Andrea Zlatar Violić : U Hrvatskoj se nedostatno i nesustavno ulaže u kulturu

Andrea Violić (r. Zlatar)  rođena je u Zagrebu 13. travnja 1961. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. 1980. upisala je, a 1984. diplomirala studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1986. radi na Odsjeku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na katedri za Opću povijest svjetske književnosti. Usporedo sa znanstveno-nastavnom djelatnošću  bavi se publicistikom, izdavačkom i uredničkom djelatnošću : prvo u "Studentskom listu" i na Omladinskom radiju (ondašnji Radio 101) kao urednik kulture, a zatim kao urednik u časopisima "Gordogan","Vijenac" i "Zarez".

Od 2001. do 2005. godine bila je član Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, zadužena za područje kulture, kao nezavisan stručnjak u kvoti HNS-a.

Dosad je objavila više knjiga iz područja povijesti i teorije književnosti (od kojih se izdvajaju "Autobiografija u Hrvatskoj", "Tekst, tijelo, trauma" i "Prostor grada, prostor kulture"), eseja i knjigu poezije te nekoliko desetaka znanstvenih i stručnih radova u Hrvatskoj i inozemstvu. Nosilac je viteškog odlikovanja francuske vlade u području književnosti i umjetnosti.

Nenad Bartolčić : Kako biste iz perspektive osobe koja djeluje unutar tzv. sektora kulture (a isti i promišlja), zadržavajući se na njegovom užem segmentu tj. knjizi, ocijenili što je obilježilo 2009. godinu? Dajmo prednost domaćoj knjizi, ali slobodno izdvojite i nešto "iz uvoza".

Andrea Zlatar Violić : Ako sudim po količini novih knjiga koje su izašle 2009-te, a nisam ih stigla pročitati, onda je to jako dobra izdavačka godina. A nisam čitala ni manje ni sporije nego inače, a hrpe željenih - da budu pročitane - knjiga rastu. Najviše tu mislim na prijevodnu publicistiku koja postaje prepoznatljiv trend u našem izdavaštvu (povijesna publicistika, biografije, popularna znanost).

S pojedinačnim naslovima je teško, to je pitanje ukusa ili neke vrste poetskog prepoznavanja u izboru. Cvetnićev "Polusan", poezija Anke Žagar i Marka Pogačara,  "Kvartovska spika" Valentine Gulin i "Emocionalna predanost i politika afekata" Nataše Govedić, to su knjige koje su me veselile.  Ali ja sam tipični čitatelj konzumerist, pa moram priznati da mi je čitanje Stiega Larssona odnijelo nekoliko noći. A kad bi pitanje bilo, koja me knjiga najviše pogodila, to je Šnajderov prijevod Jeana Améryja,  istovremeno teškog i krajnje literarnoosjetljivog teksta, "S onu stranu krivnje i zadovoljštine".

Surađujući kao autorica ali i kao urednica s vodećim hrvatskim nakladničkim kućama mogli ste se "iznutra" upoznati s načinom njihova funkcioniranja. Kako u kontekstu tih saznanja procjenjujete vrline i mane hrvatskog nakladništva?

Moje procjene stanja u domaćem izdavaštvu mislim da se ne razlikuju previše s obzirom na poziciju promatranja - "izvana" ili "izunutra". I izvana je očigledno da naši izdavači - oni koje možemo smatrati profesionalnim, a ima ih dosta - najveći dio energije posvećuju samoj proizvodnji knjige. Imamo priličan broj solidnih naslova, iznimnu razinu prijevoda (naročito u odnosu na regionalne standarde) kad je riječ o naslovima tzv. visoke literature, imamo kvalitetna izdanja u likovnom i grafičkom smislu. Knjige su nam lijepe i dobre, reklo bi se. I tu je točka, gledali izvana ili iznutra.

Knjige bi mogle biti bolje kada bi urednički rad na rukopisu bio sustavan i jači, a za to izdavači često nemaju vremena odnosno ne cijene  mogući urednički  rad na rukopisu. Rukopis je obično "gotov" kad ga autor ili autorica predaju - na to su se i pisci navikli. To govori dosta i o tome da se zapravo ne cijeni autorski rad, već je knjiga ono što je pisac iskrcao iz svog kompjutera. I, na drugom kraju, katastrofalna distribucija na razini države.

Povlaštena situacija života u glavnom gradu, takozvanoj metropoli, sastoji se u prilično nepouzdanoj šetnji po knjižarama u centru, kad poželite nabaviti neki naslov. Vrlo je mali broj knjižara koji drži knjige većeg broja izdavača - nijedna ne pokriva cjelinu nakladništva - a još je manji broj obrazovanih i susretljivih knjižara koji će se potruditi potražiti knjigu koju vas zanima. "Nemamo to" najkraći je odgovor za velik broj naslova koji bi trebali biti u svim našim knjižarama. To odustajanje od razvijanja mreže knjižara koja ne bi išla samo u pravcu  čiste komercijalizacije (tipovi i vrste knjižara po shopping centrima) smatram najvećim problemom.

Kakvo je vaše viđenje časopisne produkcije (humanističke) u nas? Znatna se sredstva, bilo iz proračuna lokalne zajednice (tu naravno prednjači grad Zagreb) bilo iz Ministarstva kulture, izdvajaju za časopisnu produkciju, no da li je dosadašnji model sufinanciranja istih već potrošen tj. bi li trebalo nešto u njemu drastično mijenjati? U vremenu snažnog i brzog razvoja novih tehnologija, u prvom redu tu mislim na Internet, nisu li se stekli uvjeti za jedno drugačije poimanje i verificiranje časopisa tj. njihovih koncepcija, praktične realizacije pa i njihove distribucije do pretpostavljenih korisnika?

Časopisi su prilično izgubili na svojim primarnim funkcijama među čitateljima to jest unutar kulturalnog kruga: da redovito prate i ocjenjuju kulturne događaje, da prikazuju knjige i predstave, da budu mjesta gdje izlaze prvotisci novih stihova i nove proze, novih drama. Humanistička periodika još je u lošijoj poziciji jer  se broj konzumenata sasvim smanjio. Osobno, mislim da bi znanstveni časopisi trebali izlaziti samo u elektroničkom obliku, budući je znanstvena zajednica posve umrežena. Ako baš  mrzite čitati na ekranu, uvijek možete isprintati pojedini tekst. Tim više što se distribucija humanističke periodike svodi na dijeljenje unutar akademske zajednice, rijetko koja knjižara uopće još drži časopise.

S tim u vezi je i pitanje financiranja: elektronički je oblik bitno jeftiniji a dostupnost tj. distribucija načelno beskonačna. Što se tiče načina na koji Ministarstvo kulture financira časopise, tu se kao glavni problem postavlja pitanje opstanka regionalnih časopisa koji nerijetko imaju višedesetljetnu povijest izlaženja. Funkcija financiranja je jasna: održavanje tradicije u prostorima u kojima je to nerijetko jedini kulturni proizvod.

Pitanje kvalitete, naročito shvaćene suvremenim rječnikom "novo", "estetski inovativno", pa onda i tržištu valjda atraktivnije, nije uopće primjereno za evaluaciju takvih časopisa. Oni naprosto znače nešto drugo, ali je istina da je njihova budućnost vrlo upitna. Tu se možda može diskutirati o "odumiranju časopisa" kao tiskane vrste, ali ja u hrvatskom kontekstu više vidim problem nedostatnog i nesustavnog ulaganja u kulturu, u kojoj nisu stvoreni generacijski nastavljači, obnovitelji, ili pokretači novih projekata.

Prostor za kulturu u hrvatskim se medijima sveo na skoro pa već i presušene sve malobrojnije oaze, kultura nerijetko nestaje čak i iz rubriciranja pojedinih novina ili web portala, pa se pojavljuje kao neki izdvojeni dio unutar npr. "scene" ili "showbiza". Pojedini njeni segmenti poput npr. knjiga gotovo da su (osim najkomercijalnijih izdanja) istjerani iz tiskovnih izdanja, a niti web inačice tih istih novina nisu za knjigu pokazale veći interes.

Iz dana u dan do tradicionalnih kulturnih sadržaja sve je teže doći. Ili morate bdjeti do jedan po noći, ili prelistavate novine u potrazi za time gdje se skrivaju stranice kulture, između razvoda brakova celebritiesa i kućnih ljubimaca, ma skoro mi je i neugodno više listati novine, osjećam se kao budala koja se još uvijek nada povratku medijski otpisanih formi i sadržaja. Pred nekih godinu dvije u novinama je vladala "mantra" da se kultura predstavlja preko autora, pa je bila sva sila intervjua, a nikakvih  recenzija i kritika, ili bar komentara. Sad su i autori potrošeni, nema nas tako puno, ajmo u novinama i dalje tražiti samo novo, novo i novo. Uglavnom koristim web kad nešto tražim kao informaciju, ali i da bih pročitala prikaze i recenzije. Dnevne novine i politički tjednici  čak ni "culture - enterteiment"  ne koriste koliko  bi mogli.

Kada sve to dovedemo u kontekst rado proklamirane poštapalice "Hrvatska - zemlja znanja", kakva je onda budućnost pred nama? Može li Internet kao nepregledno skladište informacija samo tako zamijeniti knjigu? Koliko su te informacije uistinu znanje a koliko niz možda i suvišnih podataka kojima smo svakodnevno obasuti, zatrpani?

U prostoru znakova i tekstova, Internet će se svakako razvijati čitateljima na korist. Ma koliko bio nepregledan, već i sada postoje pristojni načini pretraživanja i vrlo vrijedne stručne stranice, linkovi, informativni portali. Ali ja to ne povezujem s potiskivanjem ili odumiranjem knjige kao klasičnog medija. Tehnički, zgodno je pretplatiti se na neku kvalitetnu enciklopediju i lako dolaziti do pouzdanih informacija. Ali kakvo je veselje kad držite knjigu u ruci, ili listate tešku ogromnu enciklopediju i u potrazi za željenom natuknicom pročitate, onako usput, nekoliko još zanimljivijih?

Nije to samo arhaični primjer čitateljskog užitka. Mislim da čak u taktilnom smislu knjiga za čitatelje postoji kao fizički predmet koji vole (ili ne vole) uzimati u ruke. Knjigu dodirujete, uz vas je, ona postoji kao posebno duhovno biće. I svaka knjiga je pojedino biće, knjiški pojedinac - zbog toga tako teško bacamo knjige, teško se odričemo i onih za koje znamo da ih vjerojatno više nikada nećemo uzeti u ruke. Zbog toga i kupujemo one koje nećemo stići pročitati, zato da budu tu negdje blizu, kao fizička tijela. Ekrani i baterije, gdje su svi tekstovi isti predmet, to je nešto sasvim drugo.

Kakvo je vaše iskustvo sa studentima kojima predajete, koliko oni danas (ne)čitaju? Odnosno, da li se izvor znanja razmjestio negdje drugdje?

U smislu potrage za informacijama i podacima, svakako da. Tu je Internet sigurno prvi izvor. Ali i mora biti s obzirom na slabu opremljenost naših knjižnica novim inozemnim naslovima u humanistici. Ono što smatram lošim, to je fragmentarno čitanje. U nastavi se uglavnom koriste tzv. "readeri", čitanke tek koji stupanj složenije od onih srednjoškolskih, gdje se s velikim autorima, filozofima i teoretičarima studenti upoznaju kroz ulomke ili kraće tekstove. Još uvijek mislim da knjige treba čitati u cjelini, u kontinuitetu, pa makar vam za jednog Kanta trebalo nekoliko tjedana. 15 stranica Lacana i 23 stranice Husserla i 14 stranica Freuda, što je to? Proizvodi poluznanje. I još gore, onemogućava ikakvo kritičko promišljanje.

A kako gledate na prognoze da će negdje oko 2018. godine elektronička knjiga (ma što se u međuvremenu u tih osam godina dogodilo) preuzeti prevlast nad klasičnom knjigom kakvu danas uglavnom poznajemo?

Kao na propagandu i marketing, kao na legitimni pokušaj da se otme dio tržišta. Ne vjerujem i iskreno, ne želim vjerovati. Osobno, više nemam potrebu stupanj vlastite tehnološke nadogradnje, jer mi je bavljenje tehnologijom počelo uzimati previše vremena u odnosu na sadržaj, na ono što želim pročitati ili napisati.

Ako je FAK svojevremeno donio živost na hrvatsku književnu scenu koju su tada u znatnoj mjeri podržavali i mediji (npr. Jutarnjem listu se ne može odreći značajna uloga za afirmaciju FAK-a i cijelog niza domaćih autora), danas su stvari poprilično zamrle. U prvom se redu nameće nekoliko najveći hrvatskih nakladnika čiji marketinški budžet osigurava kakvu-takvu prisutnost na stranicama novina, portala, pa i televizije. Istovremeno, malo prije spominjani časopisi nemaju potrebnu živost da makar isprovociraju neke nove autore da se izbore za pažnju čitatelja, naravno, u prvom redu svojim tekstovima. Od koga očekujete da danas ponovo donese tu neku novu živost?

Živost književne scene kao kulturni fenomen, ne može se konstruirati ili namjerno proizvesti. Ona je uvijek rezultat trenutka,  sabiranje određene literarne i intelektualne energije. Pisanje je, osim toga, osamljenički posao; kao uglavnom i čitanje. Teško je stoga očekivati neke izvanredne događaje, ali mislim da su dobre jezgre za književni život  projekti poput "Bookse", različiti književni susreti i festivali, redovite tribine - koje, na primjer ove koje vode Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, pokazuju osvajanje publike. Važan je kontinuitet i povezanost događaja, a ne njihova raspršenost. 

Glupo je i reći da se uvijek nešto očekuje od mladih, jer mladi uvijek i donesu nešto novo. Mislim da imamo dobru generaciju pisaca oko tridesete. Osim toga, Zagreb pomalo zadobiva i konture regionalnog izdavačkog prostora - kao mjesto poveznice kvalitetnih autora kao što su Nikolaidis, Arsenijević i drugi. Ne mislim da je Zagreb "regionalno središte", to bi bilo pretenciozno i pretpostavljati, ali se kontinuiranim radom niza izdavača formira zanimljiva regionalna scena. Kontakti uvijek stvaraju događaje, oni i jesu događaji.

Krajem prošle godine je održan okrugli stol o ulozi neprofitnih medija na kojem ste i sami sudjelovali. Da li je problem današnjeg novinarstva uistinu u opreci profitno-neprofitno novinarstvo, tj. da li je baš neprofitno novinarstvo rješenje, posljednja linija obrane pred posvemašnjim žutilom koje preuzima i najutjecajnije medije u Hrvatskoj? Osobno mi se čini da je ta opreka isforsirana i da ipak ne pogađa u bit problema, jer ne smatram da je negativno nastojanje da se svojim radom, pa tako i novinarskim, ostvari neki profit, već je pitanje može li se profit ostvariti i nepodilaženjem najnižim strastima tržišta, već borbom za čitatelje kvalitetnom uređivačkom koncepcijom i provjerenom informacijom.

Naravno da neprofitnost nije garancija kvalitete, kao što i profitnost nekog projekta ne znači da je kulturno smeće.  Ali razlike su se stvorile i živimo u uvjetima u kojima zapravo tražimo od institucija države da zaštite neprofitne projekte, da ih podupiru kako se kvaliteta ne bi gubila zbog pritiska komercijalizacije. Naše je medijsko tržište, pa onda i izdavačko tržište, tržište u kojem usporedo vladaju financijski jake korporacije a država također intervenira nemalim sredstvima (potpore i otkupi knjiga). Nijedno ni drugo ne obećaje "prirodan razvoj" tržišta, ali ja u prirodan razvoj tržišta u pozitivnim smislu uopće ni ne vjerujem. Ovo je tranzicija, ne znamo točno objasniti ni odakle smo krenuli a još manje artikulirati kamo i kako želimo ići.

Iako se vaša knjiga "Prostor grada, prostor kulture" bavi pitanjima kulturalnog sagledavanja tematike književnog poimanja grada, posebno su mi bili zanimljivi eseji u kojima problematizirate kulturnu politiku u Hrvatskoj u tranzicijskom razdoblju, strategijsko planiranje i kulturnu politiku u gradu Zagrebu, na lokalnim razinama, te primjer grada Rijeke. Da ne ulazimo u širinu svega onoga što se pod kulturom podrazumijeva, pokušajmo se opet zadržati na prostoru knjige i nakladništva. Ima li Hrvatska u tom sektoru neku osmišljenu strategiju?

Tu je ključno pitanje vezano za rast i razvoj kulturnih i kreativnih industrija, što izdavaštvo i nakladništvo jesu. I to je najslabije, prazno mjesto kulturne politike u Hrvatskoj. Ne postoje sustavni poticaji poduzetništvu u kulturnim industrijama, već se podupire na način da je kultura "trošak" (npr. otkup knjiga) a ne "ulaganje". Morao bi postojati čitav niz mjera za poticanje rasta malih izdavačkih poduzeća i distributera i knjižara, gdje se ne bi financirali njihovi "projekti" (s nekoliko tisuća kuna serija tribina), nego gdje bi se ulagalo u infrastrukturu i razvoj poduzeća, u nova radna mjesta, u obrazovanje postojećih zaposlenih.

Kreativne industrije rastu u gospodarstvenom smislu u zapadnom svijetu prilično brzo i države ih tako promatraju - kao prostor rasta a ne kao trošak od kojega nema neke dalekosežne koristi. Ja razumijem logiku potpora i otkupa, ali dok se neće sredstva ulagati u klasične tržišne mehanizme, reklame, marketinga i distribucije, dotle se neće uspostaviti pravi lanac koji knjigu vodi do čitatelja. Tu treba i jasan zaokret u javnom pozicioniranju kulturne politike kao nečega što je bitno za državu u cjelini. 

Koliko je problem činjenica da su česte situacije da na lokalnoj, gradskoj razini imamo vlast političke opcije koja nije istovremeno pobjednička strana na državnoj razini, pa se često zbog političke suprotstavljenosti ne uspostavlja kvalitetna suradnja na razini Grad - Ministarstvo kulture? Naravno, ima i suprotnih primjera.

U svim mogućim kombinacijama pozicije vlasti i opozicije mene muči ono što i jedna i druga strana dijele: klijentelizam, oportunističko ponašanje u financiranju (svima pomalo), izbjegavanje prave kritičke evaluacije onoga što se u kulturi proizvodi. Pa tako netko dobije zato što je mlad, a netko zato što je star, netko zato što je iz metropole a netko baš zato što nije iz metropole,  netko zato što mu je prva knjiga bila dobra, a netko zato što je napisao puno knjiga pa kako sada ne finacirati dalje...

Troškovnici su još uvijek prilično proizvoljni i neujednačeni, a da ne govorim da konačne stručne evaluacije, koja bi trebala biti osnova za daljnje financiranje, zapravo i nema. Imamo cijele skupe pogone (tu mislim prvenstveno na kazališnu umjetnost) koja se tretira putem računovodstvenih postupaka: ako je financijski sve "pokriveno", koga briga kakva je estetska kvaliteta.

Koliku bi odgovornost trebali preuzeti sami sudionici na hrvatskom tržištu knjiga, bilo kroz krovnu organizaciju poput Zajednice nakladnika i knjižara, ali i kroz druge oblike organiziranja unutar ceha (autori, prevoditelji, knjižničari). Moj je dojam da je puno premalo osmišljene inicijative koja dolazi od "baze", čekaju se rješenja koja bi se trebala ponuditi od strane državnih institucija, a kasnije bi se vjerojatno istima zamjerala nedovoljna upućenost u probleme ceha, nametanje rješenja koja cehu ne bi bila po volji i sl. Tko bi npr. trebao inicirati i u konačnici izraditi Zakon o knjizi na koji se godinama svako malo podsjeti, ali i na tome sve stane. Po vašem mišljenju, da li nam je Zakon o knjizi uopće potreban?

Baš na prošlom primjeru kazališta pokazuje se da nam zakoni ne pomažu  u "preobraženju" stvarnosti. Osim toga, za provođenje nekog zakona treba postojati  volja te struke da se stvari doista promijene, a to je tek pitanje, tko zapravo i želi riskirati radikalniju promjenu sustava. Osim toga, kod nas se zakoni donose bez prethodnih simulacija mogućih negativnih učinaka (vidi cijelo područje obrazovanja, a posebno bolonjsku reformu), pa je otpor većine profesija sasvim razumljiv. Ne mislim da je zakon nužan, ali mislim da država s nekoliko novih mjera kulturne politike može dosta promijeniti.

Ne vjerujem, pretjerano, ni u inicijativu baze, naročito kad je riječ o izdavačima koji su se financijski raslojili na "velike" i "male", i jasno je da su im interesi prilično različiti. U prostoru filma bila je drugačija situacija, skoro svi su bili u vrlo velikim nevoljama, pa je tako postojala - uz jako puno truda, upornosti i znanja - volja te profesionalne zajednice da se osnuje krovna institucija poput HAVC-a.  Sadašnje udruge vezane uz naš ceh ne djeluju kao potencijalni motori promjena, naročito ne ovako podijeljeni.

Najveći hrvatski gradovi danas imaju sasvim solidnu mrežu knjižara, iako bi se o profilu tih istih knjižara moglo raspravljati, budući da je riječ o pretežito mainstream orijentiranim knjižarama, uglavnom u vlasništvu većih nakladnika ili korporativnih igrača koji se okušavaju i u biznisu s knjigama, poput Agrokora koji je otvorio vlastiti knjižarski maloprodajni lanac kroz TisakMultimediju, a vrlo je ambiciozno krenuo i u nakladništvo kroz uskrsnuće nakladničke kuće Znanje. Na žalost, u manjim mjestima situacija je znatno lošija, veliki igrači tu ne nalaze interes, a lokalna zajednica i država nisu prepoznale potrebu da kroz poticaj manjem, vjerojatno obiteljskom poduzetništvu, omoguće otvaranje knjižaru u manjim sredinama.

Svaka lokalna zajednica može donijeti odluku da prostore za knjižarsku djelatnost unajmljuje po povoljnijim uvjetima. Ali uglavnom to ne rade. Lakše im je nabijati visoku najamninu i u jednom te istom prostoru kroz godinu dana promijeniti pekaru, prodavaonicu cipela i kafić. Sasvim je suludo da se kulturnim  ustanovama, pa onda i knjižarama,  mogućnost da popijete kavu i sjednete naplaćuje kao držanje kafića. Eh, tu nedostaje onoga što se zove "politička volja", a nje nedostaje upravo zato što nema nikakve nacionalne kulturne politike niti poticaja za izradu lokalnih, koje bi mogle promijeniti prioritete.

Svjedoci smo da se u nedavnim predsjedničkim kampanjama kultura gotovo i nije spominjala. Izgleda da čak niti od navike hvastanja tisućgodišnjom hrvatskom kulturom nije ostalo baš mnogo.

Kultura nikad nije bila značajna tema u kampanjama, ponegdje se spominjala vezano uz kandidate koji su za nju senzibilizirani. Pozivanje na tisućgodišnju hrvatsku kulturu služilo je devedesetih kao priručna zamjenska ideologija za površinsku i površnu  svjetonazorsku koheziju. Većina naših političara kulturu konzumira samo prigodno: filharmonijski koncert uz posjetu stranog državnika, folklorni ansambl uz otvaranje lokalne ceste. Pa je tako i doživljavaju, kao reprezentaciju vlastite pozicije i moći. Vjerujem da će predsjednik Josipović samom činjenicom da kao figura predstavlja intelektualca i umjetnika, uspjeti bar malo promijeniti javnu percepciju  i znanja i kulture.

U kolikoj mjeri globalizacija, a u prvom redu mislim na neoliberalne koncepcije tržišta, pa tako i u kulturnom sektoru, predstavlja opasnost po hrvatsku kulturu i knjigu? Ako se npr. knjiga kao proizvod prepusti isključivo zakonima tržišta, tada se jednom velikom segmentu nakladništva loše piše jer u vrijeme kada je prostor za afirmaciju knjige i čitanja u medijima bitno sužen, potreba za tzv. nekomercijalnijim izdanjima još više opada i zbog "neobrazovanog" odnosno za vrijednu knjigu nesenzibiliziranog tržišta, pa kada to stavimo i u kontekst da je tržište objektivno malo...

Da se i globalno tržište mora nekako kontrolirati, da države moraju imati makar elementarni prostor intervencije u vlastita gospodarstva i bankarske sustave, to je postalo jasno u posljednjoj krizi. Ne mislim da će se u nas izdavaštvo prepustiti tržištu, ali načini na koji se utječe trebaju se razvijati i mijenjati iz direktnih u indirektne mjere. Otkupi i potpore su privremeno i kratkoročno pokrivanje gubitaka, nisu razvojna mjera. Razvojne mjere pretpostavljaju bitnu promjenu obrazovnog sustava i bitnu promjenu društvene klime.

Ne znam zašto bih i očekivala od komercijalnog medija da ispunjava temeljne funkcije javnog obrazovanja, pa to je posao obrazovnog sustava i javnih medija, javne televizije i radija. I time se, svojom voljom, bavi - neprofitno i nekomercijalno - velik dio civilnih inicijativa. U trenutku kad budu javne politike u obrazovanju i kulturi usuglašene i postavljene kao prioriteti države, onda će civilno društvo moći pokazati svoje kreativne potencijale. Ovako, dok udruge odrađuju posao koji trebaju raditi institucije, od zdravstva do obrazovanja, ne vidi se perspektiva.

Već smo spominjali nedovoljno autorsko pisanje o objavljenim knjigama na tržištu, novinska književna kritika gotovo da je sasvim iščezla, a časopisna slabo dopire do potencijalnih čitatelja jer se časopisi sami nedovoljno prodaju. Mnoge knjige koje se pojave padaju na neplodno tlo, na nepripremljen teren, o njihovim autorima se najčešće nedovoljno zna i za takvim se knjigama rijetko poseže. Da li u svome radu na fakultetu osjećate taj nedostatak prostora i prakse pisanja o knjigama, njihova promišljanja, pri čemu ne mislim na samo književna djela već i na ona publicistička, znanstvena...?

Izdvojila bih u vašoj procjeni dva momenta. Jedno je nedostatak prostora i nedostatak komunikacije, koji iznimno šteti jer stvara autističke enklave. Sama činjenica da je akademski prostor na zlu glasu kao "zatvoren i elitan", a istovremeno se percipira nekvalitetan i nezanimljiv, pokazuje da sveučilišni pogon isto mora krenuti prema javnosti, naći svoje putove - jer ima kreativne pojedince u svojoj zajednici, i studente i nastavnike. Knjižara na Filozofskom fakultetu slika je neiskorištenih prilika, da ne govorim da uopće nemamo pravu sveučilišnu knjižaru. To su više ne-prilike. Pa svatko to rješava za sebe, profesori Amazonom i kreditnim karticama, studenti fotokopiranjem.

Studenti na forumima i u blogovima iznimno puno raspravljaju, vidi se da čitaju, da misle, da znaju i žele raspravljati. Duhoviti su i pametni. Samo i taj prostor ne dopire daleko, u smislu broja korisnika. Kvaliteta pisanja seminarskih i diplomskih radnji, prvih znanstvenih radova,  drugo je pitanje. Pred dvadesetak godina studenti su nevoljko išli na obavezne kolegije Kulture govorenja i pisanja. Sada ni toga nema. Istina je, uglavnom ne znaju pisati. Znaju pisati oni koji su iznimno talentirani i natprosječno puno čitaju.

Ali  to nije svrha obrazovnog sustava, da su u njemu izvrsni samo oni koji su to sami po sebi, svrha je da se što više podigne ljestvica tzv. srednje razine. A tu se radi najmanje. Studenti su svjesni toga i uvijek je velik interes za kolegije Akademskog pisanja (na filozofiji) ili znanstvene proze, ali to uspijeva upisati manji broj zainteresiranih. Znam da se na Filozofskom fakultetu kreće s jednom inicijativom o svojevrsnom studiju pisanja, zamišljenom interdisciplinarno, ali za to ćete pronaći bolje sugovornike, one koji su došli na tu ideju.