Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: MV Info • 08.02.2023.

Kako su bajke utjecale na književno stvaralaštvo naših pisaca?

Žene, bajke, kraljice Ðokić Ana
Bajke, kraljevi, lupeži Grupa autora

Kreativna mreža objavila je krajem 2021. godine zbirku priča “Žene, bajke kraljice”. Ovaj neobičan pothvat okupio je, na poziv autorice projekta dramaturginje Jadranke Bargh, devet hrvatskih književnica koje su se odazvale zadatku da udahnu novi život ženskim likovima iz bajki. Supruge Modrobradog, majka i maćeha Pepeljuge, Guščarica, baka Male sirene, Snjeguljičina majka, majke i maćehe Ivice i Marice.., sve su one oživjele perom Nade Gašić, Julijane Adamović, Nataše Govedić, Vere Vujović, Lade Žigo, Jadranke Pintarić, Jadranke Bargh, Ane Đokić i Aide Bagić.

Ubrzo je uslijedio i muški odgovor, krajem 2022. godine dobili smo zbirku “Bajke, kraljevi, lupeži”, u kojoj je sedam hrvatskih književnika odlučilo oživjeti sedam muških likova iz bajki. Zahvaljujući Darku Macanu, Ludwigu Baueru, Igoru Štiksu, Želimiru Perišu, Zoranu Pongrašiću, Borisu Periću i Romanu Simiću, sad imamo prilike saznati što se dogodilo lovcu iz Crvenkapice ili gdje su i kako zapravo nestali Ivica i Marica...

Priča s bajkama nije završena, Kreativna mreža najavljuje u 2023. godini zbirku priča narodnih bajki iz regije u kojoj će sudjelovati pisci iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije. Također, srpsko izdanje zbirke "Bajke, kraljevi, lupeži", bit će objavljeno u ožujku 2023., a makedonsko izdanje obje zbirke 2024. godine. Likovno-grafičko oblikovanje obje knjige i ilustracije potpisuje Aleksandra Nina Knežević. 

Upitali smo stoga autor/ic/e zastupljene u obje zbirke da nam odgovore na pitanje kako su bajke utjecale na njihovo stvaralaštvo. Evo što su nam odgovorili:
 

Zoran Pongrašić: Bajka je priča namijenjena djeci?

Zoran Pongrašić

Kad sam pročitao originalne (u prijevodu) bajke braće Grimm i Andersena i shvatio kako se radi o pričama koje uopće nisu namijenjene djeci, odlučio sam se poigrati na način da sam ih interpretirao tako da i djeca shvate kako bajke uopće nisu namijenjene djeci. Takve „moje“ bajke prvo su dvije godine zaredom objavljivane u časopisu „Prvi izbor“, a kasnije ih je Knjiga u centru ukoričila u 2 zbirke („Zašto (ne) volim bajke“ i zajedno s Emom PongrašićZašto (ne) volim bajke 2“). Odavna sam prekinuo suradnju s „Prvim izborom“, ali su me bajke i dalje kopkale. Pa je tako nastala i treća knjiga bajki („Život (ni)je bajka“, također Knjiga u centru) koju sam čak i ilustrirao s nekoliko crteža.

Osim toga, kad me pozovu da održim kakav književni susret, moj glavni uvjet je da publika ne smije biti mlađa od 13 godina (u prijevodu najmanje 7. razred osnovne škole), dakle tinejdžeri, jer su oni idealni za dobru zabavu i urnebesne književne susrete.
 

Lada Žigo: Nema više prinčeva kao u bajkama, profinjenih zavodnika, osim među penzionerima

Lada Žigo

Bajke su mi kao curici raspaljivale maštu kada bih gledala oblake ili planine, nalazeći u njima raznorazne oblike, zamišljajući čak i cijele priče. Priroda me je zanosila kao što je Klek obuzeo I. B. Mažuranić u mladim danima. Bajke su me dijelom i plašile, zato valjda i danas volim čitati knjige s dahom misterija. Život nije bajka, ali su ostali mnogi njezini likovi – najamni radnici (ce) poput Pepeljuge, razni vješci i vještice (politički, korporacijski itd.), brojni prevaranti (u bajkama ih ima napretek), suptilni naivci (poput Male sirene) itd. U svojoj narativnoj prozi slijedim priču, epizode, razne likove i njihove međuodnose i neku poentu, pa makar bila nedorečena. Zadržavam konstrukciju bajki, ljepotu priče u ovom konfuznom i surovom svijetu. Jedino čega sam se odrekla jest etika – dobro nužno ne pobjeđuje zlo, nego su pobjednici i gubitnici potpuno izmiješani na ukletom ruletu života.

I čega mi je najviše žao? Nema više prinčeva kao u bajkama, profinjenih zavodnika, osim među penzionerima. A umjesto frajera u zlatnim kočijama češći su oni koji loču, hrču ili bi se ženi uselili pod krov. Pa vi, žene, vjerujte i dalje u bajke! 
 

Ludwig Bauer: Prva bajka bila je najvjerojatnije ispričani san

Ludwig Bauer

U nekoliko navrata izrazio sam, pa i argumentirao koliko je već moguće, da je bajka najstariji oblik pripovjedne umjetnosti, odnosno proze. Vjerujem da je bajka stara onoliko koliko i artikulirani ljudski govor. Prva bajka bila je najvjerojatnije ispričani san. Jezik bajke i jezik snova iznimno su slični, a uz ostalo obilježava ih prekoračivanje granica koje čovjeku postavlja materijalni svijet. Bajka bi prema tome trebala biti jedno od naših antropoloških obilježja. Osnovni elementi strukture bajke i na nekoj podsvjesnoj razini karakteriziraju naše razmišljanje. Iz toga se može izvući zaključak da su osnove poetike proze zadane njenim praiskonskim oblikom, i to ne zato što bi to proistjecalo iz neke preporuke ili konvencije, nego zato što su te osnove karakteristika prijenosa estetske komunikacije. Kad govorim o osnovama poetike proze, onda imam na umu izgradnju književnog lika, razvijanje fabule i međusobno izražavanje ili građenje lika i fabule; u dobroj prozi fabula je uvijek u funkciji lika, a lik uvijek u funkciji fabule: baš kao u klasičnoj bajci. Svega toga svjestan sam i kada pišem primjerice roman na suvremenu temu.

 

Jadranka Bargh: Pripovijedanje bajki ujedno je i početak kazališta

Jadranka Bargh

U mom radnom svijetu kazališne umjetnice, dramaturginje i autorice te izvođačice projekta Pripovjedno kazalište, bajke (narodne, prvenstveno) zauzimaju središnje mjesto. 

Čekalo se do 2014. godine da se prvo izdanje bajki braće Grimm (a bilo ih je sedam!) prevede na engleski jezik, zahvaljujući čovjeku imena Jack Zipes koji se primio tog zadatka na dvjesto godišnjicu izlaska prvog izdanja bajki. Koliko li su te bajke bile različite od sljedećih izdanja! Snjeguljičina maćeha nije maćeha nego majka, Matovilka ostaje trudna u kuli s kraljevićem, Ivicu i Maricu u šumu protjera majka a ne maćeha, itd. S obzirom da je vrijeme 19. stoljeća bilo izuzetno opterećeno dijelom crkvom, a dijelom odgojem (opet crkva), sve su se stvari imalo „nezgodne“ trpale pod tepih. Prvo izdanje braće Grimm susrelo se s velikom galamom i neprihvaćanjem. Stoga su braća još šest puta izdala svoju zbirku, „uljepšavajući“ svako izdanje iznova, odbacujući one bajke koje nisu odgovarale javnosti (iz bilo kojeg razloga) dok na kraju, od narodnih bajki koje su prvenstveno sakupili ostade jako malo toga.

U današnje vrijeme, tako „uljepšane“ narodne bajke, smatraju se dječjom literaturom. Istina ne može biti dalje od toga. Govoreći sa sociološkog stajališta, koji se itekako mora uzeti u obzir, bajke koje u stvari datiraju prije tko zna koliko stotina, čak tisuća godina, nastajale su u vrijeme kada je smrtnost djece bila ogromna te se na njih nije ni računalo sve dok nisu preživjeli barem do 10-te godine. Stoga su bajke pričali odrasli ljudi odraslim ljudima, ne mareći za prisutnu djecu, ako ih je uopće i bilo. Tako su se bajke prenosile usmenom predajom. A time možemo reći da je pripovijedanje bajki ujedno i početak kazališta. 
 

Ana Đokić: Crno-bijeli svijet bajke moje je književno pogonsko gorivo

Ana Đokić

U književnost sam krenula upravo preko kazališnih i radijskih dramatizacija bajki. Grozdana na zrnu papra (Princeza na zrnu graška), Opet na krivom putu (Carevno novo ruho), Ja, zvekan! (Ole Lukoje). Od samih početaka, cilj mi je bila dekonstrukcija bajke. Otkad sam se davnih dana bacila u književne vode, počele su mi užasno ići na živce podjele na CRNO i BIJELO. A upravo su bajke prva literatura s kojom se danas djeca susreću. Ne želim sad govoriti o arhetipskom značenju bajki, o tome da je svatko od nas i nemoćna princeza i stara vještica i surovi zmaj i moćni kralj i Ivica budalica…. Govorim o, za ljudski rod, pogubnoj razini doživljaja stvarnosti u kojoj su jedni crni a drugi bijeli. A ta podjela, kao što sam već napomenula, počinje upravo s bajkama kao prvim „udžbenikom“ života. Takvu percepciju stvarnosti koju „posisamo s majčinim mlijekom“ kasnije, kao odrasli, sasvim spontano preslikavamo na svakodnevni život, na povijest... Tako, po meni nastaju ratovi, netolerancija, mržnja. Uvijek su ti drugi CRNI /ZLI a mi smo uvijek BIJELI /DOBRI. Bilo koji „mi“. 

Većina mog stvaralaštva i za djecu i za odrasle, odnosi se na miješanje boja i stvaranje mnogo realnije (i mnogo uzbudljivije) slike svijeta u kojem je svaki lik kaleidoskop osobina i boja. U jednom od, rekla bih najpopularnijih dramskih tekstova koje sam napisala, koji je objavljen i u formi slikovnice, Vitez željeznog srca, upravo je princeza (koja je daleko od idealne!) ta koja spašava viteza, jer je on doslovno „zaglavio“ u svom oklopu (uzaludno tražeći neprijatelja).

Tu istu „polilolor tehniku“ primjenjujem i u svojim romanima za odrasle. Smatram da je uloga pisca dočarati jedan književni lik u svom bogatstvu njegove složenosti i raznolikosti. Na žalost, i u takozvanoj „stvarnosnoj prozi“ ponekad naletim na „navijačku“ literaturu u kojoj su jedni protagonisti „dobri“ a drugi „zli“. Šteta je i za literaturu i za sam život da sebe i druge doživljavamo jednoznačno. 

Naravno da su bajke iznimno kompleksne i da se o njima može govoriti na različitim razinama, ali kada je u pitanju pisanje, upravo je reakcija na crno-bijeli svijet bajke moje književno pogonsko gorivo.
 

Želimir Periš: Svaki književni tekst je bajka

Želimir Periš

Bajke su bile tu kad je sve počelo. Prve priče koje su mi čitane i prve priče koje sam sâm čitao bile su bajke. Kao dječak, u bajke sam toliko duboko uronio da mi je dugo trebalo da prepoznam granicu između bajki i ostale literature, drugačijih tekstova koji su opisivali stvarnost, u kojima nije bilo magije i čarolije i koji nisu bili prezasićeni simbolima i poukama, takozvane: literature za odrasle.

A onda mi je još duže trebalo da shvatim da je ta literatura koju sam smatrao slikom stvarnosti također puna magije i čarolije te prezasićena simbolima i poukama. Svaki književni tekst je bajka i ta bajka nije ništa manje stvarna od onoga što gledamo kroz prozor, naprosto, magija se nalazi u tekstu, a ne u fabuli. Tek sam u trenutku te spoznaje bio literarno oslobođen i mogao sam početi pisati slobodno, neopterećen teretom stvarnoga. Tako su nastali gotovo svi moji tekstovi. Oslobođeni od potrebe za budu istiniti mogli su se i sami pretvarati u čaroliju, onu koja je opijala onog davnog mene, dječaka uronjenog u tvrdo izdanje Najljepših bajki svijeta i Čudesnih svjetova Walta Dizneja 1-4.
 

Jadranka Pintarić: Bajke nam daju nadu da postoji ravnoteža između dobra i zla

Jadranka Pintarić

Budući da sam na psihoterapiji imala većih problema od utjecaja bajki na mene, ne znam pouzdano jesu li mi ostale posljedice. Bila sam dijete kojem nisu čitali, nisam bila ničija princeza. Čitanje sam poslije sama obilno nadoknadila. Avaj, možda je bilo prekasno da se drevni obrasci ukorijene. Kad sam prije tridesetak godina pročitala knjigu Colette Dowling Cinderella complex, zaključila sam da nemam strah od samostalnosti ni potrebu da me netko spasi. U psihoanalitičkom kodu moglo bi se reći da sam za ovaj projekt odabrala Guščaricu (uglavnom nepoznatu iz opusa braće Grimm) zato što sam podsvjesno željela da me „spasi“ zamjenska obitelj koja će mi kao u Avataru reći „I see you“, tj. shvaćam te onakvu kakva jesi. Ali nisam! Jer mi je u mislima bila djevojčica tragičnije sudbine: ne da joj nisu čitali bajke, nego je nisu ni hranili ni prali ni naučili hodati ili govoriti… Doslovce bajkovitim slučajem sudbine doznala sam da je sretno usvojena, da su joj se njezini nebiološki roditelji posvetili kao da doista jest princeza. Bajke nam daju nadu da postoji ravnoteža između dobra i zla, da ima smisla vjerovati u čuda. Uostalom, slavni psihoanalitičar Bruno Bettelheim kaže da bajke ne nameću djetetu model ponašanja ili stavove, nego omogućuju da sudjeluje u izmišljenim situacijama i problemima kako bi moglo riješiti vlastite: da, nevolje su neizbježne, dio su života, valja se suočiti s neočekivanim i nepravednim, opstati...
 

Nada Gašić: Trag u mom spisateljskom snijegu

Nada Gašić

S bajkama sam se susrela onako kako su se s njima susretali ljudi od samoga nastanka pripovjedne književnosti; majka je pripovijedala, ja slušala. Sada znam da je moja mama bila prva usmena redaktorica bajki koje sam čula i znam da me time poštedjela njihove okrutnosti. Iz takvoga susreta s bajkama upamtila sam atmosferu pripovijedanja i gradaciju napetosti koje je moja prva interpretatorica znala stvoriti i što mi je uskoro, kod samostalnog čitanja, nedostajalo. Sve sam nadoknadila vlastitim „dopisivanjem“ po slikovnicama. Prve bajke koje su mi ispripovijedane potječu iz slavenske mitologije: Dvanaest mjeseci i Vuk gvozdene glave. Nikada ih nisam našla ukoričene, premda sam ih tražila  u vrijeme nastajanja romana Voda, paučina u kojem moje četiri autorske bajke sudjeluju i u razvoju romana i u ne/razrješenju zločina kojim se roman bavi. Tek kada sam za potrebe razvoja romana počela pisati svoje, osvijestila sam da neke bajke u djetinjstvu nisam voljela: Bremenske svirače i Mačka u čizmama. Njih su obožavali dječaci, pa je tako lik Davida Horaka, dječaka iz Vode paučine, preko svoje autorice shvatio da postoje „bajke koje su za cure i one koje su za dečke“. Sve do susreta s bajkama Vilhelma Haufa, koje su mi poklonjene za osmi, pa s Kineskim bajkama darovanima za deseti rođendan, dotadašnje su priče bile štivo koje se napušta. No, ove su, posebno kineske, bile susret s pravom književnošću i njih nikada nisam napustila. Ciklus Krizanteme u snijegu iz Kineskih bajki ne pripada svijetu bajki za djecu, već svijetu odraslih, a kako sam, kao desetogodišnja djevojčica uspijevala upiti njihovu magiju, ne znam, ali znam da su ostavile trag u mom spisateljskom snijegu. Obje su knjige sačuvane u mojoj biblioteci.
 

Vera Vujović: Danas se moja poezija može čitati i kao potraga za komadičcima bajki

Bajke su utjecale na moje književno stvaralaštvo ponajprije time što su utjecale na moj razvoj: od djetinjstva su bile glas i svijet koji pozadinski oblikuje moje pred-čitačko, a zatim prvo čitačko iskustvo. Glas je zapravo pripadao djedu, pripovjedaču iz mojih najranijih dana, junaku neugledna porijekla i djetinjstva kao u bajci. A svijet, pričama iz dviju knjiga uvezanih u tkaninu: zbirkama francuskih i talijanskih bajki, s agilnim junakinjama (koje znaju i prāve riječi te često oslobađaju i sebe i junake) i zazivima poput pjesama. Ubrzo su mi priče Oscara Wildea zakrenule pouzdanu sliku svijeta. Danas se moja poezija može čitati i kao potraga za komadičcima bajki. Oni se spontano spuštaju u proces pisanja kao crni i bijeli zavežljaj sa stropa, kao lastavica, kraljević, oluk (kroz koji se spustio olovni vojnik) i mnogi oblici snijega pripisivi Andersenu.

No, još važnije, mislim da bajka sve nas oblikuje, utkana u kulturu, a i genetiku. Jer je do svojih prvih književnih obrada dospjela preko priča dojilja, jer se nevjerojatno održala i prenosila i opstala u inačicama iz svih krajeva svijeta koje ne mogu sakriti srodstvo. I unatoč usklađivanju s modom, retorikom i politikom vremenā, zadržala je strukturu koja i krije i ne krije istine o strukturi zbilje i relacijske obrasce njezinih izazova, što znači da je vjerojatno bila faktor opstanka (pouzdanja, nade…) dalekih predaka u prirodo-povijesnim uvjetima. U počast toj njezinoj zadaći odabrala sam Priču o nastajanju, koja iznosi perspektivu sporedne i vremešne antagonistice (maćehe), ispisati unutar tradicionalne shematične strukture bajke. 
 

Aida Bagić: Slike koje pamtim nisu filmske nego sasvim moje

Aida Bagić

U prvom razredu osnovne škole zimske praznike provela sam čitajući “100 najljepših svjetskih bajki”, roditeljski novogodišnji poklon na kraju prvog polugodišta. Riječ je o izdanju “Stvarnosti” iz 1969. godine, s predgovorom Antuna Šoljana. Još uvijek pamtim svoju tadašnju fascinaciju Vasilisom Premudrom, strah pri čitanju hebrejske bajke o Golemu, vidim djecu kako se igraju u vrtu sebičnog Diva i Malu Sirenu kako se pretvara u pjenu. Sve je to, dakle, puno prije vremena animiranih verzija, slike
koje pamtim nisu filmske nego sasvim moje.

Tragovi te rane lektire vidljivi su dijelom u mojoj poeziji u kojoj se pojavljuju, na primjer, likovi Trnoružice, Snjeguljice i Pepeljuge. Istina, u nekim drugim, donekle pomaknutim, ulogama. Na primjer, u pjesmi Vretena se vrte brzo (postrevolucionarna, za pjevanje na placu/pijaci) Trnoružice su postale tvorničke radnice.

Ponovni susret sa Snježnom kraljicom, zahvaljujući radu na priči za Žene, bajke, kraljice, doveo me do Hulje Pahulje. U priči Posljednja polarna mačka ona je ljubimica i suputnica praunuke Snježne kraljice, no možda će nastavi živjeti u nekim drugim formama. Za sada se iz književnosti sklonila na otok Prvić – jedna je tamošnja mačka po njoj dobila ime. Bajke i dalje čitam, sve češće u posljednje vrijeme. Ljekovito je vjerovati da dobro ima moć preobraziti i pobijediti zlo. Barem u bajkama

– Bajke, kraljevi, lupeži –

– ŽENE, BAJKE, KRALJICE –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –