Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 01.10.2010.

Andrej Nikolaidis : Homo Sucker

Sve što ste htjeli znati o Apokalipsi a niste se usudili pitati popa, jedan je od blurbova s kojim bi bilo moguće reklamirati ovu knjigu. Slavoj Žižek u "Paralaksi" je zapisao kako se, zapravo, taj smak svijeta već dogodio, a dokaz smo mi ovakvi kakvi jesmo. Andrej Nikolaidis u svojoj knjizi piše kako je želja za Apokalipsom najbolji dokaz nevjere: postojano podnošenje anksioznog čovjekova položaja na Zemlji potvrđuje vjernikovu podložnost tvorčevoj volji.

Međutim, možda je upravo obrnuto? Vjera i Apokalipsa dvije su strane istog novčića, a jedno od ključnih oruđa vjere, nada, ako je čemu, onda je sva organizirana oko stremljenja okončanju ovog cirkusa od života. Kod Apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svome izvornom licu.

Andrej Tarkovski održao je u Parizu predavanje na temu Apokalipse. Za njega je Otkrivenje "možda najveće poetsko djelo stvoreno na Zemlji."Tarkovski misli kako Apokalipsu ne treba tumačiti jer u njoj nema simbola. Apokalipsa je slika. Baba roga kojom se plašimo pred spavanje u labavoj nadi da sutra nećemo ponoviti današnje pogrešno postavljeno življenje. Hindusi, Kabala, Židovi, Sufiji poznavali su tu metodu razgaranje unutarnje  vatre - nekakve male privatne apokaliptične atmosfere u domaćoj radinosti - kojom su se suprotstavljali tijelu, i tu su "tehniku" nazivali trenjem, umjetnim izazivanjem napetosti između duha i tijela, a onda i napetosti u samome duhu.

Obično bi se počinjalo tako da se napusti neka navika. Čovjek je stroj koji se lako pobuni ako nije pravilno podmazivan. Tu počinje iskorak iz rutine. Kao što je Apokalipsa iskorak iz linearnog, kauzalnog vremena. Nešto čime se vraćamo, kako je pisao Emerson o Apokalipsi, svome prvom naumu. A vraćamo mu se jer je bio pravi. Isus je sljedbenike plašio skorim smakom svijeta jer je htio u njima izazvati takvu vrstu napetosti koja će ih nagnati da iskorače iz svojih komfornih i polusnenih života na određenu vrstu zažarenije, jako jarke svjetlosti, koja ne zasljepljuje nego povećava vidljivost. No oni su svi bili ludi kao puške. Vjerovali su u Boga.

Nikolaidisova knjiga počinje historijskim pregledom teme, od najranijih dana pa sve do jučer, do Fukuyamine razrijeđene apokalipse svijeta ideologija, lažne kao što su to bile i one prije nje. U drugom dijelu knjige Nikolaidis se razgovara s Badiouom, Žižekom, Paićem i još nekoliko teoretičara iza kojih u sjeni stoji, a tko drugi nego čika Lacan. No sve to možemo zadnjih godina čitati kako tako obrađeno i po seoskim godišnjacima. Vidio na svoje oči u Ðakovu. Tema savladana. Lacan leži s obje leđne polutke na podu, skršen od nekog lokalnoga dike. Nevjernim Tomama šaljem fotos.

U starome Rimu kovali su novčiće. I oni su tamo zaista ličili na nešto. No kako se putnik namjernik udaljavao prema bespućima rimskih provincija otisak na novčićima bio je sve plići. Tako je i sa knjigama s područja ove vrste teorije kada ih čitate pisane "'po domače". Ovdje u "Homo Suckeru" ("čovjeku koji je popušio", Tomu Doniphanu iz "Liberty Valancea") važno tko sriče slova ove teške psihoanalitičko-filosofske meštrije. Nikolaidis je dizao tegove da se može obraniti u slučaju napada u kakvom mračnom sokaku, napada koji bi bio posljedica njegovih pisanja o iznimnim dubinama kanala u koje se srozao moral u sredini u kojoj je živio.

Vjerujem da takav doživljaj teksta može u kakva učena teoretika smještena u fotelju i ogrnuta toplim kućnim haljetkom izazvati onaj čuveni jedini znak profinjenosti uočen na onim finim dijelovima Balkana, što će jednom u svim enciklopedijama biti ubilježen kao vrhunac estetike kojim se oglasio i kritički i ideološki soj (kada se i filosof pojavljuje kao cinik), a to je rafinirano podizanje obrva.

No kao test odnosa hipokrizije i kuraže, da ne kažem ljudskoga dostojanstva, predlažem svakome da dođe npr. u po časti i vjeri u Boga naširoko poznatu East Slavonny i krikne na kojem od trgova nešto protiv one stranke čije ime zvuči kao da ga je davao bohemiji skloni profesor TIPSS-a. Može se dogoditi nešto čudno. Na ograncima naših domovina rano pada mrak i počesto nema ulične rasvjete. A ti ideš djetetu kupiti mlijeko. I tebe onda zaustave dva-tri krupna tipa što inače ništa ne čitaju, i izgledaju kao da niti neće ikada, ali su baš toga dana kada si ti jaukao u nekom blesavom tekstu kojeg od kulturnih biltena Lijepe naše kako se u tvojoj župi ne dade više izdržati, sva tri fakina kupila novine. I to te za koje nisu ni znali da postoje.

Šta da vam dalje pričam, preturiti ćete preko glave i bubrega i zlo i naopako ujedanput. Tko ne vjeruje, neka mi dođe u goste, neka drekne dva-tri puta na trgu ono što ću mu napisati na papirić i platiti ću mu bolničke troškove te sedmodnevno skijanje u Sloveniji. Malo ću mu se rugati što nije dizao tegove, lupao u vreću i općenito svakoga jutra preskakao raditi švedsku gimnastiku (kao što drug Tito nije preskakao, čak je i spavao s revolverom, a ne s Jovankom), no to će biti mila majka prema onome što mu se dogodilo (ili može dogoditi) na jednom od trgova u Lici, Slavoniji, Crnoj Gori, Bosni, i dalje da ne nabrajam.

"Homo Sucker", uz sve ostalo, knjiga je pisana rukom rasnoga pisca (jedan od dva-tri najzanimljivija u "regionu") na kojega bi bilo moguće u ovom sveopćem pretapanju u sivo jednoličje dugometražnog liberalno-komunističko-kritičkog lupetanja s distance, u kojoj je upravo bavljenje fenomenom tolerancije jedan od najzanimljivijih uglova iz kojih je knjigu moguće čitati. A to smo svi iskusili na svojoj koži. Jedan čudan moment u razgovoru kada vam sugovornik na komentiranje kojeg od megadonata što ih već deceniju i pol danomice možemo gledati u njihovom šuljanju na javnim, polujavnim i tajnim mjestima, na televiziji, radiju, nogometnom stadionu, u brk i među obrve saspe: Ali, bio je rat.

"Što je repulzivnija politika koju ljudi toleriraju, to su bizarnija objašnjenja razloga njihove tolerancije - tamo gdje je dovoljno reći 'strah' i 'mržnja', koji su uvijek snažni razlozi, oni smišljaju objašnjenja koja, mišljena da prikažu složenost njihove odluke, svjedoče jedino njihovu mizeriju i glupost.' Ili ovako: 'Hipokrizija je u samoj srži svakodnevnih dobrih odnosa. Hipokrizija je u samoj srži i našeg svakodnevnog praštanja: obično praštamo ono što nam je učinjeno tako što uspijevamo ignorirati temeljni razlog zašto nam je to učinjeno...Naši interesi u Banci grijeha čine nas suštinski nesposobnim da praštamo..."

Evo što u svojoj "Apokalipsi" poručuje D.H. Lawrence: "Široka masa koja čita zbog zabave i trenutačnog zanimanja i manjina koja želi jedino knjige koje imaju samosvojnu vrijednost, knjige koje obiluju iskustvom, i to sve dubljim iskustvom."

Provareni mrak pretvoren u ono mitsko svjetlo pisane riječi koje svjedoči i o mraku i o onim mudracima koji ga predano proizvode "na tone", paradoksalno, svijetli na papiru.

 
Andrej Nikolaidis: "Homo Sucker"

Algoritam, 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –