Amir Bukvić - "Aristotel u Bagdadu"

Održava se
01.01.1901.

Ime Amira Bukvića (1951) do sada je bilo nepoznato u kontekstu domaće proze, ali nikako i u onom širem, kulturnom. Nakon što je diplomirao glumu na ADU u Zagrebu postao je članom HNK, no devedesetih napušta glumu i ulazi i kulturnu politiku; na inicijativu Medunarodne zajednice i Veleposlanstva BiH u Zagrebu otvara prvi Kulturni centar Bosne i Hercegovine u svijetu, postaje njegovim direktorom i kulturnim atašeom pri Veleposlanstvu BIH. 2000. godine napušta diplomaciju i počinje se intenzivnije baviti pisanjem. Do sada je objavio četiri knjige drama i jedan roman za djecu, piše scenarije za film i televiziju.

Njegov prvi roman za odrasle, «Aristotel u Bagdadu» nastao je na podlozi istoimene drame za koju je 2004. nagrađen drugom nagradom «Marin Držić». Bukvićev opsežan roman poprilično je, treba to odmah reći, neobičan za domaći prozni kontekst u koji ulazi. Neobičan je prije svega tematski jer nas uvodi u svijet «poprilično poslije Krista i ne tako davno poslije Muhammeda», u carsku palaču u Bagdadu, u njegovo zlatno doba prije katastrofe i propasti koja se čitavo vrijeme sluti negdje među redovima, da bi se na koncu počela ostvarivati. U palači mladoga cara, koji je zavladao nakon misterioznog nestanka svoga oca, događaju se tipične i manje tipične dvorske intrige. Bukvić se odlučuje na osvjetljavanje nekoliko pojedinčanih, ali međusobno povezanih i sudbinom isprepletenih likova – starog Ibrahima, nekadašnjeg carskog liječnika koji je nakon careva nestanka poludio i sada luta pustinjom u potrazi za odgovorima, njegove sinove Saida, putnika i pustolova, i Isaka, carskog zvjezdoznanca kojeg između ostaloga proganja i dvojno porijeklo jer je njegova majka bila Židovka.

Među ostalim likovima tu su i mladi car, sadašnji carev liječnik, dvorski pjesnik, filozof, carev savjetnik za sigurnost i prelijepa bivša robinja Azra čija je uloga u romanu ključna. Ne samo što je svojom ljepotom zavela većinu muškaraca u carskoj palači, zbog čega velik dio romana funkcionira na principu ljubavnih trokuta, već je ona i ta koja priča lijepe priče u tradiciji «1001 noći», ali i ne znajući određuje sudbine, pa i živote i smrti, većine likova. Stoga nije čudno što će se njezina i Isakova kćer, rođena u progonstvu nakon Isakove smrti, zvati baš Šeherezada.

Osim ljubavnih trokuta, priča iz prošlih vremena, pokušaja da se razotkriju neke tajne koje su odredile sudbine pojedinih likova, jedan od ključnih provodnih motiva jest i onaj koji se tiče Aristotela iz naslova. Potraga za značenjem pojmova komedija i tragedija, koje su pronašli u primjerku Aristotelove «Poetike», čvrsto i direktno usmjerava ovaj roman prema drami. Ne samo što će junaci «Aristotela u Bagdadu», ne znajući, sami postati akterima velike tragedije i time posredno dokučiti njezino značenje, a Aristotelov duh pojavljivat će se u snovima nekih likova ovog na trenutke posve fantazmogoričnog romana, nego je i jedna od središnjih epizoda posvećena upravo nastanku dramske predstave. Na naredbu cara, naime, nakon što im Said ispriča kako postoje usporedni svjetovi i kako postoji «priča koja priča samu sebe», Azra će u samoj palači uprizoriti jednu takvu, te dotaknuti pojmove kao što su «odigrati», «postaviti» i «gledati» priču, te neke druge koji se tiču pojma mimezis.

Osim ljubavnog, kazališnog, pa i političkog sloja ovog romana, Bukvić se u pozabavio i pitanjima vjere – ne samo na primjeru Isakova dvojstva, već i uvođenjem likova Židova koji su spasili Saida i privremeno se naselili u palači, a djevojka Estera privukla je pozornost čak i samog cara, u ovaj su roman upletene brojne «mrvice» koje pozivaju na humanost i toleranciju, na uspoređivanje sličnosti svetih knjiga obje vjere.

«Aristotel u Bagdadu», kako je jasno iz rečenog, roman je velikih pretenzija i poteza, u kojem se vrlo brzo uočava ključni problem. Bukvić, naime, misli isključivo dramski i od toga ne može pobjeći. Zbog toga je u njegovom romanu gotovo posve narušena romaneskna struktura i kompozicija, a zaplet, rasplet, karakterizacija likova i izmjene epizoda izvedene su posve dramskim principima. Bukvić je očiti baštinik klasične drame, pa su se u njegov roman-tragediju preselili i klasični dramski motivi (recimo, čaše otrova koje vode prema raspletu). U pojedinim dijelovima, očito, nije se mnogo pomakao od dramskog predloška koji je prvotno imao, pa oni funkcioniraju kao dramski dijalozi, s didaskalijama, pri čemu je jedina intervencija da se one maknu iz zagrada. Na primjer, «Vrata se otvaraju i pojavljuje se Feysal» ili «Azra izlazi, ali ne zatvara vrata do kraja, jer želi čuti što pripiti Car smjera», teško da možemo nazvati romanesknim opisom. Osim toga, u «Aristotelu u Bagdadu» može se pronaći i mnoštvo poetskih mjesta pisanih s nekakvom klasično-dramskom uzvišenošću, što u ovome kontekstu djeluje podosta pogrešno, pa čak i patetično.

Uglavnom, Bukvićev ulaz u prozne vode svjedoči o kazališnome znalcu kojeg je to znanje usmjerilo u pogrešnom smjeru. Prekomponiran, «Aristotel u Bagadu» bio bi solidan i pomalo staromodan roman, istina ponešto prenapučen svime što se željelo reći. No, ovako se malo pomalo urušava pred dramom koja može biti jedna od glavnih tema, ali ne može biti i njegova struktura i logika komponiranja.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )