Alojz Majetić – "More bačeno u nebo"

Čak i oni ne previše upućeni u događanja na domaćoj književnoj sceni ime Alojza Majetića (1938) vrlo vjerojatno povezuju uz roman «Čangi», jedan od rijetkih koji je u vrijeme kad je objavljen, a govorimo o početku šezdesetih godina prošloga stoljeća, doživio pravi pravcati sudski postupak zbog širenja nemorala i presudu nakon koje je povučen iz prodaje. Deset godina poslije prvog objavljivanja, 1973., Majetić objavljuje i njegovu promijenjenu verziju, «Čangi off gotoff», koja sadrži i dio «priče» oko sudske zabrane. Tadašnjim je vladajućim strukturama Majetić zasmetao slobodnim opisom erotskih scena, a u povijesti domaće književnosti ostao je i upisan kao jedan od inovatora stilskih i jezičnih postupaka tadašnje proze, sklon žargonu i tematski blizak onome rukavcu koji nazivamo prozom u trapericama.

Majetić je u međuvremenu pisao uglavnom poeziju i prozu za djecu, a nakon dugo vremena nedavno se pojavio sa svojom novom proznom knjigom, zbirkom priča «More bačeno u nebo». Vrlo je vjerojatno, iako priče nisu datirane, kako se zapravo radi o prozi koju je Majetić pisao tijekom više godina, čak i desetljeća, što donekle narušava unutarnju koherentnost zbirke, ali i otkriva kojim je sve putevima išao u svome pripovjedačkom radu, sve do nedavne 2004. godine kojom su «potpisane» proze koje se nalaze na kraju knjige. Naime, ako krenemo odostraga, tada svakako treba upozoriti na to da posljednja od pet proznih cjelina ove zbirke, nazvana «Digitalno more», funkcionira kao svojevrstan dnevnik pisan na blogu, opremljen svim popratnim sadržajima koje iziskuje takva virtualna komunikacija, čime se Majetić iskazuje kao vrlo suvremen i tehnološki pismen autor. Zapravo je čudno kako se netko od mlađih kolega nije dosjetio formu tih privatnih web stranica, koje su i u nas iz dana u dan sve popularnije, «prevesti» u književni jezik, no čini se kako je Majetić doista pionir u tome smislu.

Zbirku otvaraju priče pod naslovom «Fintologija kao takva» koje u sebi čuvaju tematske i stilske zametke proze kojom je Majetić i ušao u prozne vode, zametke proze u trapericama. Likovi tih priča nekakvi su «ostaci» starih klapa, davni frendovi koji se ne daju, kulturnjaci i intelektualci, a ima i onih priča koje se i zbivaju u prošlosti, u vrijeme mladosti, prvih zavođenja i gostionica. U jednoj od njih, «Muški mozak», Majetić se odlučio i za korištenje pravog fantastičnog modela i napisao priču o preobrazbi muškarca u ženu. Iako se koristi slengom i tematskim zasadima proze koja je bila popularna prije gotovo pola stoljeća, sa svim popratnim «fintologijama», ipak se itekako osjeća protok vremena koji narušio atraktivnost toga proznog modela.

U drugoj cjelini, «Atelje», Majetić se «prebacuje» na prevladavajuću temu ove svoje prozne zbirke – svijet intelektualaca i umjetnika, prije svega onih iz filmskog svijeta. Osim pomalo umjetnih dijaloga, to i jest najuspjeliji tematski dio ove knjige, a na njega se tematiziranjem svijeta umjetnika nadovezuje i prozna cjelina «Stigoše iz tišine» koja je najkoherentnija i gotovo funkcionira kao zametak romana zbog selidbe likova iz priče u priču. U središtu je pozornosti slikar Adam (dakako i njegovi prijatelji s kojima funkcionira kao «uigrani mazohistički trio»), kojem su nestale slike što on i njegovi filozofski nastrojeni prijatelji doživljavaju i kao nestanak publike. Adamovu psihičku labilnost i predsuicidalno stanje nadopunjavaju likovi njegove zaručnice i psihijatra, a kulminacija se događa Adamovim osamljivanjem i uzbuđenjem koje doživljava prigodom prijeteće elementarne nepogode, poplave.

Dio nazvan «Plave plitice», iz kojega kasnije tematski i likovima proizlazi i spomenuto zaključno blog-poglavlje, otvara otočku Majetićevu tematiku. Riječ je o konkretnom otoku, Susku, itekako povezanom s autorovom stvarnom biografijom jer na njemu provodi veći dio godine. Osim tipičnih otočkih likova i pripadajuće atmosfere, tu su i oni pomalo neobični, zaogrnuti koprenom tajanstvenosti u kojoj prednjači lik Misečine, neznanac koji se pojavljuje na otoku i ne progovara ni jednu jedinu riječ, pa njegov identitet postaje predmetom nagađanja i tajne. Misečina se, kao i neki drugi likovi, također seli iz priče u priču, a pred kraj Majetić će svoju prozu nadopuniti još jednim postupkom – uvođenjem «dijaloga» s vlastitom prozom i likovima, pojavljivanjem u ulozi pisca, te «otkrivanjem» rukopisa prijevoda koji postaje polazište za daljnju nadogradnju priče. Ta je nadogradnja, koja se «zbiva» i u blogu, vrlo poetska i lirska proza, posve drukčija i gotovo nespojiva s onim pričama koje su se našle na početku zbirke. U jednoj će od takvih priča, «Galebovo pero», Majetić posve neočekivano napraviti iskorak prema političkim temama, te dijalog pisca i lika preobraziti u priču o hrvatskoj i srpskoj emigraciji za vrijeme Jugoslavije.

U «Moru bačenom u nebo» koje svoj naslov duguje jednoj od završnih konstatacija iz knjige – «More sam bacio u nebo, opet sam dijete...», definitivno ima kvalitetnih i dobro napisanih priča, ali i onih drugih koje je na neki način «pojelo» vrijeme. Također je definitivno kako Majetićeva proza danas više ne djeluje kao prije pedesetak godina – kao proizvod «promotora jezične razigranosti i slobode», jer su se mnoge stvari s prozom u međuvremenu promijenile, pa se ono što je nekada zgražavalo danas čini bezazlenim, čak i anakronim. U današnjem kontekstu ova zbirka priča prije svega je dobrodošao podsjetnik na aktivnost pisca kojeg smo, kad je riječ o prozi, pomalo i zaboravili.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )