Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 21.01.2013.

Alice Munro : Previše sreće

Drugi prijevod priča Alice Munro na hrvatski jezik došao je na pripremljeni teren. Zbirka „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" nagrađena je „Kiklopom" za najbolju stranu prozu 2011., a mnogi kritičari proglasili su kanadsku spisateljicu, rođenu 1931. u Ontariju, literarnim otkrićem ne samo godine, već i šire, desetljeća, pa i života.

Opći konsenzus je bio da je Alice Munro za hrvatsku publiku bila najbolje čuvana tajna svjetske književnosti. Do tog zaključka došlo se jednoglasno, bez otpora, i to u vrijeme, ne zaboravimo, kada su priče demode, i u prijevodima i u hrvatskoj književnosti, kada se nose romani, a pripovijesti tavore negdje na rubu odsjaja logorske vatre književnog života, degradirane na razinu pripreme za pisanje romana.

Doduše, „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" nije vratila priču u modu kao što je to učinio Carver osamdesetih i devedesetih, ali je promijenila sliku našeg malog i rubnog literarnog svijeta. I važnije, u veliku sliku društvenog i intimnog života žena u drugoj polovici XX stoljeća utisnula je jednu vrlo važnu puzzlu. U vremenskom smislu priče Alice Munro koincidiraju s razdobljem njenog djetinjstva iz četrdesetih godina, mladosti i prvih brakova iz pedesetih i šezdesetih, i protežu se sve do počeka XXI stoljeća, s povremenim ekskursima u neka druga razdoblja. Ali kada i napušta taj vremenski okvir sredine, odnosno druge polovice XX stoljeća, Alice Munro tematski ostaje vezana uz rodnu emancipaciju i novu ulogu žena u suvremenom zapadnom društvu.

U zbirci „Previše sreće" (prvo izdanje 2009.) jedino se naslovna pripovijest ne zbiva u tom razdoblju zapadnjačke modernizacije društva. Pozicionirana na strateški značajno posljednje mjesto u zbirci, „Previše sreće" govori o ruskoj matematičarki i spisateljici iz XIX stoljeća Sofiji Kovalevsky. U vrijeme kada neudane žene nisu mogle bez pristanka roditelja putovati u inozemstvo, mlada ruskinja iz generalske obitelji - sestra djevojke prema kojoj je Dostojevski napisao Aglaju iz „Idiota"! - udala se pro forma kako bi mogla u inozemstvu studirati matematiku. Sofija Kovalevsky potom je na stockholmskom Novom sveučilištu postala prva profesorica matematike u Evropi, najavljujući svojim životopisom i sufražetski pokret i emancipaciju žena u nadolazećem stoljeću.

Sve ostale priče događaju se u tom novom vremenu. Od sveukupno deset priča samo dvije imaju muškog naratora - ujedno to su i jedina možda malo slabija mjesta zbirke - a od te dvije priče samo su u jednoj ženski likovi u drugom planu. Izuzev naslovne pripovijest o Sofiji Kovalevsky niti jedna priča nije izravno definirana svojim društveno-povijesnim okvirom. Alice Munro prvenstveno traži specifično žensko iskustvo, naizgled nevezano i za povijesno razdoblje i za neke opće socijalne tendencije.

U priči „Dimenzije" piše o ženi kojoj je suprug ubio djecu, kako bi ih poštedio „jada kad saznaju da ih je majka napustila". Majčino „napuštanje djece" zapravo je bio samo odlazak do prijateljice. Ubojičine riječi ženi su se toliko urezale u pamćenje da ga je odlučila posjetiti u zatvoru i natjerati ga da ih povuče. No na kraju taj užasni čovjek joj je svojom pričom o susretima s djecom u „njihovoj dimenziji" dao samo novi smisao života, novo „utočište".

Nastavimo redom. U „Beletristici" muž napušta obrazovanu, inteligentnu i naočitu ženu zbog neugledne i neartikulirane, istetovirane i zapuštene stolarske pomoćnice, kako bi lakše podnio svoj vlastiti životni neuspjeh; kroz drugu generaciju ta će priča dobiti i „podzaplet". U „Dubokim-jamama" tematizira se odnos majke i odmetnutog, asocijalnog sina. U „Slobodnim radikalima" postarijoj usamljenoj ženi u kući upada ubojica u bijegu, još jedan psihopatski muški lik...

Naposljetku, u „Dječjoj igri" Munro priča priču o dvije žene koje povezuje ubojstvo hendikepirane djevojčice koje su počinile u djetinjstvu. To je i najtajnovitija priča zbirke. Bliskost između dvije djevojčice ne ispoljava se kroz erotične igrice i međusobno seksualno istraživanje, već kroz zajedničko, polusvjesno ubojstvo. Umjesto erosa mjesto bliskosti manifestira se kroz tanatos, skup impulsa usmjerenih na destrukciju i smrt.

Za seks se općenito može reći da je kod Alice Munro u drugom planu. Posebice u odnosu na činjenicu da njene priče tematiziraju žensku intimu i žensko iskustvo u godinama oslobađanja. Munro nije napadna u svom zaobilaženju seksa. No seksualnost je pozicionirana na rub njenog literarnog prostora, ona je prvenstveno dio muške sfere, kao što to sugeriraju „Duboke-jame" gdje se naznačuje da je seks pokretačka snaga muškaraca: „Postani ovo ili ono da možeš zarađivati za život. Da možeš plaćati za redoviti seks i posljedice."

No kada se počinju povezivati sva ta individialna, specifična ženska iskustva, literarna slika Alice Munro naglo se širi. „Previše sreće" kao i „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" arhiva je ženskih priča. Neprocjenjiva i kao literatura i kao uvid u povijesni položaj žena. Neke priče, poput „Dječje igre", u svojoj dubokoj psihologizaciji likova i njihovih odnosa gotovo su bezvremene. Vertikalna, čisto literarna okosnica proze Alice Munro je neosporna. Ali tu je i horizontalna, socijalno-povijesna okosnica. Tematizacija prošnje, braka, razvoda, profesije, obitelji, roditeljstva, građa su i prosede tog narativa.

Kada se vertikalna osnovica proze Alice Munro pomnoži s horizontalnom dobiva se literarni opseg koji obilježava čitavu epohu, i koji je ujedno svevremen.


Alice Munro : Previše sreće
Prijevod: Maja Šoljan

Naklada OceanMore, 2012.


(Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA).

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –