Andrea Zlatar Violić : Nema točke u knjižnom lancu koja nije problematična

S ministricom kulture Andreom Zlatar Violić razgovarali smo u njezinom kabinetu u Runjaninovoj ulici, i namjerno smo se odlučili za razgovor "u živo" jer sve uobičajenijim intervjuima putem emaila često nedostaje interaktivnosti, mogućnosti postavljanja dodatnih pitanja i sl. Namjerno smo se fokusirali na pitanja isključivo vezana uz sektor knjige jer je u dosadašnjim svojim brojim medijskim istupanjima ministrica Zlatar Violić uglavnom o knjizi, nakladništvu, autorima... bila u prilici tek uzgred govoriti, a u međuvremenu se pokazala prijeka potreba da dionici tzv. lanca knjige u jednom opsežnijem razgovoru saznaju na koje sve načine Ministarstvo kulture namjerava pomoći da knjižni ceh prevlada posljedice najveće krize u kojem se zatekao do današnjih dana.

Nenad Bartolčić: Koji su novi i sasvim konkretni potezi  Ministarstva kulture usmjereni na prevladavanje nepodnošljive situacije u kojoj se nalazi knjižni sektor, pogotovo njegov "proizvodni" dio - autori, nakladnici, knjižari... ?

Andrea Zlatar Violić: Mislim da možemo govoriti o ovoj godini u cjelini, to znači da uključujemo i ovu jesen kada će se vidjeti rezultati novog natječaja. Neću se referirati samo na konkretne momente kakav je bilo, na primjer, uvođenje dodatnog dofinanciranja romaneskne literature koji je fokusiran na autora, nego na strateške pomake. Proljetos smo proveli obimnu anketu svih sudionika u knjižnom lancu temeljem kojeg ćemo donijeti strateške mjere.

Anketa je, do sada, analizirana statistički, naši komentari su preliminarni, ali je jasno identificirano  - nema točke u lancu koja nije problematična. Jasno je da odjednom ne možemo poboljšati sve elemente. Iz ankete je vidljivo da su najosjetljiviji oni oblici potpore koji se tiču potpore izdavačima, i knjiga i časopisa, odnosno tim su potporama dane najlošije ocjene uz konstatacije da te potpore nemaju jasne kriterije ili da ispitanici nisu zadovoljni kriterijima. Iz toga proizlazi pitanje čemu u cjelini potpora služi, koji su njezini ciljevi? U koracima koji su sada mogući, prvi je korak  da se naglase potpore izdanjima domaćih autora zato što se kroz analizu cijelog sektora vidi da je taj najosjetljiviji.

Najslabija karika, odnosno najpogođeniji je - autor. To se vidi i iz dijela ankete koji daje podatke iz pozicije autora, ali i iz dijela koji propituje potpore. Stoga ćemo  mijenjati financijske omjere - i nadalje će se moći pokrivati troškovi proizvodnje knjiga, ali uvodimo i kontrolni mehanizam koji štiti autora i njegova prava u odnosu na izdavača. Ministarstvo kulture ne može, naravno, izravno intervenirati zadavanjem financijske norme, ali praćenjem isplate i ukupne realizacije projekta ukida se mogućnost da izdavač dobije potporu, a ne plati autora u onoj razini u kojoj je, naravno, potpisan ugovor. Knjiga neće moći biti otkupljena, ako nisu  podmireni svi troškovi prema autoru kakvi su do tog trenutka nastali.

Također, putem unutarnjeg pravilnika možemo sugerirati mjeru da se knjiga daje u otkup tek po isteku tri mjeseca od objavljivanja, a kako bi knjiga prošla put plasmana na tržištu. Pritom, dakako, podaci o prodaji knjige ne mogu biti uvjet za odluku o otkupu, jer podaci o eventualnoj neprodavanosti, zbog slabe distribucije i male kupovne moći građana nisu relevantan pokazatelj o kvaliteti knjige.

Bližimo se kraju fiskalne godine, pretpostavljam da znate koliko će se sredstava u 2012. godini potrošiti na knjižni sektor. Koja su to sredstva, i kako su raspoređena? Postoji li već projekcija kolikim će sredstvima Ministarstvo kulture raspolagati u 2013. godini za knjigu? Jasno Vam je da "baza", bez obzira na opću situaciju i trendove u društvu, od vas očekuje da se maksimalno angažirate na povećanju budžeta.

Proračun za knjigu od 30.500.000,00 kuna se u nekim minimalnim postocima povećao u odnosu na 2011., i uvećat će se i 2013. u odnosu na 2012., putem uvođenja novih paralelnih projekata, novih tipova inicijativa. Svjesni smo da u limitiranim odnosima proračuna ne možemo očekivati značajnije povećanje. Elementi koji su već bili postavljeni i jasni za 2012.,  jasni su  i za 2013. godinu - programska sredstva neće se smanjivati. Uštede koje se na razini cijelog proračuna traže ostvaruju se uštedama tzv. „hladnog pogona" - kako u ministarstvu samom tako i u ustanovama. Ove je godine to bilo 10 posto, a planira se 8 posto u slijedećoj. Time ćemo mijenjati omjer hladnog pogona i programa u korist programa.

Ali ključno pitanje je ionako - na koji način i u kojim prostorima možemo pojačati status knjige, autora i samo čitanje. Smatramo da to možemo oblikujući nove modele, nove linije financiranja. Jedan je način da ćemo pojačati program malog poduzetništva koji i sada postoji, ali u manjim financijskim okvirima. Upravo radimo izmjene pravilnika kako bi se knjižarima i nakladnicima omogućilo javljanje na natječaj. Također, pokrećemo program „kulturnog ruksaka", temeljem nekoliko sličnih europskih uzora koji su se pokazali iznimno uspješnima. „Kulturni ruksak" je zapravo ponuda kulturnih i umjetničkih proizvoda koje poklanjamo svim uzrastima djece.

Kada je o knjizi riječ, Ministarstvo kulture će tako financirati gostovanja pisaca, knjige - tiskane i elektronske; sadržaje koji nisu izravno vezani za školsku lektiru, ne proizlaze iz curiculuma podučavanja umjetnosti, nego su dio suvremene i popularne kulture. Ponudit  ćemo „ruksak" za vrtić, osnovnu školu, srednju školu, ali i umirovljenike - jer riječ je o populaciji koja ima dobre čitalačke navike.  

Dakle, distribucijom knjiga, otkupom koji više ne ide samo na adrese knjižnica već i na adrese drugih ustanova pojačat će se cirkulacija knjiga i autora na tržištu. Ovogodišnji „pilot" će biti brojčano ograničen i fokusiran na specifične potrebe pojedine regije.  

Može li se, dakle, konstatirati da se napokon kreće putem intersektorke suradnje, prema nečemu što je i od knjiškog ceha već bilo identificirano kao nedostatak, ne mislim samo na slabu i nedovoljno sadržajnu komunikaciju predstavnika knjiškog ceha i ministarstava, već i nedostatnu povezanost, nedovoljne suradnje onih ministarstava kojima je knjiga „u fokusu" , u prvom redu Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS ), ali i Ministarstva malog poduzetništva i obrta, jer knjižni je sektor i dio hrvatskog gospodarstva, tzv. kulturna industrija. Sve ove godine očekivalo se da samo Ministarstvo kulture učinkovito pomože cehu da prevlada nagomilane probleme, što je u osnovi pogrešno, jer se na neki način amnestiralo ostala već spomenuta ministarstva.

Da, mislim da je to ključno - inicijativa je morala doći od strane Ministarstva kulture, ali i u drugim ministarstvima kolege vrlo dobro prepoznaju kako je riječ o izdavaštvu kao poduzetništvu, odnosno industriji u poduzetništvu. Npr. u Ministarstvu financija, gdje se raspravlja o uvođenju posebnih kreditnih linija, već se razmišlja o modelima smanjivanja negativnih učinaka koje će donijeti uvođenje PDV-a, pa makar on bio i minimalan. Jednako tako se razmišlja o modelima kroz Ministarstvo obrazovanja, odnosno sustav škola, vrtića, školskih domova,  pa socijalnih domova o kojima brine Ministarstvo za socijalnu skrb...

Želimo za distribuciju i poticanje čitanja iskoristiti već postojeće izgrađene mreže, a bez ulaženja u  strukturu njihovoga posla. Dakle, ne da sad mi govorimo da se neka druga tri naslova stave u lektiru, nego da naprosto ponudimo dodatne kulturne i umjetničke sadržaje koristeći kapacitete škola, vrtića, domova. Od MZOS-a ćemo dobiti podatke koje škole imaju dvoranu, koje su jednosmjenske da bi se poslijepodne mogao održavati određeni program, gostovanje predstave ili čitanje. Na taj način dodatno koristimo postojeću infrastrukturu,  proširujemo čitateljstvo /gledateljstvo /slušateljstvo koje je do sada bilo na margini. Kada je knjigama riječ ciljana grupa do sada je bila ona koja može kupiti knjigu, platežno sposobni od 30-te do 50-te godine.

Za iduću godinu najavljen je i PDV na knjigu. Da li ste već sada jasno dali do znanja  svojim kolegama u Vladi koji je prag podnošljivosti, koja je to stopa preko koje se nikako ne bi smjelo ići.  Na temelju raspoloživih informacija u cehu se nagađa o 5%, i morate biti svjesni da bi sve preko 5%, kada se već naši pregovarači s EU nisu uspjeli izboriti da ostane nulta stopa, značilo katastrofu. I vezano uz to, da li ćete se izboriti u Vladi da se taj ubrani PDV-a na knjige na neki način vrati u sektor, jer ako se iz njega samo uzme, to će biti nešto što će ga samo dodatno unazaditi.

Prema sadašnjim dogovorima s Ministarstvom financija PDV na knjigu će biti 5 posto i to će biti  najniža stopa koja će u Hrvatskoj uopće postojati. Ono na čemu u tom kontekstu još radimo jest ujednačavanje cijene knjige u svim njenim oblicima - i tiskanim i elektroničkim. Nema identične  prakse u Europskoj uniji, dapače, vrlo su različite, a naš je prijedlog da PDV bude isti i za tiskane i e-knjige zbog potpune nerazvijenosti tržišta e-knjige u Hrvatskoj.

Većina zemalja u EU ima PDV na e-knjigu jednako kao i na DVD i CD, više od  20 posto, osim Francuske koja ima svoje jasnu kulturnu politiku prema knjizi i jedinstveni PDV od 7 posto i za tiskanu i e-knjigu i zvučnu knjigu... Sa strane izdavačkog  tj. knjiškog ceha jedan od prijedloga je da se PDV na knjigu smanjuje i na drugim fazama knjige, npr. kod tiskanja ili da se i honorari smanje na razinu PDV-a za knjigu. Mislim da to ipak neće biti moguće, ali da bi u načelu trebalo raspraviti smanjenje poreznog opterećenja na autorske honorare.

Da, Hrvatska bi barem po pitanju PDV-a na e-knjigu mogla biti među inovativnijim zemljama, tim više što se kod nas radi o zanemarivo malim svotama prikupljenog PDV-a na e-knjigu, a visoka stopa može polučiti veću štetu na psihološkoj razini. No, to je tek jedan segment problematike e-knjige, formata koji kuca i na naša vrata, i sigurno je da će se u idućim godinama i u Hrvatskoj udio e-knjige povećavati, ali pod uvjetom da se već sada stvara neka strategija kako afirmirati čitanje i kroz format e-knjige, a prije toga i kako u Hrvatsku uvesti veći broj čitača e-knjiga.

Negativni je paradoks da se u nas tehničkim napretkom, kada je riječ o lektiri, čitanje smanjilo. Čitaju se sažeci koji su postali široko dostupni razvojem tehnologije, na čemu su se vjerojatno neki pojedinci malo financijski osnažili. A to je apsolutno suprotno ideji da tehnologija potpomogne čitanje. Imali smo vrlo ozbiljne konzultacije sa stručnjacima iz Njemačke i Švicarske o budućnosti distribucijskih mreža i je li u Hrvatskoj uopće potreban „nostalgični" projekt obnove ili rekonstrukcije onoga tipa distribucijske mreže kakav smo imali prije 20 godina. Gotovo jednoglasno su savjetovali da nikako ne idemo u klasični tip distribucije, nego da se koncentriramo na novije tipove, prostore i ustanove, gdje bi se otvarali različiti oblici komunikacije s knjigom.

Ako računamo prostor knjižnice kao potencijalni iskoristivi prostor jedne od najčvršćih mreža koja u Hrvatskoj postoji, onda se čini vrlo prirodnim da one knjižnice koje imaju prostorne mogućnosti imaju jednako tako odijele s tehnološkim oblicima elektroničke knjige, te neke vrste malih knjižara. Posebno pripremamo mrežu poticaja za knjižnice koje su spremne prihvatiti se distribucije časopisa i učiniti časopise dostupnim putem knjižnica, bilo u posudbenom smislu, bilo u smislu njihove kupnje.

Istaknula bih da je u spomenutoj anketi vrlo jasno rečeno da su ispitanici zadovoljni ponudom knjižne građe u knjižnicama, ali su krajnje nezadovoljni ponudom časopisne i neknjižne građe. To znači da bi Ministarstvo kulture trebalo proširiti otkup i na elektroničke knjige, te je potrebno razviti sustav posudbe čitača knjiga bilo kojega oblika, učiniti ih široko dostupnima. Nije realno očekivati financijski boom u naciji koja ionako nema velike čitateljske navike, da će ljudi te uređaje sad poklanjati djeci za njihov 10-ti rođendan. Takvi multifunkcionalni prostori imali bi, dakle, funkciju promocijskog prostora, funkciju mjesta okupljanja u gradu, a kojima bi se istovremeno rješavali problemi distribucije, problemi poticaja na čitanje, pa samim time i problemi promocije autora i knjiga.

Ako sam vas dobro razumio, to je sada stanovito redefiniranje onoga što ste govorili prethodnih mjeseci kada ste spominjali kao jednu od novih mjera osnivanje nove mreže tzv. nenakladničkih knjižara, posebno u onim gradovima gdje knjižare nedostaju. Ne bi smjeli zanemariti strukturalni problem hrvatskog knjižarstva, a to je da se preko 90 posto knjižara u Hrvatskoj nalazi u vlasništvu nakladnika, što omogućuje stvaranje monopola, nametanja uvjeta prodaje, a tu je i pitanje distribucije onih manje komercijalnih vrsta knjiga koje nerijetko nisu zanimljive u izrazitije komercijalno orijentiranim knjižarama itd. Nitko ne osporava nakladničke knjižare, postojale su okolnosti kada je njihovo osnivanje bilo nužnost, no sada su i one u velikim problemima, i pokazuje se da je njihov koncept krajnje upitan (prekomjerno "ambiciozne" kvadrature, lokacije u trgovačkim centrima...).

Što se pak otvaranja spomenutih "mini knjižara" tiče, pri knjižnicama ili u sklopu nekih novih centara za knjigu, treba biti svjestan  da je knjižarstvo i ne tako jednostavan posao kojeg može obavljati bilo tko, jer čak niti dobar knjižničar nije automatski i dobar knjižar. Mora postojati vrlo jasan poslovni model da bi se knjižara uspjela održati, posebno u današnjim uvjetima, o školovanim knjižarskim kadrovima da i ne govorim.

Danas imamo distribuciju knjiga i na vrlo neobičnim mjestima, kao što su benzinske crpke, pošte, dućani mješovite robe, ne mislim uopće na knjižare u trgovačkim centrima već na druge dućane koji imaju i svoje police s knjigama. Pa onda i kiosci s novinama... no sve to nije proizvelo nikakve pozitivne učinke, upravo zato što ta mjesta nisu specijalizirana za knjigu. Tu se knjigom snabdjevaju samo slučajni kupci. Jasno je da su potrebna  specijalizirana mjesta, moderne knjižare. Ono što nam u  ovom trenutku ne ide u korist je financijska situacija i politika štednje koju nameću lokalne zajednice koje su gotovo sve redom digle cijene najma, čak i u onim kategorijama koje su imale nulte ili vrlo niske stope najma, i jasno je da će još teže nego prije izlaziti u susret ideji da mi sufinanciramo dio programa i dio opreme, a da grad dijelom sufinancira hladni pogon i ne naplaćuje visoku stopu najma.

Kako je primijetila Nadežda Čačinović, koja je i članica Kulturnog vijeća za knjigu i nakladništvo, krizno vrijeme u tržišnoj privredi je vrijeme ograničenoga dometa jezika, te složenog  i proturječnog učinak tehnoloških inovacija. Te poteškoće djeluju  na sve: izdavače, časopise, knjižare, pa i knjižnice su pod pritiskom da se prilagode. Knjižare nestaju, ali valja ukazati na najnoviji obrat - u Njemačkoj sada bolje preživljavaju manje, prestižne knjižare od velikih i bezličnih,  jer male knjižare rade za poznatu publiku, prilagođavaju se iz dana u dan i efikasni su nositelji kulturnih intervencija.

Od projekta ni u kojem slučaju ne odustajemo, ali činjenice s terena pokazuju vrlo jasnu nemogućnost ujednačenog sustava, jer lokalne zajednice jedna do druge primjenjuju vrlo različite modele.

Kao što smo išli u digitalizaciju kina na način zajedničke javne nabave za više od 28 gradova koji ispunjavaju uvjete, s naše strane je otvorena i mogućnost da imamo natječaje za male knjižare, tzv. nezavisne knjižare gdje ministarstvo kupuje opremu, ujednačenu, tehnički ekipiranu i standardiziranu, po povoljnijoj cijeni putem objedinjene javne nabave. Tako možemo sufinancirati i temeljni blok knjiga koji ulazi na police knjižare. Međutim, trenutno je suradnja s lokalnom zajednicom vrlo upitna, jer teško je odrediti tko će biti sugovornici nekoliko mjeseci pred lokalne izbore.

Čak ako se i dogodi takav model on ovisi o tome da li ćemo se mi kao ceh držati sadašnjeg Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige koji nije nikada, na žalost, došao do razine zakona, a mišljenje znatnog dijela ceha je i da nam nedostaje sveobuhvatniji Zakon o knjizi, kojim bi se reguliralo brojne sadašnje nedorečenosti, od toga npr. tko može biti nakladnik, koji je nakladnik koji može računati na potpore Ministarstva kulture i dr.  Razmišljate li o toj (eventualnoj) zakonskoj regulaciji knjiškog ceha?

Na to pitanje mogu odgovoriti sada kondicionalno, jer smo u plan zakona na kojima ćemo prvo raditi stavili dva krovna zakona - to je Zakon o ustanovama i Zakon o javnim potrebama u kulturi. Riječ je o zakonima starima više od dvadeset godina, mentalno i četrdeset; kada su pisani dijelom su preuzeti iz staroga sustava. Realitet traži izmjenu temeljnih kategorija. Tek kad oni budu izmijenjeni vidjet će se gdje postoje potrebe za dodatnim zakonima, jer sadašnja zakonska prenormiranost ne rješava bitna pitanja. A zbog te mase zakona gotovo svaki ceh traži svoj zakon - bez namjere ismijavanja, ali stigla je i ideja o Zakonu o orkestrima.

Status tko je npr. nakladnik apsolutno se mora rješavati kroz način klasifikacije koja postoji u sferi gospodarstva, i ključno je da imamo listu izdavača koji jesu profesionalni izdavači, koji su gospodarski subjekti čija je primarna djelatnost izdavačka djelatnost. S druge strane postoji praksa da se kao veliki broj izdavača pojavljuju ustanove kojima je to jedna od paralelnih ili pojedinačnih djelatnosti, koje imaju instituti, fakulteti, muzeji, različite udruge itd. U tom prostoru ima neujednačenosti, od spomeničkih knjiga i knjiga koje su samo lokalno i regionalno vezane do specijaliziranih izdavača ili udruga, poput npr. udruge Domino koje se bave  naslovima vezanim uz gay i lesbian scenu.

Nije samo problem da i takvi, nazovimo ih "usputni izdavači" izdaju knjigu, problem je ako te knjige ne završe na tržištu, u široj distribuciji, ako im se ne pruži prilika da bude prodane, naravno pod pretpostavkom da postoji zainteresirana publika, kupci tih knjiga. U praksi, ne mali broj izdanja skuplja prašinu na skladištu, nikada ne uđu u distribiciju, nešto malo ih se podijeli ili ih djelomično otkupi ministarstvo... ne bi li bilo bolje da se u takvim slučajevima knjige moraju izdavati u suizdavaštvu s profesionalnim izdavačem, koji ima riješen sustav distribucije. Jer takav izdavač posjeduje onaj know how koji "nekvalificirani" izdavač/ustanova nerijetko nema. U tom slučaju bi ipak imali potencijalno uspješniju spregu, i ne bi se događalo da se novac uloži u neke naslove koji uopće ne zažive tj. ne dođu do publike.

Preporuka vezivanja uz profesionalne izdavače je apsolutno u redu, pogotovo s distribucijskog aspekta, a tiče se i tehničke opreme knjige. Naslijedili smo jedan paralelan sustav gdje su knjige koje nastaju u prostoru likovnih monografija i muzeja zapravo više financijski podupirane - jedan od, čini mi se, najstrašnijih primjera je dvotomna knjiga „Slavonija i Baranja" koja je izašla u sklopu istoimene izložbe u Klovićevim dvorima, i koja je prema podacima kojima raspolažemo sufinancirana od strane ministarstva s milijun i šesto tisuća kuna (1.600.000,00 kn)!. Ta monografija nije distribuirana i nije se nalazila u prodaji. To  je zastrašujući podatak i iznimno pazimo da se takvo što ne ponovi. Razumijem specifičnosti tiska takvih izdanja, od papira, brojnih fotografija i sl., ali Vijeće za knjigu mora  u tom smislu biti koordinirano s drugim nadležnim vijećima, moraju zajedno pratiti takva izdanja.

Traje javna rasprava o novim kulturnim vijećima (u međuvremenu je i završila, kulturnjaci se baš i nisu iskazali brojnim doprinosima raspravi, op.ur.), pa Vam još nisu do kraja poznati svi prijedlozi koji su se iskristalizirali u raspravi, no što Vi kao ministrica očekujete od tih novih kulturnih vijeća, da li želite promijeniti njihove kompetencije tj. da osim dizanja predikata A, B, C aktivnije sudjeluju i u kreiranju kulturnih politika, strategija?

I u postojećem Zakonu o kulturnim vijećima jasno piše da Vijeća imaju posao strateškog planiranja i donošenja strateških prijedloga koji će onda biti davani na javnu raspravu. U ovogodišnjem pozivu za programe javnih potreba u kulturi RH za 2013. godinu  jedan od uvjeta za ustanove i udruge bio je i strateški plan razvoja. Time sada, jer upravo ih iščitavamo, dobivamo sliku što o strategiji svog razvoja misle ustanove. One će poslužiti i za uobličenje praktičnih smjernica u svakom polju.

Knjižni ceh godinama ističe da nije dobro razrađen sustav subvencioniranja knjižnih izdanja, da se previše primjenjuje uravnilovka jer činjenice pokazuju da se subvencije najčešće kreću na razini 10, 12 ili 15 tisuća kuna za pojedini naslov, a koeficijent složenosti produkcije pojedinog naslova kreću se i u omjerima 1-3 ili više. Dakle, nije isto da li ste dobili 10.000 kuna za knjigu poezije ili 15.000 za knjigu koja je izuzetno zahtjevna bilo zbog prijevoda, opreme, ilustracija, fotografija itd. Tako da u stvarnosti subvencije ne pokriju više od 25-30 % ukupnih proizvodnih troškova knjige, jer ne treba zanemariti da čak i ako nakladnik predloži za subvenciju npr. 10 podjednako kvalitetnih naslova teško da će mu biti odobrena potpora za više od polovice predloženih naslova, a budući da će on na kraju ipak objaviti svih 10 naslova, ispada da je njegov ukupni nakladnički program potpomognut s ne više od već spomenitih 25-30 %, i da on mora moći namaknuti preostalih 70-75% sredstava da bi knjigu uopće uspio objaviti.

Isto tako, otkup za knjižnice pogrešno se iščitava kao direktna potpora nakladniku jer se zapravo radi o korektivnoj mjeri kojom ministarstvo osigurava da će vrijedna knjiga sigurno završiti na policama knjižnica, neovisno o "slobodnotržišnim" transakcijama nakladnika i knjižnice. Koje je tu onda rješenje, pogotovo u granicama ograničenog budžeta, da li u smanjivanju broja naslova i povećanju pojedinačnih subvencija, ili u preraspodjeli ukupnih budžetskih rashoda u sektoru knjige?

Bolje je načelo sufinanciranja manjeg broja naslova, ali u primjerenijem iznosu, pri čemu se, naravno, s izdavačima, sa strukom,  može raspravljati što je zadovoljavajući postotak u kojem dijelu troškova, koliki dio troškova tiska bi bio realan da bude pokriven od strane ministarstva. Međutim, ono što očekujem s druge strane je da knjige koje su sufinancirane od strane ministarstva imaju nižu cijenu nego one koje nisu, jer mora postojati neki povratni učinak.

Činjenica je da su sadašnji načini prijavljivanja takvi da izdavači vrlo šaroliko procjenjuju i honorare i troškove tiska, i da se do sada zaista u vijećima radilo o ujednačavanju, za roman 15.000, zbirku poezije 8.000, eseje 10.000 kuna, ili ako su se pojavili neki uočljivo zahtjevniji ili značajniji projekti, onda se određivalo i više.

Vratimo se problemima knjižarstva koje je u velikoj krizi, bez obzira što tko mislio o u Hrvatskoj prevladavajućem modelu nakladničkih knjižara, jer tzv. neovisnih (nenakladničkih) knjižara skoro da više i nema, njih niti ceh ali niti država nisu znali ili nisu željeli sačuvati, tako je bilo u svim dosadašnjim garniturama cehovske ili državne "vlasti". Unatrag nekoliko godina napokon se pojavila jedna jedina mjera kojom se željelo makar i malo pomoći knjižarstvu, potpora programima u knjižarama, iako je ona istovremeno podjednako pomoć  i autorima i nakladnicima, ne ostaje knjižarima već služi za pokriće troškova programa - promocija i sl. Zanimljivo mi je da se baš u toj jedinoj potpori knjižarima već ove godine vidi smanjenje od kojih 25%, što se u tolikom postotku nije dogodilo niti s potporama nakladnicima ili autorima. Zbog čega to mora biti tako?

Vidjela sam ovogodišnje prijavnice, problem s programima u knjižarama je bila iznimno loša ponuda.  To je isto kao kada me se jednom zgodom pitalo zašto malo u postocima podupiremo domaće slikovnice, a onda ispada da se u cijeloj godini prijavilo svega šest domaćih slikovnica. Pretpostavljam kako je situacija s knjižarama vezana u tom gotovo zatvorenom krugu sa činjenicom da se knjižare zatvaraju, da neke više ne postoje, da se smanjio broj zaposlenih u pojedinim knjižarama pa uopće nemaju vremena baviti se nečim dodatnim.

Pisci su se, ponajviše zahvaljujući inicijativi Pravo na profesiju, uspjeli izboriti za bitno drugačiji fokus od onog dosadašnjeg, počinju se rješavati neki njihovi problemi i to je dobro, iako pisci na žalost zanemaruju širi kontekst u kojem se njihovi problemi pojavljuju, pa na kraju krajeva i iz kojeg se generiraju. A radi se o tome da ako na tržištu ne postoji dostatna potreba za knjigama velikog broja hrvatskih pisaca (a ona se stvara drugim mehanizmima), tada se npr. može dogoditi da se autor koji je dobio npr. polugodišnju stipendiju za pisanje svoje nove knjige,  suoči sa situacijom da u trenutku kada je zgotovio rukopis više gotovo i ne postoji ekonomska logika da nakladnik uđe u projekt objavljivanja njegove knjige. Već prije spomenuta subvencija za to niti izbliza neće biti dostatna, a nakladniku, kao i autoru, niti druge okolnosti ne idu u prilog. Jer, bez pozitivne reakcije tržišta i prodaje knjiga u dostatnim broju primjeraka jednostavno je neodrživa proizvodnja novih knjiga, i to je začarani krug kojeg, bojim se, pisci nisu svjesni.

Kako mislite, kojim mehanizmima osigurati tu neophodnu vidljivost autora i njihovih djela jer pisac je između svoja dva oknjiženja u najvećem broju slučajeva praktično "nevidljivi pisac", pogotovo u situaciji kada mediji sve više zakazuju, i kada nam je velik broj časopisa praktično mrtav? Mnogi časopisi nisu mijenjali koncepciju valjda zadnjih dvadeset i više godina, izgubili su publiku, a istovremeno se za velik broj časopisa godišnje u Vašem ministarstvu izdvaja preko 5 milijuna kuna.

Časopisi su sasvim sigurno područje koje će doživjeti najviše promjena. S jedne strane, radimo na uspostavljanju jasnog razgraničenja tipa sudjelovanja MZOS u sufinanciranju časopisa i Ministarstva kulture, jer su humanističke i društvene znanosti podfinancirane od strane MZOS već godinama. Taj negativan trend osobito je vidljiv u posljednje dvije godine. Kada je riječ o znanstvenim časopisima, doista treba razmisliti samo o mrežnom obliku postojanja, jer se referiraju uskoj zajednici.

Napravljena je analiza svih časopisa u smislu broja svezaka, tiskanih primjeraka, broja pretplatnika, broja prodajnih mjesta - riječ je analizi u kojoj su se rigidno držali kriterija prodaje i vlastitih prihoda. Ispalo je da od svih časopisa koje sada financiramo možda bi od njih tek nekoliko preživjelo. Kada bi bili isključeni iz sustava financiranja, časopisna scena bila bi desetkovana. Međutim, kao kontra argument se postavlja pitanje što bi u jednoj kulturi časopisi trebali značiti, jer oni služe za promociju novih autora, i trebali bi služiti za promociju novih rukopisa, promociju novih tipova književnosti koji nastaju.

Stoga ove godine ta selekcija neće biti toliko drastična kolika bi mogla biti, možda u omjeru 1 naprama 10, ali kroz dvije - tri godine, časopisi doista moraju promijeniti način svog postojanja. Postoji mogućnost da se umjesto dijela potpore ide također i na dio otkupa časopisa, tako da bi se časopise distribuiralo u knjižnice kao i druge knjige, i time bi nadoknadili nedostatak distribucijskog potencijala njihovih izdavača.

Obično se smatra da je rješenje za časopise izlazak na web, ali to je prilično varljiva, pomalo i naivna slika, jer iako u tom slučaju više ne postoje troškovi tiska, pojavljuju se i neki novi, troškovi online produkcije koji nisu tako mali kako neki zamišljaju, a samim izlaskom samo na web neki časopisi mogu izgubiti i onaj mali prihod od prodanih primjeraka časopisa, neki ipak prodaju parstotinjak primjeraka, a iz tih se prihoda (uz odobrene subvencije) ipak može pokriti barem dio troška, npr. dio honorara suradnika. Na webu je izuzetno teško ostvariti prihod, čak se i posjećeniji elektronički portali u kulturi kroz subvenciju pokrivaju tek na razini možda trećine potrebnih sredstava, a tek rijetki uspijevaju i nešto uprihoditi, iako se, da budemo iskreni, većina niti ne trudi oko toga.

Digitalnu varijantu bih predlagala isključivo za znanstvene časopise, koji nemaju tzv. obične čitatelje, i to iz razloga što je i svjetska i europska praksa da tekstovi, uređivanje i drugi poslovi u njima ne honoriraju, jer su vrednovani u znanstvenom curiculumu.  Ako ste izdavač, član redakcije, ako pišete recenzije i članke stječete bodove za vaše napredovanje i to je dio posla koji pripada znanstvenoj karijeri.

A što je s naknadom autorima od posudbe knjiga?

Trenutno se provodi analiza podataka o posudbama koje je prikupila Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Smatramo da se bez spoznaja o ukupnom broju posudbi po knjižnicama ne mogu predlagati ni cjenik ni pravilnik o raspodjeli autorskih naknada. Naša čvrsta nakana je da u proračunu za 2013. godinu osiguramo potrebna sredstva i da potom na ispostavljene račune o preciznom broju posudbi pojedinih autora, od strane Društva hrvatskih književnika kao koncesionara, isplaćujemo sredstva za daljnju distribuciju. Naravno da će se u praksi pokazati problemi koje ćemo rješavati s našim partnerima u procesu provedbe sustava prava javne posudbe, a to su Državni zavod za intelektualno vlasništvo i Društvo hrvatskih književnika kao koncesionar.

Kako u ministarstvu gledate na ideju da se i u Hrvatskoj uspostavi institucija poput Javne agencije za knjigu u Sloveniji?

Tendencija osnivanja autonomnih agencija je dobar put. Primjer HAVC-a (Hrvatskog audiovizualnog centra) pokazuje da je takvo izmještanje ovlasti dobro. Posebno u sektorima koji, kao knjige i film, imaju i kulturni i komercijalni aspekt. Realno bi se tako nešto moglo napraviti za godinu dana koliko je potrebno da se uredi cijeli sustav.

Nastupi hrvatskih nakladnika i pisaca u npr. Leipzigu ili na Sajmu dječje knjige u Bologni pokazuju da se oni mogu kvalitetno napraviti, znatno kvalitetnije za razliku od neuspješnih nastupa na sajmu knjiga u Frankfurtu. Sve ove godine Zajednica nakladnika i knjižara nije se proslavljala nastupima u Frankfurtu, ali po nekom je automatizmu dobivala mandat i znatna sredstva za Frankfurt. Tko bi i na koji način trebao ubuduće organizirati nastupe na književnim sajmovima u inozemstvu, pri čemu treba imati na umu da niti svi sajmovi nisu jednako koncipirani, da su neki važniji za nakladnike a neki za autore?

Naša je ideja već ostvarena, a to je javni natječaj koji je raspisan za organizaciju sajmova već ove godine, a koji ćemo raspisati i za iduću godinu. Tražimo nove i inovativne organizatore predstavljanja hrvatske knjige u regiji i svijetu, a do toga se ne dolazi čuvanjem stečenih prava. Najuspješniji nastup na međunarodnim sajmovima ove godine bio je nastup u Solunu, što dokazuju pozitivne reakcije grčke javnosti i brojnih javljanja grčkih institucija i nakladnika.

A prema kojim kriterijima Ministarstvo kulture misli pomagati domaće sajmove knjiga?

Korisnik ili kupac svakako je zainteresiran za izravan kontakt s autorima, kao i za sudjelovanja na tribinama na kojima struka predstavlja i preporučuje vrijedne naslove domaćih autora. Kriterij za dodjelu potpore pritom je jednostavan: kvalitetan program prezentacije domaćeg i prijevodnog književnog stvaralaštva usmjeren prema korisniku, a u evaluacijskom postupku - ocjena uspješnosti i referenci.

Vrijeme nam curi i pri kraju smo razgovora, no volio bih da se osvrnemo i na tretman knjige u medijima. Za veliki broj knjiga koje se  objavljuju u Hrvatskoj čitatelji rijetko saznaju da postoje, o knjigama se nedovoljno piše, medijima su prema njihovim kriterijima tek neki autori (i nakladnici) zanimljivi, a ozbiljnijih kulturnih podlistaka u novinama skoro da više i nema. Elektronički mediji, u prvom redu javna  ali i komercijalne televizije, kulturu pa i knjige u najboljem slučaju zamjenjuju kulturom spektakla, pa nam osim informacija o novim knjigama, autorima... nedostaje i više kritičkog pisanja o knjigama. Zbog čega Vaše ministarstvo, naravno u okviru svojih nadležnosti, ne zaoštri politiku prema medijima koji su npr. oslobođeni plaćanja punog dijela PDV-a zbog navodnog ispunjavanja javne funkcije?

Ili, primjerice, udruga Knjižni blok prošlog je ljeta javno i jasno prozvala AEM - Agenciju za elektroničke medije da ne radi svoj posao kako treba, da ne reagira na činjenicu da se tzv. komercijalne televizije, u prvom redu RTL i Nova TV, ne pridržavaju programskih osnova na temelju kojih su dobili koncesije (čak se ti ugovori skrivaju kao zmija noge), a njihove obvezujuće programske osnove morale su sadržavati i emitiranje propisanog postotka sadržaja iz kulture, znanosti, obrazovanja... Na žalost, spomenuta inicijativa Knjižnog bloka, koja se temeljila upravo na pravilnom interpretiranju Zakona o elektroničkim medijima, nije naišla na podršku, niti od udruga knjiškog ceha ali isto tako niti od strane nadležnih institucija, a očekivano, s obzirom na dosadašnju praksu, nije dobila niti odgovor AEM.

Drago mi je da se zalažete za politiku "zaoštravanja" stavova o kulturnoj funkcionalnosti komercijalnih medija. To je još jedan od dokaza opadanja tržišnog optimizma koji je ne tako davno doveo i do oduzimanja regulacijskih ovlasti državi i njihove dodjele raznim semiautonomnim tijelima i agencijama poput one koju spominjete, iako je oduvijek bilo jasno kako "demokratski čovjek" na njih može utjecati još manje nego na, recimo, neko ministarstvo. Ostavši bez regulacijske "batine", pritom isuviše zbunjena da uzgoji strategijsku "mrkvu", država je ostala nijema: bez razvojne kulturne, obrazovne, socijalne, ekonomske ili, u ovom slučaju, medijske politike.

Radeći na promjeni takvog stanja, raspravu o medijima pokušavamo usmjeriti ka dogovoru oko medijske strategije iz koje bi onda slijedile smjernice i za zakonodavni redizajn, i za zaoštravanje raznih pravilnika i regulativne prakse općenito, pa napokon i kriteriji odnosno selekcijska logika za čuvena i uvijek sporna "kadrovska rješenja". Vjerujemo da bi sveobuhvatna reforma medija mogla postati vidljivom već potkraj sljedeće godine. Dotad, naravno, bez mogućnosti i alata za sustavne promjene, možemo biti zadovoljni samo naznakama promjene uhodane prakse poput nedavne i, nažalost, djelomične objave spornih programskih podloga medijskih koncesionara. Inzistiramo da svi takvi dokumenti budu javni.

I  za sam kraj, s anketom Ministarstva kulture ste započeli Vaše odgovore pa da s njom i završimo (prve rezultate obrade ankete koji se tiču sektora knjige obradit ćemo uskoro u posebnom tekstu, op.ur.). Koliko ste zadovoljni sadržajem odgovora koje ste dobili na postavljena pitanja? Da li su odgovori bili očekivani ili su vas neki i iznenadili, bilo pozitivno ili negativno?

Zadovolji smo rezultatima ankete koja sadrži i očekivane, ali i neke neočekivane odgovore. Ona je naprosto uvid u našu stvarnost, ali i izazov da se realno stanje mijenja na bolje.