Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 28.02.2013.

Alem Ćurin : Egostriper

Svašta se dogodi u dva desetljeća. Propadnu države, padnu vlade, unište se tvornice, premijeri završe u zatvoru, švicarski franci odlete u nebesa, optuženi za ratne zločine pobjegnu preko granice, bogati se obogate još i više, a i raja ostvari napredak. Samo u suprotnom smjeru. U dvadeset godina dogodi se doista puno stvari, a o nekima od njih nikada nećete čitati u novinama. Novine su takve kakve jesu (džaba je trošiti riječi na očite stvari) i u njih gotovo nikada neće zalutati priča poput one o Vjeki Ðanišu  - čovjeku koji već dvadeset godina, više-manje samostalno, uređuje, distribuira i živi Kvadrat - jedini časopis za teoriju stripa u Hrvatskoj. Suicidalan je to projekt - treba li to uopće govoriti? - svaki poznavatelj i sudionik "kulturne scene" u Hrvatskoj zna to i bez da mu se kaže. Od uređivanja časopisa u Hvatskoj se ne živi, a ako se od te rabote nešto i dobije onda je to uglavnom čir na želucu.

Ne ide Vjeki na ruku ni to što ne živi u Zagrebu (a dobro je poznato da u centraliziranoj državi poput naše takva "omaška" može doći glave), no ako je već uspio preživjeti bezinternetne devedesete nekako će se već snaći u ovom hiperkomunikacijskom dobu. Goni li ga na sve to ljubav prema stripu, tvrdoglavost, inat (da je iz Splita spomenuo bih i dišpet) ili nešto četvrto ne bih znao reći no izgleda da mu dvadeset godina na čelu časopisa koji je u određenim krugovima već odavno stekao kultni status nije bilo dovoljno pa je relativno nedavno (doduše, ima tome već i šest godina) pokrenuo i Biblioteku Kvadrat (namijenjenu stripovima i svemu vezanom uz njih) te Biblioteku Macchu Picchu (namijenjenu knjigama - onima u kojima su sama slova - stripaša i onih koji se tim svijetom kreću skupa s njima), a sve u suradnji s bizovačkim ogrankom Matice hrvatske. Takvi su vam ti autodestruktivci. Ako vam već jedan projekt izaziva čir na želucu, pa što onda ne bi radili još dva takva. U najgorem slučaju, brže ćete na raport onome gore. No, tome ionako nema pomoći jer strip - znamo to dobro - strip ubija. Nitko ga dosad nije preživio.

U dvadeset godina što zbog Kvadrata, što zbog nekih stvari poput Devlićevog "Macchu Picchua", Ðaniš je zauvijek zadužio hrvatsku kulturu. Dug je to nešto drugačijeg karaktera no što je onaj u švicarskim francima, no baš poput toga dug je to koji se ne vraća - nema se kako. Spominjem sve ovo najprije zato što treba, jer je red, a onda zbog jedne vrlo bitne stvari. Nužno je, naime, poznavati kontekst kako bi iduća rečenica pravilno sjela na svoje mjesto. "Egostriper" Alema Ćurina najbolja je 'stvar' koju je Vjeko Ðaniš ikada objavio. Čudno to izgleda ovako napisano no stvari su zapravo vrlo jednostavne. I Ðaniš i Ćurin, na početku 21. stoljeća, u Hrvatskoj, žive i dišu strip. Tónti - rekli bi u Dùbrōvniku. Evala - rek'o bi ja.

 
Nakon ovakvog uvoda, svaka ideja o kritici pada u vodu. S druge strane, nekako mi se ne da pisati panegirike. Potrebno je ipak napisati nekoliko osnovnih, suhoparnih, informacija. "Egostriper" Alema Ćurina (Split, 1953.) na jednom mjestu okuplja njegove tekstove o stripu i fenomenima u i oko stripa, nastale na stranicama raznih i raznolikih tiskovina (poput Feral Tribunea, Slobodne Dalmacije, Zareza i Kvadrata) u zadnjih dvadesetak godina. Teme kojima se Ćurin u ovoj knjizi bavi na prvi se pogled ne čine posebno spektakularne. Štoviše, reklo bi se da je riječ o očekivanim i predvidljivim temama kojima se na ovaj ili onaj način, uvijek ispočetka, vraćaju veterani stripovske fronte.

Red Harolda Fostera i Princa Valianta, red Maurovića, red Francisa Goodwina, red Winsora McCaya i Georgea Herrimana tj. Malog Nema i Krazy Kat (pisati o stripu, a ne spomenuti ovu dvojicu otprilike je kao pisati o hrvatskoj knjževnosti, a ne spomenuti Držića il' Krležu), red Corta Maltesea, red Žeželja, mrvu Matakovića, odica ili dvije djetinjstvu, Plavom Vjesniku i Kekecu, red ili dva posvećen splitskoj branši stripera (Frani Gotovcu i Bori Pavloviću), red reportaža sa Salona stripa u Vinkovcima i sa MaFesta i tako. Začudo, nema ni retka o Neugebaurima, Moebiusu, a i Alex Raymond jedva da se spominje.

Ćurin piše o osnovnoj lektiri svakog "stripera". O temeljima zapadnog kanona ove umjetnosti, o junacima djetinjstava prije VHS-a, prije kompjutera, prije interneta. Piše Ćurin o stvorenjima koja su u zamak kulture ušla kroz vrata za poslugu i u njemu - k'o što se i pristoji bonvivanima - stala raditi kaos sve dok ih nisu potkupili boljim mjestom za stolom. Teme su, u konačnici, nebitne (iako će nesumnjivo izvući pokoji nostalgični osmjeh na lica Ćurinove generacije). Nisu one to što "Egostriper" čini jedinstvenom i neponovljivom monografijom o stripu. Nije, dakle, što - već kako. 

Da Ćurin piše potpune pizdarije (a ne piše, ne dajte se zavarati, riječ je o lucidnim esejima jednog infišanog erudita) čovjek bi mu povjerovao te bi mu pustio da ga tekstovima vodi kamo god hoće. Rijetko se nailazi na tekstove koji spajaju strast, lucidnost, somnabuličnost, provokaciju i razuzadnu jezičnu igrariju. Ćurin je uvijek barem korak (ako ne i deset) ispred svojeg čitatelja, a svaka stranica i svaki paragraf može preobraziti do tada sasvim "normalan" tekst u začudnu tvorevinu koja okupira i onaj analitički i onaj fantastički dio čitateljevog uma.

Ćurinovi tekstovi o stripu, uostalom - baš kao i njegove ilustracije, imaju tendenciju da se preobraze u bespoštednu analizu svakodnevnice, u zajedljivi komentar na nebuloze života i rada u Hrvatskoj, a ponekad se i dogodi  - kao u maestralnom tekstu o Haroldu Fosteru - da iz njih izbije čista književnost. "Egostriper" je zbirka tekstova čovjeka koji se gušta u pisanju, čovjeka koji gušta slagati riječi i pomoću njih opisivati, približavati, razlagati i udaljavati raznolike svjetove prenešene slikom, kao i one izvan nje. Zarazan je taj gušt. Tjera vas da čitate čak i kad se ne slažete s napisanim, čak i ako vas ni najmanje ne zanima još jedna nostalgična epopeja o drvenoj trafici na vrhu ulice i zlatnim danima djetinjstava ispunjenih papirom.

U Hrvatskoj, a usudio bih se reći i u svijetu, nitko o stripu ne piše poput Ćurina. I bolje je tako. Da su kojim slučajem dvojica - svijet bi implodirao. Jebeš svijet, ionako mu je vrijeme. Jedino, bila bi šteta što nikoga ne bi bilo naokolo da čita tekstove iz "Egostripera". A treba ih čitati. Iz dana u dan, a onda opet još koji put. 


Alem Ćurin: "Egostriper"

Matica hrvatska - ogranak Bizovac, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –