Ante Perković : Sedma republika

Jugoslavija i dalje postoji. Glazbeni kritičar, publicista i glazbenik Ante Perković (Zadar, 1973.) napisao je ono što mnogi znaju, ili tek osjećaju, ali se nisu usudili izreći, ili nisu uspjeli dovoljno spretno sročiti i obznaniti u formi historiografskog štiva, punktiranog atraktivnim marketinškim naslovom.

Dakle, Jugoslavija nije nestala s Tuđmanom i Miloševićem, i serijom dezintegracijskih ratova. Ona je preživjela 1991. godinu, odcjepljenje Slovenije i Hrvatske i potvrdu Badinterove komisije o državnom karakteru republičkih granica... a nastavlja, beštija jedna, živjeti još i danas.

U svojoj knjizi o pop kulturi u Yu raspadu tu Jugoslaviju Perković naziva „Sedmom republikom". Riječ je o nevidljivom, duhovnom i kulturnom prostoru, nastalom iz pop-kulture kao značajnom nadnacionalnom događaju u povijesti Jugoslavije. Taj prostor počeo se pomaljati s r'n'r 60', a njegova je gradnja dovršena tokom 80' kada je život milijuna bio Novi val a domovina - Perkovićeva Sedma republika.

Ta „nebeska" Jugoslavija koja se poput pare uzdigla iznad ondašnje federacije i u obliku neke neopipljive ali očite supstance stvorila zasebnu međunacionalnu cjelinu, nema svoju vladu, vojsku i nacionalnu valutu. No znamo, neko društvo i ne čine nacionalne valute (koje danas postaju nadnacionalne), državne vojske (koje se pretvaraju u plaćeničke) ili vlade (koje funkcioniraju kao marionete multinacionalnih korporacija). Postoji nešto još i važnije, a to je zajednički kulturni prostor.

Među zemljama ex-Jugoslavije taj je prostor - omeđen pop-kulturnom robom bivše Jugoslavije i markiran nekolicinom najvećih gradova - preživio 90' godine. S time se ne bi trebalo biti teško složiti; bez obzira na političke ili nacionalne razlike. Granice nastale 90' nisu uspjele ispresjecati „nebesku", da ne kažemo duhovnu Jugoslaviju, i to je samoočita činjenica.

Osobno, ujesen 1991. intenzivno sam slušao „Odbranu i posljednje dane", tzv. „srpsku ploču" Idola. Ne zato što je bila srpska, ili antihrvatska; ili zato jer sam imamo neke političke razloge (ne računajući pritom apolitičke), već jednostvano jer je ona bila djelić moga svijeta. Dvadeset godina kasnije Perkovićeva knjiga „Sedma republika: pop kultura u Yu raspadu", objašnjava mi ono što sam tada i sam osjećao.

U jesen 1991. živio sam u ratnom Zagrebu, u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, ali paralelno - i u Sedmoj republici. Zagreb je bio moj rodni grad; Sedma republika moj kulturni prostor koji se nije mogao samo tako srušiti, tako brzo nestati, jer ga nisu definirale granice i političke odluke već čitavo jedno jezero kulturne robe, često vezane uz relaciju Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd. Posrijedi nije bilo državotvorno svetogrđe, već najobičnija svakodnevica, koju su živjeli mnogi, oni koji su sjedili po skloništima, ali i oni koji su odlazili u rat.

Svoju povijest Perković ne temelji samo na toj provokativnoj, u vrijeme Tuđmana mogli bi smo reći i subverzivnoj, jugonostalgičarskoj dosjetki. „Sedma republika" ide dublje i šire od same sintagme: ona je izvanredna historiografija, i na razini informacija koju nudi, njihovog organiziranja i interpretacije, i na razini same metodologije. Kombinirajući ovo i ono Meštrovića i Bregovića, Tita i Lennona - razne više ili manje nestabilne spojeve i asocijacije - Perković ekstatično, u maniri Arhimeda Yu pop kulture, zaključuje: „Sve je povezano, i ništa nema smisla".

To povjesničarsko otkriće moglo bi biti i vrlo upotrebljiv historiografski slogan „Sedme republike". Ali najčešće, kod Perkovića se ipak sve povezuje i sve dobiva smisao. Ovo je postmoderna, gotovo da bi mogli reći „nadrealna povijest" (u smislu eteričnosti svog nadnacionalnog konstrukta), koja ne samo da odlično pokriva prostor pop-glazbe i njegovu ulogu u integraciji i dezintegraciji Jugoslavije, već donosi i neke bitne elemente i u opću povijest raspada Jugoslavije.

Pritom, ne radi se samo o tezi da je Jugoslavija nastavila postojati u formi Sedme republike i nakon dezintegracije Jugoslavije. Ruku na srce, ta Republika je sve tanja i slabija. Tokom devedesetih ona se još hranila kulturološko-političkim oprekama „selo-grad", „rockeri-seljaci", „kozmopoliti-provincijalci", opozicija-vlast, „mi"-„oni". Ali nultih godina je počela ubrzano hlapiti. Njen nastavak Perković sada vidi u nekim novim medijima, komunikacijskim i distribucijskim kanalima, no od toga ne bi trebalo puno očekivati.

Njeno daljno postojanje najvjerojatnije je tek idealistički utopizam, ali Perkoviću ne može tek tako ubiti vlastito „dijete" pa vidi nadu i tamo gdje je možda više nema.

Jer paralelno sa slabljenjem Sedme republike jača ono što Perković naziva Osmom ofenzivom Thompsona i Cece, „glazbenih Romea i Julije mitološkog Balkana", „dvoje deklariranih nacionalista, turbo patriotkinje i heavy domoljuba, koji svojom muzikom djeluju kao ozbiljan faktor integracije među republikama bivše Jugoslavije". Naravno, ne integracije u političkoj već u kulturnoj-provincijalnoj šifri.

Ono što rađa taj novi kulturni virus mogli bi smo nazvati IV Jugoslavijom. A ona se danas čini mnogo jačom od ostataka rockerske Sedme republike. Paradoksalno kod tog kulturnog prostora, nastalog iz raznih sinteza Bregovićeva pastirskog rocka, novokomponiranih narodnjaka i cro-dancea, jest da je on i integracijski, jer ujedinjava na nekoj nadnacionalnoj i nadržavnoj razini, ali i dezintegracijski, jer je posisao svu onu zatucanost i sve one konflikte koji su doveli do raspada II Jugoslavije.

Ako je Sedma republika bila nebeska utopija, IV Jugoslavija, markirana Sevom i Karleušom, Pinkom i RTL-om, Cecom i Thompsonom, paklena je distopija. Ono što nas ujedinjava nije više ono najbolje među nama, već ono najgore.

 
Ante Perković: "Sedma Republika: Pop kultura u Yu raspadu"

Novi Liber : JP Službeni glasnik, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )