Anthony Doerr : Svjetlo koje ne vidimo
Svjetlo koje ne vidimo
Nakon dviju zbirki priča, jednog romana i knjige o Rimu, značajnog broja književnih nagrada i uvrštenja na listu najboljih mladih američkih romanopisaca, Anthony Doerr se upustio u 10 godina dugačku avanturu istraživanja i pisanja romana "Svjetlo koje ne vidimo", što je rezultiralo s preko petsto stranica teškom knjigom i, posljedično, Pulitzerovom nagradom za 2015. godinu, kao i 40-ak tjedana provedenih na top listi najboljih knjiga New York Timesa.
Iako je ljubiteljima književnosti u Hrvatskoj ovaj roman u iznimno zahtjevnom prijevodu Irene Škarice koja je uspješno svladala Doerrove vitice pridjeva, makološke, ornitološke, paleontološke i elektromagnetske nakupine naziva, sintagmi i inih konstrukcija, predstavljen s rečenicom "Svatko tko voli 'Kradljivicu knjiga', bit će zadivljen i zahvalan na ovome romanu" otisnutom na koricama knjige, usporedbom koja "Svjetlo koje ne vidimo" stavlja uz bok s romanom Marka Zusaka, važno je istaknuti (ako ništa, ono zbog čitatelja koji Zusakov roman ne smatraju vrijednim preporuke) kako, za razliku od Zusakove "Kradljivice", Doerrov nagrađeni roman ne prate "optužbe" kako je riječ o marketinškom, a ne književnom uspjehu. Naravno, ima i čitatelja kojima Doerr nije i neće sjesti, no onim kojima se "Svjetlo koje ne vidimo" svidi, svidi im se s i te kako dobrim razlogom.
Roman je podijeljen na 14 brojevima i godinama/datumima naslovljenih poglavlja u kojima čitatelj, prateći radnju smještenu u vrijeme drugog svjetskog rata, sa jedne stranicu-dvije-tri kratke cjeline do druge biva translatiran iz Francuske u Njemačku i natrag, dvije paralelne priče, dva paralelna života, odvojena kilometrima, a čitavo vrijeme spojena onim što se ne vidi, onim što će ih naposljetku, ta dva puta i života, susresti. Kratke cjeline u kojima se odnos dvaju mladih bića koja s protekom rata naizgled nasumično kruže u konstelaciji rečenica književnog teksta postupno oblikuje u sve bliže i opipljivo tkivo izmjenjuju se u bljeskovima, kratkim šumovima koje stvara okretanje stranica knjige, šuštanju koje se čuje prilikom prebacivanja s jedne na drugu frekvenciju radio postaja.
Tu je prepoznatljivo ono što je zajedničko međunarodnim književnim senzacijama, naslovima čiji su tvorci primjerice Zusak i Ruiz Zafon, a što pronalazimo i kod Doerra: u središtu radnje su djeca. U "Svjetlu koje ne vidimo" riječ je o slijepoj djevojčici Marie-Laure koja u okupiranom gradiću Saint-Malou na sjeveru Francuske čita i u eter emitira tekst Jules Vernovih "Dvadeset tisuća milja pod morem" i dječaku Werneru, njemačkom vojniku, koji zatrpan pod ruševinama nakon savezničkog bombardiranja hvata elektromagnetske valove i sluša djevojkin glas. To nevidljivo, elektromagnetsko polje, mnoštvo silnica, valova i zračenja odaslanog od nekoga i nečega prema nekome i nečemu ishodište je iz kojeg autor kreće i čiji se odsjaj proteže u svaki ogranak priče, utječući na događaje i oblikujući likove. Stoga na početku romana i stoji citat zloglasnog Goebbelsa: "Bez radija ne bismo uspjeli preuzeti moć niti bismo je mogli koristiti na načine na koje smo je koristili".
Radio, s jedne strane za nacističku propagandu, totalitarističku indoktrinaciju masa, s druge za glazbu, emitiranje edukativnih emisija, odašiljanje poruka pokreta otpora, prenošenje poruka o rođenju, smrti, raznih šifri, utjeha, koordinata neprijateljskih položaja – radio kao emitirani život odaslan u zrak, u bespuće svemirskog prostranstva gdje, poput svjetlosti udaljene zvijezde koja je stigla do oka promatrača kad je zvijezda već ugasla, putuje do nekih drugih, dalekih prijamnika, ili samo biva vječno sačuvana u neograničenom arhivu bestežinskog svemirskog arhiva i onda kad je emisija odavno završila i spikeri umrli.
To nevidljivo, elektromagnetsko polje, mnoštvo silnica, valova i zračenja odaslanog od nekoga i nečega prema nekome i nečemu ishodište je iz kojeg autor kreće i čiji se odsjaj proteže u svaki ogranak priče, utječući na događaje i oblikujući likove.
Drugi svjeski rat u Doerrovom romanu ima drugačije svjetlo, čime autor pokazuje kako za pisca ne postoje iscrpljene teme. Nekoliko čvrstih točaka (znanstveni napredak u području elektromagnetizma, okupacija Pariza i pljačka umjetnina, Saint-Malo i dolazak Saveznika) polazišta su od kojih, poput mladog, nadarenog Wernera koji trigonometrijskim proračunima iz dviju poznatih točaka otkriva nepoznatu, treću, u kojoj se nalazi neprijatelj koji odašilje signal, pisac dolazi do novog pogleda na poznato razdoblje povijesti i umjesto na same bitke usredotočuje se na živote i životne okolnosti likova.
A to su slijepa djevojčica kojoj otac izrađuje makete ulica i zgrada u četvrti grada u kojem borave kako bi se mogla naučiti kretati, dječak koji iz sirotišta u blizini Essena, područja čiji su rudnici danonoćno davali metalne rude za njemačko naoružavanje, odlazi u nacističku školu za nemilosrdno strogo obrazovanje budućih arijevskih stupova društva, obični građani koji odlučuju pružiti otpor u svojim mogućnostima, ekscentrični starac koji se boji izaći iz kuće, njemački visokopozicionirani vojni službenik u potrazi za tajanstvenim draguljem... Usredotočuje se i na ono još važnije, odluke koje likovi donose ili pak puštaju druge da ih donesu za njih, poput Wernera koji rezignirano pristaje ići s masom.
Doerr to radi dobro, uspijeva približiti osjećaj i doživljaj svijeta (Pariz slijepe djevojčice, sivom prašinom prekrivenu rudarsku pokrajinu kroz oči nadarenog siročeta, ...) različitih tipova ljudi u situaciji koja ih je snašla (zahuktavanje rata, brižni otac koji želi zaštititi slijepu kćer, siroče koje vidi izlaz iz sivila u kojem žive, mladića koji se ne želi pokoriti, kolaboracionista i izdajnika u liku prvog susjeda).
Ono što pri tom izostaje jest od čitatelja očekivani nemir, jad, buka (čak i kada bombe padaju kao da je tiho) koji dolaze u paketu s drugim svjetskim ratom. Najsnažnija slika prizor je u kojem gladna Wernerova sestra pred kraj rata u opkoljenom Berlinu na ulici vidi dvoje djece s torbama na leđima kako leže mrtvi jedno pored drugoga pa im poželi poviknuti da ustanu i požure u školu, a već u sljedećem trenutku pita se imaju li kakve hrane u torbama. Taj dio spektra intenzivnosti književnog djela i ne može se primarno istaći pored snažne, dominantne palete Doerrovih metafora i artiljerije pridjeva koji tok primiruju.
Zanimljiv je Doerrov tok, svojevrsna pripovjedačka blagost u kontekstu velike (moralne, političke) poruke koju kao autor odašilje (da je blagost izostala, ne bi ni boja i ton romana "Svjetlo koje ne vidimo" bili čitatelju toliko privlačni) i iskazano veliko umijeće u kontekstu ljepote književnog tkanja.
"Svjetlo koje ne vidimo" roman je u kojem su reflektori upereni na hrabrost u trenucima kad ju je teško iznjedriti, na male korake u velikim godinama, požrtvovnost i ustrajnost, vjeru u sutra. Priča koja čitatelja zaokupi, poduči, zapita i podsjeti. Svakako vrijedna čitanja.
Svjetlo koje ne vidimo
- Prijevod: Irena Škarica
- Profil 11/2014.
- 536 str., meki uvez
- ISBN 9789533133683
- Cijena: 17.12 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Marie-Laure djevojčica je koja živi s ocem nedaleko od Prirodoslovnog muzeja u Parizu. Nakon ulaska nacista u grad, otac i njegova djevojčica, slijepa od šeste godine, bježe stricu u sjevernu Francusku u grad Saint-Malo. Ono što Marie-Laure ne zna jest da njezin otac sa sobom nosi ukleti dijamant koji nikako ne smije pasti nacistima u ruke.