Aleš Šteger : Iz komunikacije s prostorom proizlazi pisanje

Mladi slovenski pisac Aleš Šteger boravio je nedavno na kratko u Zagrebu kako bi predstavio prijevod svoje druge knjige na hrvatski jezik. Nakon zbirke pjesama ''Protuberance'' Meandar mu je objavio i putopisnu prozu ''Katkad je siječanj usred ljeta'' (preveo Edo Fičor), koja je u  Sloveniji dobila dobre kritike, ali je i zbunjivala književne stručnjake jer, primjerice, nisu znali bi li ju kandidirali za nagradu u kategoriji eseja ili romana. ''Katkad je siječanj usred ljeta'' motiviran je putovanjem u Peru, u kojem je Šteger boravio nekoliko mjeseci prije deset godina da bi neposredno nakon  povratka na toj podlozi ispisao gustu lirsku prozu.          

Barbara Matejčić : Skloni ste, nazovimo to tako, žanrovskom crossoveru. Radi li se o tome da Vam  ta otvorenost literarne forme omogućava autorsku slobodu ili o nečem drugom?        

Aleš Šteger : Možda  u mom slučaju bolji termin od crossovera dolazi iz automobilizma: hibrid. Svaka knjiga nudi različite prilike za napajanje pa tako i žanrovske. Zanima me ispitivanje granica žanra, a to je zapravo i način na koji razmišljam. Žanrovska neodredivost mojih knjiga predstavlja problem teoretičarima i kritičarima jer ne znaju kako bi  klasificirali moje tekstove - je li to roman, esej, poezija u prozi ili nešto četvrto. Čitatelji s tim nemaju problema, štoviše, iskustvo mi je pokazalo da takvu žanrovsku neodredivost vole. Vjerojatno zbog toga što naš um funkcionira na takav način, a ne čisto i definirano. Svi nosimo puno glasova i različitih jezika u sebi i na neki je način utopijski cilj svake knjige da artikulira više od jednog glasa.        

I ranije ste putovali na neka udaljenija i egzotičnija mjesta. Zbog čega je baš Peru bio okidač za pisanje?

Prvenstveno zbog peruanskog pjesnika Cesara Valleja koji me na neki način inicirao u poeziju. Njegov je jezik čak i u prijevodu bio toliko jak i utjecajan da sam želio ispitati ne samo zemljopisni prostor i ono što je ostalo od krajeva kojima se kretao, već sam htio dopustiti mogućnost zavođenja pa čak i kroz stereotipne ili unaprijed zadane predodžbe o nekim krajevima koji su se toliko promijenili da nemaju više puno veze s onim što su nekada bili.             

Do sada ste putopisnu prozu objavili o Peruu i o Berlinu. Na koji su način ta dva različita prostora utjecala na tekst?          

Berlinu sam htio dati statičan portret mjesta koje postoji samo u knjizi. Realni krajolik mi je poslužio kao neka vrsta matrice, palimpsesta koji prouzrokuje gibanje jezika. To bi gibanje jezika trebalo rekreirati mjesto u samom tekstu. Drugim riječima, to znači da se stilom želi imitirati ono što topografija pruža oku i nogama onda kada se bez nekog određenog cilja prepuštamo prostoru. Danas živimo u ideologiji kretanja koja je u suprotnosti s tim, jer je sve unaprijed zadano i znamo gdje ćemo i kada boraviti. Da bi nastao tekst, takvo kretanje nije inspirativno. Jezik svake knjige bi se trebao pronaći onako kako u stranim krajolicima pronalazimo uspomene ili djeliće našeg identiteta.          

Možemo li onda govoriti o uzajamnom upisivanju - autora u prostor i prostora u autora?          

Ne mislim da je toliko važno koliko se neki prostor upisao u psihu ili jastvo nekog autora, već je interesantno ono što se otvara u toj dinamici. Svima nam je jednostavnije biografski čitati knjige, a meni nikada nije bio osobiti cilj u putopisu što realističnije predstaviti samog sebe, već konstruirati prostor u kojem postoji subjekt koji može nositi moje ili bilo koje drugo ime.          

Znači li to da ni poticaji konkretnog prostora nisu toliko važni, da bi to mogao biti Peru jednako kao i Tanzanija? Ili, da Vam postavim drugačije pitanje: je važan onaj koji putuje, prostor kojim se putuje ili je nužna sinergija?          

Onda kada počinje samo pisanje, konkretan prostor je vrlo važan, pa čak i odlučujući. Neki drugi predjeli bi proizveli drugačija iskustva. Između osobe i prostora nije važna hijerarhija, već interakcija, kao što u razgovoru s nekim stvarate prostor komunikacije. Iz te komunikacije proizlazi pisanje.          

Pišete li dok putujete ili naknadno?          

Pišem samo zabilješke, jer za nešto više bi mi trebala dulja koncentracija, što je teško postići kada putujete. Iako, pokušavao jesam, jer bi mi to olakšalo 'posao', recimo na razini detalja ili opisa nekih osjećanja što se kasnije pomalo izgubi. Treba reći i da pisanje na putovanju upućuje autora na reportažni stil koji tek sporadično ima literarne kvalitete. A ja u pisanju trebam proći kroz kreativni proces koji uključuje i fazu nemoći pa čak i gubljenja sjećanja o tome o čemu želim pisati da bih pronašao ono što sam izgubio. Taj je proces pronalaženja za mene ključan.          

Možete li usporediti stvarno putovanje i to ponovno putovanje kroz pisanje?          

Svako 'stvarno' putovanje dovodi u stanje destabilizacije, kada stvari, rituali i vlastiti jezik nisu više tako samorazumljivi kao što su u svojoj sredini. Slično je i s pisanjem; destabiliziraju se riječi, njihova značenja i u prvi plan dolazi energija između riječi koje su skrivene u svakodnevnom govoru.          

Zbog čega ste prošlo ljeto propješačili slovensku granicu?          

To je bio moj davni san, a povezan je ponovno s destabilizacijom, koja znači da stavljamo u pitanje rubove naše svakodnevice. Nisam to napravio zbog patriotskih, nacionalističkih ili velikoslovenskih motiva, već zbog iskustva jezika - htio sam proći krajevima u kojima postoji prijelaz između slovenskog i nekog drugog jezika. Također sam htio okružiti moj jezik i doživjeti nešto kao što je ''obrnuta rukavica'', koju znamo iz Bretonove ''Nadje''.    

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )