Andy Warhol & Pat Hackett : POPizam
Philip Core u "Campu" navodi strategije koje su dovele do proboja pop-arta: umjetnost za narod, anti-akademizam, neo-Dada te brojne druge doktrine koje su težile rastumačiti reakciju javnosti "u do tog trenutka potpuno ignoriranim komerijalnim razvalinama našeg društva". Warhol je bio idealan promotor ideja vremena: prije nego se otisnuo u slikarstvo radio je reklamne crteže čija ga je ciljana plošnost savršeno pripremila za ovu promjenu smjera od ekskluziviteta apstraktnog ekspresionizma i njegova za šire mase značenjski zaključanog govora ka fleksibilnom, sveprisutnom, lako uhvatljivom populističkom jeziku stripa, reklame, pa sve do zastrašujuće doslovnosti naslovnice novina.
Pop art se na izvjestan način vratio korijenima likovnosti, onom njenom uvlakačkom kontekstu koji portretira isključivo vladajuće kaste. A tko ih u većoj mjeri simbolizira od zvijezda našeg vremena? Warhol opisuje u "POPizmu" svoje prve susrete s radovima Lichtensteina i Johnsa. Lichtenstein je već dobrano odmakao na putu svođenja doživljaja umjetničkog rada na djelovanje plošnih efekata, uporabljivao je strip table kao završena umjetnička djela, što je nagnalo Warhola da krene dalje, dokazavši se time kao autor kojemu je bilo stalo do izvornosti više nego što bi se moglo zaključiti iz gotovo frivolnog, usputnog tona kojim izgovara svoj "POPizam".
Naravno da je Warhol u svojoj povremenoj iskrenosti gotovo ganutljiv: kada mu kažu da slika ono što najviše voli, on potpuno prirodno počne slikati dolarske novčanice. Jednako kao što je slikao likove kojima se najviše divio, poput Marilyn Monroe, Elvisa Presleya, ili, što bi u ovom svođenju ljudi na puki predmet opsesije izjednačavalo njihovo semantičko značenje, kao kada slika konzerve Campbell juhe.
Ovdje su ljudi i stvari isto, oni su meta obožavanja, ovaj fetišistički dodatak unesen od strane opsjednutog promatrača postaje više od samog modela i u činu prikazivanja dostiže svoju istinsku bit: opsjenjujuće djelovanje likova iz pop kulture ili filma izjednačava se u izvjesnom smislu s efektima koje na vjernika ima zografski rad kojega bi posljedica trebao biti vjenikov transmisijski susret s višim stvarnostima. Kod Warhola je beskompromisna vjera u njihovo materijalno postojanje već dokaz kojemu nije potreban naredni dokaz. Pa su onda njegove rasprave o tome da li bolje noge ima Edie Sedgwick ili Nico nekakav moderni, isrivljeni eho srednjevjekovnog dijaloga između nominalista i realista.
Nominalisti znaju da sezone 1966/67 Nico hoda na boljim ekstremitetima. Svatko će imati svojih petnaest minuta slave, ali pod uvjetom da je "stvaran" tj. izmišljen. Kod Warhola to znači da u vrijeme u kojemu živiš unosiš neki novi detalj. Njega zadovoljavaju i kožne hlače koje postaju artefakt preko kojega se izražava drugačiji odnos prema dobrom, starom bitku i to na način da one zauzimaju njegovo uvaženo mjesto. Pa kad se njegov Gerard ljudi jer mu ih je "zdipio" Jim Morrison i prvi u njima proparadirao naslovnicama, to onda gotovo da je u rangu optužbe za falsificiranje stvaranja.
Glavni junak "POPizma" su šezdesete: kako je rečeno, tko ih se sjeća vjerojatno nije bio tamo. I počinju gotovo religiozno, velikim bdijenjem. Svi su na amfetaminima, ne bi li što duže ostali budni. Alkohol, koji je obilježio apstraktni ekspresionizam, smijenile su droge. Droge i čokolada. Warholov Factory scena je na kojoj se snimaju filmovi, s kojih se ide na tulume. On je, kada bi bio pozvan kod nekoga, sa sobom vodio cijelu ekipu. Drugima su donosili duh vremena, što je uglavnom bilo sponzirirano, Warhol spominje tek jedan slučaj u kojemu su na tulum htjeli propustiti samo njega.
Rock scenu predstavljaju Velveti, pa onda nezaobilazni Hendrix i Morrison, dok je Dylanu posvećeno posebno mjesto. Dylan je tih dana polako postajao bog kojemu je ovaj drugi bog u nastajanju išao na živce. Točka spora bila je Warholova manekenka, glumica i partijanerica Edie Sedgwick, kojoj je, po Dylanu, Warhol davao droge, na početku je iskoristio pa onda odbacio. Warhol se pere riječima da joj nikada nije dao drogu, i da se vremenom, kao mnogi drugi, navukla i postala teže upotrebljivom. Zapravo, skoro da kaže kako ju je vrijeme pregazilo, u smislu da je izašla iz mode, kao lanjske čizme.
Warhol Dylanu daje jednu svoju sliku. Dylan je mijenja za kauč. Sreću se početkom osamdesetih i Dylan, koji je po Warholu tada bio mnogo ugodnija ličnost, izražava žaljenje što se riješio slike. Andy, kaže Dylan, ako mi sada daš sliku, sigurno neću ponoviti grešku iz mladosti. Warhol je anegdotu prepričao dovoljno uvjerljivo da čitatelj može zamisliti scenu, dijaboličnog kantautora kako, zapravo, ponovno vuče za nos umjetnika do kojeg nimalo ne drži. Dylan je mislio kako Warhol bezobzirno iskorištava ljude kojima je okružen u Factoryu, kako sav novac ide njemu, kako pažljivo izbjegava narkotike kojih oko njega uvijek ima u izobilju, i kako, bez imalo osjećaja moralne odgovornosti, kada iz ljudi izvuče ono što mu treba, te ljude ostavlja na cjedilu.
Međutim, na ekipu Warholovih Superzvijezda treba gledati kao na maltene kazališnu družinu koja je promovirala ideje glamura te se zalagala za uvažavanje estetskih rafiniranosti koje ljudima može pružiti raskoš. Jedina vjernost koja se ovdje traži je vjernost šljaštenju trenutka lišenog bilo kakve patetike. Andrew Oldham u "2Stoned" piše kako je Brian Jones dolazio Warholu. Warhol ga nikada ne interpretira kao Jaggera-iako je oprezan kad priča o Jaggeru, u rukavicama je čak i kada kaže da je ružan - Jones je, s druge strane, sav u površni, sav je na sceni, iza njegovih šarenih košuljica ne treba tražiti dopunska umijeća, makar ih i bilo, one su same, te košuljice i šarene hlačice, već zaokruženo umjetničko djelo.
Jim Morrison u ovom kontekstu prije da pripada prethodnoj generaciji, i unatoč fleksibilnosti njegovih modnih strategija, doimlje se, onako stalno razvaljen, gotovo konzervativno. Osjetite čovjeka kojemu je umjetnost "nešto više". On i njegovi gušteri. Ali bio je "presladak i preseksi", i time zaslužio da mu Warhol pokloni zlatni telefon, koji je, po apokrifima, kada je izašao iz Factorya Morrison poklonio prosjaku na ulici. Još bolje nego u "POPizmu", gdje pomalo ironično Warhol zapisuje kako je pjevač Doorsa svima bio drag, ali i ništa više, ovu je razliku između Istočne i Zapadne obale moguće iščitati iz izjave Lou Reeda zabilježene u časopisu Uncut.
Lou Reed je bio na nekoj zabavi kad im je javljeno da je Morrison umro u Parizu. Auu, kako je to doobro, sjeća se da su komentirali u New Yorku, uummrroo je u Paaarizzu, u kaadi, kkaakko umjetničkii... Warhol se ostavlja slikarstva i posvećuje filmu, a s time u vezi komentira označivanje svojih filmova kao underground proizvoda, zajedno sa oštroumnim zabilješkama o politici holivudske proizvodnje. Hollywood i postupno eksploatiranje seksualnosti, gdje je desetljeće odvojeno za prikazivanje članka na nogama, pa onda desetljeće za gole grudi i slično, ocijenio je kao besprizornu eksploataciju. On je odlučio prikazati sve i odmah. I čudio se undergroundu: ako je to želja da se bude mimo oka javnosti, tada ja nisam underground umjetnik, jer sve što želim je biti maksimalno poznat.
Što je Warhol i postao, za razliku od drugih umjetnika ovog pravca. Warhola je resila snažnija svijest o medijima, on je pomno uzgajao lik što će ga prezentirati javnosti. Temelj tog stvorenog Warhola bila je subjektova posvemašnja pasivnost usred posvemašnje gužve-taj bi kontrast olakšavao zamjećivanje njegove nepomičnosti. Warhol nije bio introspektivan, on je bio neaktivan, bio je kao ogledalo na kojemu se odražavalo stremljenje jednog vremena. On bi ga samo malo ubrzavao, davao mu prostor, ostalo bi obavili "sami događaji". Nije se radilo o tome da se uvijek bude na pravom mjestu, nego da se svojim pojavljivanjem mjesto napravi pravim.
Pat Hackett je, opisujući svoju suradnju s Warholom, rekla kako se Factoryu nije pridružila iz želje za umjetnošću ili želje za poslom , nego jer se htjela zabaviti. Bila je na pravom mjestu, jer je Warholu i njegovoj ekipi bilo jako važno promovirati ideje nove drskosti, gay zajednica, transvetizma, pa sve do okretanja na glavu predodžbe što umjetnost može odnosno treba biti. Warhol, kao deklarirani katolik, s odobravanjem prati na TV-u posjet pape Americi. Jedan dan u koji je uključeno sve što pop art hoće biti: savršeno prazne poruke o jednakosti među ljudima, savršeno snobovska udaljenost od briga i dilema običnog čovjeka, te kao najvažnije, sveprisutnost u medijima.
Koju je Warhol plaćao atentatima na vlastitu osobu-kao kod malo kojeg od celebritya, on je svoju ulogu bića kojemu je važan samo površinski sjaj, odrađivao skoro mučenički, vlastitom krvlju.
Andy Warhol i Pat Hackett : "POPizam"
Preveo Josip Visković
Naklada Ljevak, 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )