuo za prodaju knjige. Prodajom je mogao vratiti uloženo, ali nitko se nije obogatio pišući knjige. Štoviše, uglavnom su bili na gubitku.

Jesu li se već i tada na neki način knjige reklamirale?

Da, vrlo brzo nakon Gutenbergova izuma izdavači objavljuju popise knjiga s cijenama i šalju ih po svijetu. Jedan je takav popis, koji je poslao poznati izdavač Anton Koberger iz Nürnberga, 1480. godine stigao i u dubrovački dominikanski samostan i to je jedan od dva sačuvana takva popisa, drugi se nalazi u Britanskoj knjižnici. U 16. stoljeću su se počeli tiskati i katalozi sa sajmova knjiga u Frankfurtu, Leipzigu i Lyonu. Svake godine bi se u tim gradovima izlagale knjige iz cijele Europe i dijelili bi se katalozi s popisima knjiga i cijenama, što je bio jedini način da se dobije cjelovita informacija o tome tko što objavljuje. Kasnije izdavači počinju i na zadnjim stranicama knjiga stavljati popise naslova koje su još objavili.

To je dosta nenametljivi način reklamiranja. Kada se počelo s agresivnijom propagandom?

S obzirom da je knjižarska mreža bila nerazvijena, za vrijeme Ilirskog preporoda autori poput Vraza i Babukića nisu znali kako bi došli do što većeg broja čitatelja. Tada bi u Danici ilirskoj ili Zori dalmatinskoj objavili oglase, kojima su objašnjavalo zbog čega su njihove knjige važne za sve rodoljube. Dakle, uvjeravanje čitatelja da je neka knjiga dobra i da ju treba kupiti počelo je, što se Hrvatske tiče, u 19. stoljeću.

Kako procjenjujete kulturološku i materijalnu vrijednost knjiga predgutenberskog doba koje su u Hrvatskoj sačuvane?

Jako puno vrijednih knjiga su Turci uništili, ali na sreću nisu nikada došli u neke gradove pa zahvaljujući tome imamo relativno puno sačuvanih knjiga iz srednjeg vijeka. Posebice u Zadru u kojemu je franjevački skriptorij bio jako važan i sačuvane su prekrasne koraljne knjiga iz 13. i 14. stoljeća, a i franjevački samostan male braće u Dubrovniku te dubrovačka dominikanska knjižnica čuvaju veliki broj vrijednih inkunabula i rukopisa. I u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici čuvaju se knjige od 11. stoljeća do danas. Te su knjižnice naše najveće blago.

Čuvaju li se primjereno te knjige?

Postoji u Hrvatskoj i mnogih drugih samostana s vrijednim knjižnicama, ali često u njima ne rade ljudi koji znaju sve što bi trebalo da se knjige sačuvaju. No, sada sve one potpadaju pod patronat Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja se brine njihovu građu tako da danas možemo reći da najstarijim sačuvanim knjigama ne prijeti nikakva opasnost. Također, Nacionalna knjižnica je skupila gotovo sve što su Hrvati tiskali, posebice od renesanse pa do kraja 18. stoljeća, i ta se građa čuva na vrlo sigurnom mjestu. Kada bi pala atomska bomba, te bi knjige bile sačuvane.

Fotografija: Ivan Šebelja

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )