Ana Đokić : Likovi iz priča pomažu nam da otkrijemo naša vlastita lica
Svake jeseni u Zagrebu, udruga pisaca i ilustratora KNJIGA U CENTRU, u suradnji s gradskim knjižnicama, Centrima za kulturu, galerijama, osnovnim i srednjim školama, organizira Festival knjige i književnosti PAZI, KNJIGA! Na Festivalu se okupljenoj publici, pretežno djeci i mladima, predstavlja recentna književnost iz Hrvatske i svijeta kao i gostujući autori, s posebnim naglaskom na interakciju umjetnika s jedne strane i djece i mladih, s druge.
U studenom ove godine održat će se još jedno izdanje Festivala PAZI, KNJIGA! Tim smo povodom porazgovarali sa spisateljicom i glavnom organizatoricom festivala PAZI, KNJIGA! - Anom Đokić, koja će nam predstaviti sve novitete kojima Festival ove godine obiluje.
Iva Perković: Festival se održava od 2003. godine, možete li nam reći kako je rođen Festival knjige i književnosti PAZI, KNJIGA!?
Ana Đokić: S velikim se zadovoljstvom i ponosom sjećam te, sad već davne godine, kada je osnovana Autorska kuća, prva umjetnička organizacija u Hrvatskoj koja je oko sebe okupila pisce, ilustratore i prevoditelje, umjetnike entuzijaste koje je ujedinila ista želja za kreativnom slobodom koju nisu mogli imati dok su bili samo karika (najvažnija ali najmanje cijenjena) u književno-knjižnom lancu. Tako smo se u proljeće 2003. sastali i udružili - Sanja Lovrenčić, Milica Lukšić, Zoran Pongrašić, Darko Macan, Pika Vončina, Tomislav Zlatić, Sven Nemet, Ivana Guljašević, Maja Brajko, Zvjezdana Jembrih i ja kao inicijator cijele te priče – i krenuli u produkciju knjiga, izložbi i književnih festivala.
Kao naše prvo dijete rodio se upravo Festival PAZI, KNJIGA! Nakon njega, došli su na red drugi umjetnički projekti: nagrada za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji, projekt Uberi priču, projekt Lice knjige, Kinderliber… Bilo je to lijepo, i za nas pisce jako bitno vrijeme u kojem je Autorska kuća, bez ikakvog pretjerivanja, odigrala povijesnu ulogu po pitanju osamostaljivanja dijela pisaca koji su cijeli proces od pisanja do produkcije knjige, kao i organizaciju različitih književnih manifestacija, preuzeli na sebe. Iako se Autorska kuća nakon nekog vremena ugasila, iz nje su, kao iz nekog velikog raspuklog češera, ispale sjemenke novih udruga, novih izdavačkih kuća koje vode umjetnici a ne prodavači knjiga kojima je jedino profit važan.
Semafora, Mala Zvona, Knjiga u centru, Igubuka, pa čak i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, svi su krenuli s radom ili par mjeseci ili par godina nakon iniciranja Autorske kuće. Ono što je također zanimljivo jest da svi književni projekti koje sam nabrojala, kao i mnogi drugi nespomenuti, žive i dalje.
Što možete istaknuti kao najveće dosege koje je Festival uspio postići u proteklih dvanaest godina? Što govori statistika?
Ja statistiku ne volim, ona mi se oduvijek činila nekako hladnom, odvojenom od stvarnosti. Iako su, kad je u pitanju festival PAZI, KNJIGA! brojke jako lijepe. Svake godine festival posjeti između 2000 i 3000 posjetitelja, mahom djece i mladih. Dakle ako to pomnožimo s brojem godina, dobijamo sasvim solidnu cifru od 35000 posjetitelja. Nakon Vašeg pitanja malo sam se igrala i izbrojala čak stotinu umjetnika koji će osobno i/ ili svojim djelima biti zastupljeni na različitim programima u okviru ovogodišnjeg festivala. A to je također jedna lijepa brojka. No ono što festival PAZI, KNJIGA! uspijeva postići, a što brojke ne govore, jest ta neposredna komunikacija između publike i umjetnika.
Ono što me svake godine iznova fascinira jest činjenica da su i djeca i odrasli, i pisci i njihova publika, željni međusobne komunikacije. Nama nedostaju međusobna druženja, međusobni razgovori na koje naprosto u svakodnevnom načinu života nismo navikli. Tako da se na festivalskim zbivanjima događa jedno predivno međusobno prepoznavanje. Događa se radost zajedničke igre u kojoj se gubi distanca između umjetnika i publike, nestaje razlika između odraslih i djece, događa se čudo u kojem svi postajemo stvaraoci jedne velike zajedničke priče. Ta tzv. “ozbiljnost” svakodnevice, koja se, rekla bih, proteže i na “ozbiljnost” kulture za odrasle u Hrvatskoj, gdje svi i dalje na svojim licima držimo te naše “jako ozbiljne, jako intelektualne maske” otežava pristup onim dubljim dijelovima nas samih. Na festivalu PAZI, KNJIGA! te maske se skidaju. Umjesto ozbiljnih, stavljaju se neke sasvim drugačije maske. Možda zato što je u pitanju festival namijenjen djeci i mladima. Možda zato što su umjetnici koji se bave ovom vrstom umjetnosti otvoreniji u pokazivanju tog svoj neposrednijeg “dječjeg” dijela sebe.
Upravo su maske zaštitni znak ovogodišnjeg Festivala a poslužile su kao inspiracija za cijeli niz književnih događanja, dramskih čitanja i likovnih izložbi. Zašto baš maske?
Ovogodišnji zaštitni znak festivala PAZI, KNJIGA! jesu maske sarajevskog likovnog umjetnika Saše Škorića koji nakon Japana, Kanade i Švedske dolazi i nama u Zagreb. Moto ovog svjetski poznatog i priznatog dizajnera “maskiram da bih demaskirao”, postao je lajt motiv ovogodišnjeg festivala. Svi mi u sebi imamo neka lica koja skrivamo i od sebe i od drugih. I to rade i djeca od 6 godina i odrasli od 60 godina. No kada na sebe, barem kroz igru, stavite masku vuka, ljepotice ili zvijeri, jedan dotad skriveni dio vas počinje živjeti svoj život. I tada se događaju zanimljive promjene. I s likom čiju ste masku stavili i s vama samima. Dolazi do interakcije osobe i lika.
Ista se stvar događa i u književnosti. Likovi iz priča pomažu nam da otkrijemo naša vlastita lica. Naravno, ako im to dopustimo. Tako da bismo mogli parafrazirati Sašin moto od “maskiram da bih demaskirao” u “čitam da bih se pročitao”. (Zanimljiva je ta književnost, zar ne? Svakakva se čudesa u njoj kriju! Mnogo veća nego što to u prvi mah od jedne knjige očekujemo.)
Na Festivalu će se održati brojne radionice, između ostalog će Saša Škorić održati art radionice za djecu, tinejdžere ali i odraslu publiku. Što odrasli mogu očekivati od radionica naziva "A koji si ti lik?"
Isto što i djeca i tinejdžeri. Igrat će se škarama i papirom. Stavljat će maske na lica. Otkrit će neke dijelove sebe za koje nisu ni znali da ih imaju. S jedne strane to je vesela igra. S druge, izuzetno dubok, metafizički rad. Svatko će dobiti ono za što je spreman. Ni manje ni više.
Kada na sebe, barem kroz igru, stavite masku vuka, ljepotice ili zvijeri, jedan dotad skriveni dio vas počinje živjeti svoj život. I tada se događaju zanimljive promjene. I s likom čiju ste masku stavili i s vama samima.
Uz Zagreb, dio programa Festivala održava se i u drugim gradovima Hrvatske te u inozemstvu. Također, uspostavili ste i neke oblike razmjene pisaca. Ove godine suradnja se nastavlja, koje ćemo pisce, a koje ilustratore upoznati na Festivalu?
Ono što mi je iznimno drago da smo postigli to je taj “protok umjetnosti”. Upoznavanje i povezivanje umjetnika iz regije i svijeta. Ove godine, zahvaljujući suradnji s Iranskim kulturnim centrom i iranskim nakladnikom Shabaviz, predstavit ćemo hrvatskoj javnosti iranske slikovnice. U suradnji s Alliance Francaise iz Zagreba, čut ćemo neke od francuskih priča naših kolega, pisaca iz Francuske. U suradnji s Goethe institutom iz Beograda i Gradskom bibliotekom, u Beogradu će biti predstavljena slikovnica "Mala noćna mora", dvojezično izdanje mlade hrvatske autorice Irene Zelene. U Beogradu će biti predstavljeno njemačko izdanje (u prijevodu Anke Ludewig) i srpsko izdanje mog romana "Recepti za sreću" koje je prodano u sasvim solidnom broju od 3000 primjeraka. (Zapravo, kad malo bolje razmislim, sve mi se više sviđa ta statistika!)
Recepti za sreću
Njemačko izdanje vašeg romana “Recepti za sreću” doživjelo je svoju promociju i u Njemačkoj. Kako su njemački čitatelji reagirali na vaš roman?
Bilo je to iznimno zanimljivo iskustvo za mene. U organizaciji mog njemačkog nakladnika Leipziger Literaturverlag imala sam, skupa s prevoditeljicom Anke Ludewig, organiziranu književnu turneju u okviru koje smo održale više promocija u Berlinu, Leipzigu i Hamburgu.
Susreti s njemačkom čitalačkom publikom naučili su me barim trima stvarima:
1) prosječni Njemac čita nemjerljivo više od prosječnog Hrvata (samo u Berlinu postoji više od pedeset privatnih književnih klubova u kojima se ljudi svakog mjeseca susreću i pričaju o knjigama!),
2) Njemci su iznimno susretljiva, otvorena i znatiželjna publika željna da što više toga sazna o piscu i zemlji iz koje on dolazi,
3) Njemci imaju distancu kad čitaju roman od nekoga tko dolazi iz neke druge zemlje, iz neke druge kulture. Ne žele se poistovjećivati s likovima iz romana koje pišu stranci. To je za njih fikcija za koju misle da nema nikakve dodirne točke s njihovim vlastitim životima.
Je li to doista tako?
Naravno da nije. U svojoj literaturi za odrasle bavim se najčešće muško-ženskim odnosima i tu dotičem mnoge tabu-teme koje se u književnosti malo spominju jer nisu ugodne čak ni za čitanje, a kamo li da ih priznamo kao nešto što postoji u našem vlastitom životu. I zato je lakše reći “kod NAS u Njemačkoj nije tako. Kod NAS su žene emancipirane i ne dopuštaju muškarcima da ih maltretiraju na bilo koji način”. Najlakše je biti uvjeren da je to tako. I da je problem negdje drugdje, u nekoj DRUGOJ kulturi, na nekim DRUGIM meridijanima.
Čitatelju je mnogo lakše vjerovati kako je u njegovom životu sve u redu, i kako samo “neki tamo književni likovi” imaju ovakve ili onakve frustracije i probleme. Žene (barem one u Hrvatskoj) vole taj roman, pronalaze se u njemu. Muškarcima se ne dopada. Previše ih šokira.
Vratimo se Festivalu. U Zagreb stižu i umjetnici iz Srbije koji će se predstaviti u okviru programa "Stižu gosti!"?
Drugu godinu zaredom, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije i Kreativnog centra, u mogućnosti smo vidjeti i čuti što naši susjedi rade, kakva je situacija kod njih kad je u pitanju knjiga i književnost. Nakon vodećih srpskih umjetnika za djecu čije su knjige prevedene na više od dvadeset jezika, književnice Jasminke Petrović i ilustratora Boba Živkovića s kojima smo se upoznali na prošlogodišnjem festivalu (i koji su u Beograd iz Zagreba otišli prepuni pozitivnih dojmova fascinirani koliko se, po njihovom mišljenju, u Hrvatskoj ulaže u knjige i književnost za djecu), dolaze nam hit pisac i pjesnik za djecu Dejan Aleksić, te iznimno produktivan i popularan ilustrator Dušan Pavlić.
Uz predstavljanja za mladu publiku, te čak dvije izložbe ilustracija, organizirat ćemo i druženje naših gostiju s autorima iz Hrvatske na kojima će moći razmijeniti informacije. Bit će zanimljivo čuti kako to da je pjesnička forma u Srbiji I dalje iznimno popularna kod djece dok je u Hrvatskoj pjesnik za djecu postao gotovo izumrla vrsta (iako imamo sjajne pjesnike za djecu, među kojima bih izdvojila Aljošu Vukovića i Igora Čumandru).
Značajan dio programa ovogodišnjeg Festivala posvećen odnosu kazališta i dramskog teksta, odnosno pisca kao autora istog, a pripremate i Okrugli stol o ulozi pisca u kazalištu za djecu i mlade u Hrvatskoj. Ističete da želite popuniti veliku prazninu u teatarskom svijetu za najmlađe u kojem se mahom igraju tekstovi klasika, a većina suvremenih autora ostaje nepoznati malim gledateljima. Što mislite zašto je tome tako, i kako mislite tomu doskočiti, kojim inicijativama i programima?
Jedna od inicijativa jest stvoriti arhivu dramskih tekstova za djecu i mlade hrvatskih dramskih pisaca, kao i bazu tekstova koji nisu napisani u dramskoj formi, ali koji bi mogli poslužili dramaturzima kao predlošci za dramske tekstove.
Bez udruživanja pisaca i kazalištaraca, mislim da ništa nećemo postići. Stoga je inicijativa koja je s jedne strane potekla od Kazališnog epicentra, a s druge strane od Knjige u centru kojoj se pridružilo i Hrvatskog društvo književnika za djecu i mlade, iznimno značajna. Ako svim ovim udruženjima profesionalaca pridodamo i studente Akademija dramskih umjetnosti i u Zagrebu i u Osijeku i u Splitu, mislim da ima šanse da se situacija pomakne s mjesta.
Jedna od inicijativa jest stvoriti arhivu dramskih tekstova za djecu i mlade hrvatskih dramskih pisaca, kao i bazu tekstova koji nisu napisani u dramskoj formi, ali koji bi mogli poslužili dramaturzima kao predlošci za dramske tekstove. Drugi program koji pokrećemo u suradnji s Kazališnim epicentrom, i Akademijom dramskih umjetnosti iz Zagreba jest program KONCERTI U D(ramskom) DURU kojima želimo zainteresirati i ljude iz struke (redatelje, dramaturge, ravnatelje kazališta) i publiku (osobito učitelje i profesore koji, usudila bih se reći “kroje repertoar” hrvatskih kazališta za djecu i mlade) te ih uputiti putem javnih čitanja dramskih tekstova, u iznimno bogat i obiman svijet dramskih tekstova za djecu i mlade suvremenih hrvatskih pisaca, kojih ima više od troje-četvoro, za koje je većina učitelja jedino čula.
Na prvom čitanju u okviru Festivala, predstavit ćete dramski tekst Milice Lukšić?
Milica Lukšić je bila i ostala l’enfant terrible hrvatskog teatra. Čitanje njezinog dramskog teksta "Istjerivanje opake živine" svojevrsni je omaž njezinom dramskom opusu koji se zaslužuje naći na daskama koje život znače. U petak 6.11 u 19 sati u prostorijama Kazališnog epicentra u Preradovićevoj 44, održat će se jedno otkvačeno koncertno čitanje u izvođenju studenata glume Akademiji dramskih umjetnosti (Iva Šimić, Maruška Aras, Lucija Dujmović, Ognjen Milovanović, Boris Barukčić, Denis Bosak, Robert Španić, Pavle Matuško), a u režiji iznimno talentiranog studenta završne godine kazališne režije, Lovre Krsnika. Kostime potpisuje Slavica Motušić.
I za ovaj program Saša Škorić je radio maske?
Naravno. OPAKA ŽIVINA bez maske ne ide.
Još će jedan program doživjeti premijeru na ovogodišnjem Festivalu, a donijet će nam dašak s Afričkog kontinenta. Što nam donosi program"Afrička bajka"?
U Zagrebu živi i radi velik broj umjetnika koji su na više načina povezani s afričkim kontinentom. Neki su s njega došli u Hrvatsku, neki iz Hrvatske stalno odlaze put Afrike. Budući da je mreža ljudi koje Afrika povezuje upravo u ovom kreativnom, umjetničkom smislu iznimno raširena, a da smo dosad već nekoliko puta surađivali s Udrugom Dyalli iz Zagreba koja radi upravo na promociji afričke umjetnosti u Hrvatskoj, došli smo na ideju predstaviti širokoj publici u Zagrebu, osobito djeci i mladima, umjetnike koji dolaze s afričkog kontinenta.
Ono što jest posebno zanimljivo kada su umjetnici koji će voditi program Afrička bajka u pitanju, Ismaila Commy Balde i Mamadou Abdoulaye Seydi, jest da je riječ o suvremenim pripovjedačima iz Senegala koji kroz afričku glazbu, pjesmu i ples zapravo pričaju tradicionalne priče različitih afričkih naroda, priče koje se i danas prenose usmenim putem.
Voli me / ne voli me
Izložbe su tradicionalno dio programa Festivala, međutim ove godine čak su dva takva projekta međunarodnog karatera. Recite nam više o međunarodnoj izložbi slikovnica pod nazivom "Slikovnica – prozor u svijet", koja ima za cilj predstaviti radove umjetnika (pisaca i ilustratora) iz različitih zemalja.
Jedan od programa ovogodišnjeg Festivala PAZI, KNJIGA! koji ima za cilj predstaviti radove umjetnika (pisaca i ilustratora) iz različitih zemalja te postati samostalni višegodišnji međunarodni projekt, jest međunarodna izložba slikovnica pod nazivom "Slikovnica – prozor u svijet". U ovogodišnjem izložbenom postavu bit će izložene slikovnice iz Irana, Srbije, Francuske, Hrvatske, koje će i širokoj javnosti i umjetničkoj struci biti predstavljene u suradnji s Iranskim kulturnim centrom, Alliance Francaise iz Zagreba i Teatrom Puna kuća. Ono što planiramo u budućnosti jest putovati s tom izložbom po Hrvatskoj i svijetu, te predstavljati i knjige i autore publici na svim meridijanima.
Također, izložba ilustracija "Voli me / ne voli me" koju ste 2012. pokrenuli u Zagrebu dobila je međunarodni karakter?
Međunarodni projekt Voli me / ne voli me započeo je u Zagrebu 2012. kada se u okviru festivala PAZI, KNJIGA! 2012. održala prva izložba ilustracija hrvatskih ilustratora (Zdenko Bašić, Tomislav Tomić, Sanja Pribić, Marsela Hajdinjak, Marijana Jelić, Dražen Jerabek, Ivana Tomić, Ivana Guljašević, Bruno Kuman, Branka Hollingsworth, Nikolina Manojlović Vračar, Davor Pavelić, Margareta Peršić i Nina Knežević odazvali su se mom pozivu da sudjeluju u ovom projektu) inspirirana dječjom igrom otkidanja latica „voli me, ne voli me“. Što ljubav jest, a što ljubav nije, svatko je od umjetnika na to pitanje odgovorio na svoj način.
Izložba je zatim gostovala u Sarajevu, gdje su joj se priključili bosanskohercegovački umjetnici (na otvorenju u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu bilo je preko 300 posjetitelja. Tri stotine! Bilo je nevjerojatno gledati toliki broj ljudi koji dolazi na otvorenje jedne izložbe). Nakon gostovanja u Pančevu 2014. godine, izložba ove godine putuje prvo u Istanbul, a zatim i u Berlin gdje će se hrvatskim i bosanskohercegovačkim autorima pridružiti umjetnici iz Turske i Njemačke. Nakon Berlina, dogovorena je izložba u Beču i suradnja s austrijskim umjetnicima. A nakon toga, vidjet ćemo koji je grad i koja država na redu.
U programu imate i radijske slušaonice na kojima se mladima predstavljaju radijske dramatizacije tekstova hrvatskih pisaca za djecu i mlade. Kakva je domaća produkcija radijskih dramatizacija tekstova za djecu i mlade? (Ima li je dovoljno, koliko je dostupna djeci, odnosno korisnicima i u nekim drugim formatima?)
Ono što hrvatsko kazalište za djecu i mlade već decenijama ne uspijeva - stvoriti slobodan prostor za dramsku igru suvremenih hrvatskih pisaca za djecu i mlade, to je Dramski program Hrvatskog radija odavno postigao.
Dramski program Hrvatskog radija, mjesto je gdje hrvatski pisci imaju najveću slobodu stvaranja. Još od samih početaka mog života i književnog rada u Hrvatskoj, početkom devedesetih, kao pisac sam doživljavala najveći respekt i najveću spisateljsku slobodu upravo kada su moje radio-drame bile u pitanju. I one za djecu i one za odrasle. Dramski program Hrvatskog radija (gdje su kao urednici radili, a neki još uvijek rade, iznimno kvalitetni pisci i dramaturzi od Mate Matišića, preko Iris Supek, Ljube Pauzina, Nade Zoričić, do Lade Martinac Kralj, Hrvoja Ivankovića, Željke Turčinović i Nives Madunić- Barišić) bila je prava meka hrvatske umjetnosti. I danas je tako, iako Dramski program radi smanjenim kapacitetom što smatram velikom štetom.
Ono što hrvatsko kazalište za djecu i mlade već decenijama ne uspijeva - stvoriti slobodan prostor za dramsku igru suvremenih hrvatskih pisaca za djecu i mlade, to je Dramski program Hrvatskog radija odavno postigao. Ne znam jesu li ikada za to dobili priznanje, ali priznanje i zahvalnost nas pisaca, svakako imaju.
Program koji bih posebno željela pohvaliti jesu upravo Dramske slušaonice za djecu, program koji vode urednica drame za djecu, Nives Madunić-Barišić i tonmajstor Tomislav Šamec, te mi je jako drago da su upravo radijske drame postale već tradicionalni dio našeg književnog festivala.
Tradicionalno će se održati i predstavljanje knjiga pristiglih na natječaj za najbolju hrvatsku slikovnicu "Ovca u kutiji". Kakav je ovogodišnji odaziv na Natječaj i jeste li zadovoljni ponuđenom produkcijom knjiga za djecu domaćih nakladnika? Izdvaja li se od prosjeka ili je standardno, ona iste kvalitete?
Ove godine stigao je neuobičajeno velik broj knjiga na natječaj. Čak trideset šest naslova. Istina, svake godine stižu i knjige koje ne spadaju u kategoriju slikovnice tako da već neko vrijeme razmišljamo o formiranju radne grupe književnih znalaca koja bi se sastala i definirala – što slikovnica jest, a što nije.
Kojim se kriterijima služite pri odluci o pobjedniku?
Visokokvalitetna umjetnička razina teksta slikovnice, te jednako tako kvalitetna ilustracija koja nadopunjuje a ne samo ponavlja tekst likovnim sredstvima, osnovni su kriteriji po kojima se procjenjuje kvaliteta pristiglih slikovnica. Mislim da bi radionice o tome kako napraviti kvalitetnu slikovnicu dobro došle, jer to što je u slikovnici tekst kratak ne znači da ga može napisati bilo tko. Naprotiv, potrebno je veliko književno iskustvo, talent i umijeće u desetak rečenica ispričati priču koja sa sobom nosi i neko dublje, neizrečeno, značenje. Mislim da, barem kad je hrvatska slikovnica u pitanju, upravo treba poraditi na kvaliteti teksta.
Potrebno je veliko književno iskustvo, talent i umijeće u desetak rečenica ispričati priču koja sa sobom nosi i neko dublje, neizrečeno, značenje.
S druge strane, naši ilustratori spadaju u sam vrh svjetske ilustratorske scene. U literarnom segmentu, autori se još uvijek nedovoljno usuđuju pisati o nekim težim ili metafizičkim temama, ili se koristiti modernijim stilom. Premalo je eksperimenta kad je književni tekst za slikovnicu u pitanju.
Kako organizacijsko-financijski pokrivate troškove organizaciju svih ovih aktivnosti o kojima razgovaramo?
Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske daju nam svoju moralnu i financijsku podršku od samog početka. Sredstva koja imamo nisu velika, ali osnovno pravilo glasi - svaki autor koji nastupa na festivalu, svaki pisac koji ima književni nastup, mora za to biti i plaćen. Na žalost, to na nekim drugim Festivalima književnosti nije slučaj, pisci se i dalje pozivaju da gostuju pro bono (čak i u okviru Mjeseca knjige!), što je tužno. Očito je da nas književnike mnogi i dalje uzimaju zdravo za gotovo, za cvrčke koje nije potrebno nahraniti.
A kolikogod svi mi pisci bili više ili manje na egotripu, za naš opstanak ipak nam nisu dovoljne samo pohvale i tapšanja po ramenu. Knjiga u centru, kao udruga pisaca i ilustratora takav stav prema umjetnicima ne podržava jer se to kosi s osnovnim načelima svega onoga zbog čega smo se jednom davno svi mi i udružili kako bismo vratiti (ili možda tek stvoril?) dignitet koji pisci i općenito svi umjetnici, zaslužuju.
Možete li izdvojiti neke od za vas najljepših trenutaka koje vam je donio Festival?
Uz sav stres i napor vezan uz tehnički dio organizacije ovako velikog festivala te neizbježnu papirologiju, ono što me uvijek iznova napuni energijom jest entuzijazam organizacijskog tima i svih sudionika - pisaca, ilustratora, glumaca, knjižničara, dizajnera. Kad se tome pridoda publika željna interakcije s gostujućim umjetnicima, složi se cijeli puzzle. I uvijek kad vidim tako složenu sliku, shvatim puni smisao posla kojim se bavim.
Jer nije u pitanju samo realizacija jednog velikog književnog festivala na kojem se radi na promociji čitanja, na popularizaciji književnosti i pisaca, već je riječ o povratku nekim mnogo dubljim vrijednostima koje smo negdje usput zagubili, o povratku onoj izvornoj, ljudskoj komunikaciji i uzajamnoj, ravnopravnoj igri u kojoj podjednako uživaju i odrasli i djeca (i ona u nama i ona oko nas).
Za kraj, pišete li što trenutno?
Da, trenutno se kuha “Egipat u Donjem Vakufu”, priča o dvije žene, jednoj supruzi i jednoj ljubavnici, priča o padu Berlinskog zida, priča o islamu i kršćanstvu koja se događa u Sarajevu, Zagrebu i Berlinu. Priča je to o ljubavi, vjeri, i o tome možemo li i u kojoj mjeri utjecati barem na svoj vlastiti život i napraviti ga po “svojoj mjeri” ili je čak i to nemoguća misija. No, trenutno pisanje je na čekanju, budući da je za organizaciju jednog festivala i za pisanje jednog romana potrebno koristiti sasvim različitu vrstu kreativne energije.