Alessandro Boffa : Životinja si, Viskovitzu

"Kakav je bio tata?" zapita Viskovitz majku bogomoljku.

"Hrskav, slankast, bogat vlaknima."

"Mislim, prije nego što si ga pojela."

"Bio je nesiguran tip, tjeskoban, neurotičan, pomalo kao svi vi mužjaci, Visko."

Viskovitzu, fatalističkom mužjaku bogomoljke, pomisao na smrt, tko zna zbog čega, uvijek izaziva erekciju. Bogomoljku Ljubu upoznao je na sestrinu vjenčanju - ujedno i sprovodu njegova šogora. "Zarobila me njezina okrutna ljepota. Od tada smo se nastavili viđati. Kako je to moguće? Bog me je podario najvrjednijim darom za nas bogomoljke: prijevremenom ejakulacijom, uvjetom potrebnim za svaku trajniju ljubavnu storiju. U prvom tjednu izgubio sam samo par udova, u drugom prvi dio trupa s dodacima za let, u trećem..."

"‘Ne čini to, Visko, za ime božje!' s viših grana dovikivali su moji prijatelji Zucotic, Petrovic i Lopez. Za njih je ženka bila demon... Dali su svećenički zavjet i čitav bogovetni dan provodili su žvačući latice i recitirajući psalme... Ali molitva me nije mogla zaustaviti, ne sada kada sam osjetio hladni dah moje ljepojke, muklo šuštanje njezinih membrana, njezin pogrebno podrugljiv smijeh. Mahnito sam krenuo u pravcu tih zvukova, s jedinom nogom koja mi je ostala, oslanjajući se na svoju erekciju... Izgubio sam glavu za njom."

Muško-ženski odnosi jedna su od središnjih suvremenih literarnih tema. Alessandro Boffa nije Updike. "Životinja si, Viskovitzu" nije "Seks i grad"; više "Seks i biologija". Kao diplomirani biolog, Boffa temu muško-ženskih odnosa poznaje u poprilično širokoj prirodoslovnoj perspektivi. Štoviše, u neka pitanja muško-ženskih odnosa, i prokreacijskih aktivnosti, duhoviti talijanski biolog ima uvid koji daleko nadilazi razne chick-lit i lad-lit zvijezde, moderne preljubnice poput britanske "Anonimne" ili marokanske "Nedžme", ili samog klasika kao što je John Updike.

Alessandro Boffa dvije je godine radio kao laboratorijski biolog. Posao mu se svodio na nadraživanje žaba i štakora te skupljanje njihova sjemena i jajašaca. Ta monotona laboratorijska svakodnevica mladom biologu nije predstavljala ostvarenje romantičnih snova o znanosti. No jednoga dana, tijekom financijskog buma godine 1986., Boffa je na burzi dionica ostvario stanovitu znatniju zaradu. Odmah je odlučio otići na trotjedni odmor. Tri tjedna ubrzo su se pretvorila u 11 godina. Jednu je proveo u Kaliforniji, a 10 u istočnoj Aziji.

U Bangkoku Boffa je trgovao dragim kamenjem. Na malom tajlandskom otoku iznajmljivao je bungalove i vodio restoran - ali sve, kako se može zaključiti, u laganom tropskom ritmu, bez žurbe, provodeći većinu dana u pecanju, čitanju i gledanju videa.

Opušten, odmoren - vjerojatno već pomalo i izdosađen - Boffa je počeo prijateljima pisati razglednice. Jedna od njih pala je na plodno tlo. U odgovoru prijatelj mu je predložio da pokuša napisati nešto duže od razglednice. Boffa je napisao priču o devi po imenu Bob Marley: čini se ne baš posebno originalan tekst o napaljenoj životinji koja ide onamo gdje može nanjušiti ženke, a ne onamo kamo želi njezin jahač. No priča o tvrdoglavom Bobu Marleyju jako je zabavila Boffu. Uskoro, pisanje je na listi dnevnih zadovoljstava potisnulo i pecanje i gledanje videa.

Boffa je pisao o onome što je poznavao - o životinjama. Od razglednice nastala je čitava zbirka sa 20 ljubavnih priča. Glavni su junaci tog evolucijskog love storyja Viskovitz i Ljuba. Njihova veza počinje prije dvije milijarde godina, kad su još bili mikrobi.

Viskovitz, za prijatelje Visko, akronim je za Very Intelligent Superior Kind of Very Intelligent and Talented Zootype. Takvo je barem objašnjenje njegova hrvatskog imena, kada je Viskovitz superinteligentni laboratorijski glodavac koji pronalazi put do kaveza štakorice Ljube. No Viskovitz je i puž hermafrodit (kojeg proganjaju kolege Petrovic i Zucotic - "kako bi uživali u mojem mladom tijelu"), lav zaljubljen u gazelu, mikrob koji je izmislio seks, zeba koja sumnja da joj maleni sliče kukavici ("bili su veći od mene za čitav kljun"), strastveni morski pas, los izmučen obranom svojeg krda ženki, svinja kojoj majka savjetuje da bude "poput svog oca velikog prasca"...

Naglasak je na mužjacima. Razlog tomu nije seksistički. "Životinje imaju stravičan seksualni život", kaže Boffa, "no seksualni život mužjaka posebno je gadan. Većina beskičmenjaka je kontinuirano ponižavana, kastrirana, premlaćivana i konzumirana od strane ženki mnogo većih i okrutnijih od njih samih." Recimo: cvrčak. Svaki put kad vodi ljubav, partnerica mu poždere krila. "Svijet je pun cvrčaka", dramatično zaključuje Boffa, "koji su se u jednom trenutku zaljubili i sada su zbog toga osuđeni na puzanje kroz prašinu..."

Iznimke u toj seksualnoj golgoti rijetke su: neki insekti, poput stanovite Trichoptere Cavernicole, mogu uživati u neprekidnom tromjesečnom seksu. Ali živeći slijepi u mračnoj pećini, ako i imaju seksualni život - teško da imaju život općenito.

Pišući o životinjama, Boffa, naravno, piše o ljudima. Premda je teško reći tko bi se mogao prepoznati u ljubavnoj priči mužjaka bogomoljke, ili pak spomenute Trichoptere Cavernicole (koja je ostavljena za neku iduću zbirku).

No nije ovdje riječ samo o duhovitim metaforama ljudskih odnosa prebačenima u životinjski svijet. "Životinja si, Viskovitzu" možda zahvaća i mnogo dublje od toga. "U našem obiteljskom albumu djedovi su još prije nekog vremena izgledali poput čimpanza", objašnjava Boffa, "prije 70 milijuna godina sličili su na štakore, a prije 100 milijuna na ribe... Sva ta genetika još uvijek kola u obitelji. Naš DNK ne razlikuje se u bitnome od kokošjeg. A DNK predstavlja vrlo vjeran portret".

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )