Antonija Primorac : Zagreb i Split su ista liga, samo što Split ima more

S Antonijom Primorac (Zagreb, 1976), urednicom antologije kanadske kratke priče "Život na sjeveru", anglisticom i etnologinjom, asistenticom na splitskom Filozofskom fakultetu te vrsnom poznavateljicom kanadskih prilika i neprilika, "prochatala" sam o njenoj knjizi, sobovima i identitetu, imigrantima, doktoru Fleischmanu, Knjazu i Margaret Atwood, o situaciji Kanada vs. SAD, situaciji autorice vs. autori, Split vs. Zagreb i dišpet vs. dišpet. 

Razgovor je vođen za vedrog zimskog dana&noći u Splitu - pitanja su postavljena na Mejama, odgovori nađeni svega nekoliko kilometara istočno, na Lokvama.

 
Olja Savičević Ivančević : Mene je naslov "Život na sjeveru" odmah podsjetio na onu legendarnu TV seriju.  Ima li kakve veze između izmišljenog Cicelyja na Aljasci i stvarnog života na sjeveru, u Kanadi -  ili ti je to kao ime samo zgodno zvučalo?

Antonija Primorac : Kada sam smišljala naslov, bilo je to prije sad već četiri godine, TV serija je bila davna prošlost - ali prošlost koje se svatko tko je seriju gledao rado sjeća. Nedavnom reprizom stekla je i nove ljubitelje. Radnja se, naravno, ne odvija u Kanadi već u SAD-u, u državi Aljasci, no ono što je u toj seriji bilo atipično za neko prosječno američko iskustvo - snijeg, sobovi, divlja priroda, izolacija - obično se uzima kao tipično za predodžbu Kanade. Naposljetku, Amerikanci Kanadu i zovu "Veliki bijeli sjever". Namjera je bila poigrati se tim stereotipom Kanade, dekonstruirati njegove dijelove i kroz odabir priča prikazati složenost kanadskog iskustva koje u velikom dijelu jest obilježeno hladnom klimom ali je i mnogo, mnogo više od toga.

Živjela si u  Montrealu, Torontu i sigurno imaš neku drugu sliku „kanadskosti" od uobičajene sob - snijeg - Leonard Cohen. Ispravi me ako griješim - čini mi se da si antologiju uredila baš tako da nekom potencijalnom hrvatskom čitatelju  predstaviš ono što su  Atwood i Frye pokušavali definirati kao tipično kanadsko. Dakle, pitanje glasi: tko je u inače izrazito multikulti zajednici kakva Kanada jest,  taj Kanađanin?

Što je to tipično kanadsko, pitanje je koje opsjeda same Kanađane, posebno kad se zagledaju u svog jedinog - i uz to velikog i moćnog  - susjeda na sjevernoameričkom kontinentu: SAD. Iz evropske perspektive vrlo je teško zamisliti takvu geografsku i kulturološku situaciju. Iako je Kanada druga po veličini teritorija na Zemlji, većina njezinih stanovnika „stisla" se uz južnu granicu s SAD-om, prvenstveno zbog blaže klime. Američki utjecaj na kanadsku pop-kulturu i svakodnevni život je ogroman, a kanadska ekonomija uvelike ovisi o suradnji s SAD-om. 

Uz to, izgovor standardnog kanadskog engleskog jako je sličan američkom, što je na primjer jedan od razloga zašto brojni Kanađani nemaju problema pri uklapanju u holivudsku mašineriju, ali što također znači da je i u govoru kanadski identitet prilično nevidljiv. Možda iz tih razloga na kanadskim turistima ili backpackerima uvijek negdje - bilo na ruksaku, bilo na odjeći - možete ugledati malu kanadsku zastavicu.

Kanađani se stoga često definiraju u odnosu na Amerikance kroz negacije i često ćete čuti izjave poput: mi nismo imperijalisti, mi nismo glasni i bahati, mi ne započinjemo ratove po svijetu. No uvijek preostaje pitanje: OK, ali što je to kanadsko kod Kanađana? Margaret Atwood u knjizi "Survival" ponudila je jednu vrlo zanimljivu hipotezu -  dok američku kulturu uokviruje simbol granice koju se osvaja, a britansku metafora otoka, kanadsku kulturu definira ideja preživljavanja (eng. survival). Za razliku od američkih naracija u kojima junak suočen s preprekama na kraju usprkos svemu pobjeđuje, kanadski junak suočen s preprekama - najčešće u obliku  teških klimatskih neprilika -uglavnom gubi bitku i umire, ili se, preživjevši nekako, suočava se s vlastitom malenkošću u svijetu.

U međuvremenu je iznikao cijeli naraštaj imigrantskih pisaca koji većinom progovaraju o životu u gradovima koji su prvi postali multikulturne sredine. Kada danas netko kaže da je Kanađanin, obično će to u drugoj rečenici željeti pojasniti pa će ispred pridjeva "Canadian" dodati crticu i nacionalni pridjev koji se odnosi na kulturu iz koje je potekao on ili njegovi roditelji: Italian-Canadian, Croatian-Canadian.

Naravno, cijela se priča komplicira kada se govori o frankofonoj pokrajini Quebec, koja osim francuske kulture i jezika ima i vlastitu imigracijsku politiku i preferira frankofone useljenike. Moto Quebeca "Je me souviens" (franc. Sjećam se) koji se može vidjeti na svakoj automobilskoj tablici, upozorava promatrača da je ratna sjekira nakon britanskog osvajanja ove francuske kolonije vrlo nevoljko zakopana i da franko-kanadski dišpet traje i dalje.

Spomenula si pisce imigrante s čijim pričama se "Život na sjeveru" i otvara. Kakva je uloga Mistryja, Bezmozgisa i ostalih u kanadskoj književnosti s obzirom da progovaraju upravo iz pozicije predstavnika imigrantskih kultura unutar jedne veće zajednice? Govori li se o njima kao o manjinskim piscima?

O piscima poput Mistrya uglavnom se govori kao o etničkim piscima, radije nego kao o manjinskim.  U okviru službene državne politike multikulturalizma usvojene još 1971, govori se o etničkim grupama ili zajednicama - ne manjinama! - koje imaju pravo zatražiti državnu potporu radi očuvanja svojih kulturnih osobitosti . Logikom stvari, "neetnički" bi pisci bili pripadnici i potomci dotad dominantno dvokulturalne, dvojezične Kanade. U korijenu službene multikulti politike - prve takve vrste u svijetu - nalazi se predodžba,  ili možda bolje rečeno, nacionalni mit,  o Kanadi kao mozaiku, koja se nametnula šezdesetih zbog sve veće svijesti o brojnosti i ulozi "trećih" etničkih zajednica, u to vrijeme prvenstveno ukrajinske, židovske, talijanske, kineske.

Mozaik je u biti, opet, opozicija američkom modelu melting pota, lonca u kojem se svi sastojci ukuhaju u jedno, jednookusno kulturološko jelo: u mozaiku bi svi djelići, barem u teoriji, trebali biti ravnopravni. Ključni politički korektan izraz (a politička korektnost je, usput budi rečeno, također kanadski izum) koji se koristi za raspravu o društvenom sudjelovanju pripadnika i potomaka određenih imigrantskih zajednica u javnom životu Kanade, u posljednjih par desetljeća jest "vidljiva manjina."

U Povelji o pravima i slobodama politikom afirmativne akcije podržava se prednost vidljivih manjina  pri zapošljavanju. Međutim, o funkcioniranju ovih teorijskih i pravnih modela u praksi, ne prestaje se raspravljati:  neki pisci smatraju da je ovakav pristup dobrodošla potpora očuvanju tradicija i različitosti, dok ih drugi, poput pisca i aktivista egipatsko-trinidadskog porijekla Neila Bisoondatha, smatraju svojevrsnom legaliziranom getoizacijom, ili njegovim riječima "egzotičnim zoološkim vrtom."

Koliko je tebi kao etnologinji bilo zanimljivo iskustvo življenja u stranim zemljama, koje doduše nije bilo imigrantsko - jer je bilo vezano uz studij - ali vjerujem da je ipak specifično? U kojoj mjeri je uopće moguće zauzeti takav znanstveni diskurs kad je izravno iskustvo u pitanju? Iako bi neki vjerojatno pitali u kojoj mjeri ga je moguće izbjeći.

Postoji jedan stari etnološki izraz: participant observer iliti promatrač-sudionik, a odnosi se na etnologe i antropologe koji, grubo rečeno, žive određeno vrijeme na terenu kao dio zajednice koju proučavaju. Boravila sam u više navrata u Engleskoj, SAD-u i Kanadi uglavnom kao stipendist ili nastavnik-istraživač. A kad si na nekoj stipendiji, ili negdje boraviš s jasnom predodžbom povratka nakon određenog roka, mislim da taj izraz -promatrač-sudionik - najbolje opisuje nastalu situaciju jer u biti nisi imigrant i teško da zaista možeš govoriti o stvarnom imigrantskom iskustvu, no zahvaljujući uronjenosti u život jedne sredine stječeš vrlo jasan uvid u njezinu kulturu i način života.

Ovo je prva antologija, bar koju sam ja vidjela i čitala, a da je broj zastupljenih autora i autorica podjednak. Očekujem da sljedeće pitanje shvatiš kao provokaciju: koliko takav izbor imamo zahvaliti realnom stanju stvari, a koliko tome što si žena? Može i ovim riječima: kakav je status spisateljica u drugoj po veličini zemlji svijeta u kojoj je glavni "pisac" jedna Margaret Atwood?

Tamo bi ovo pitanje bilo nezamislivo: naravno da ima jednak broj ženskih i muških autora u knjizi. Zašto to ne bi bilo tako ako postoji jednak broj kvalitetnih muških i ženskih autora? Ili - koje li hereze! - zašto ne bi bilo više žena u antologiji? Zanimljivo je da je suvremena kanadska književnost - ali i popularna glazba - obilježena istaknutim ženskim autoricama. U Kanadi se jednaka zastupljenost žena u javnom životu i na pozicijama moći uzima zdravo za gotovo - trenutno funkciju Governor General, ekvivalentnu našoj predsjednika, obnaša žena, i to nije prvi put. Možemo o tome govoriti kao o posljedici postupne evolucije javnog mnijenja proizašle iz spomenute politike "afirmativne akcije" koja je, s vremenom, urodila plodom, no nema sumnje da su npr. Atwood, Munro i Shields izvrsni "pisci".

E, sad, tvoje pitanje samo po sebi ukazuje na činjenicu da je takva situacija nama neobična. Nažalost, meni se čini da se kod nas „žene pisce" uvijek prvo trpa u jedan zasebni koš iz kojeg se rijetke - zahvaljujući bilo neporecivom talentu, međunarodnom uspjehu, blagoslovu nekog kritičara ili urednika, ili kombinaciji ovih okolnosti - uspijevaju izvući i dobiti počasno mjesto uz svoje muške kolege. Međutim, počasno mjesto i ravnopravno mjesto dvije su različite stvari.

Pjesnik Fraser Sutherland u jednoj svojoj pjesmi veli: Ovo je zemlja u kojoj/čovjek može naprosto umrijeti/samo zato što se slučajno/zatekao vani. Inače, pjesma se zove "Kanadska noć u januaru". Jedan drugi pjesnik, Slavko Mihalić, u pjesmi "Iščekivanje oluje" kaže, parafraziram: "Ne bih mogao pristati da tako ovisim o vremenu..."  Među najdražima u ovoj knjizi, meni su upravo zimske priče, okovane ledom i atmosferom jeze koja je karakteristična za cijelu antologiju... Što se tebi kao poznavateljici čini - kako je to kad život i literatura ekstremno ovise o prirodi, za razliku od onog na što smo ovdje navikli, a to je da život i literatura ekstremno ovise o društvu?

Književnost uvijek riječima oblikuje neko iskustvo, a kad ti iskustvo govori da bi cijeli grad mogao zamrijeti ako nestane struje na par dana, e onda slijede neki mučni zaključci o omjerima snaga pojedinca i društva s jedne strane i prirode s druge. To je u naravi jedna tiha i krajnje jeziva spoznaja - baš kao što snijeg koji tiho pada nakon dva dana može potpuno zatrpati kuću i ljude u njoj. Kod nas je, pak, samospoznaja u književnosti nekako uvijek najviše vezana uz turbulentnu povijest i iz njih proizašle društvene promjene.

Predodžba o snježnoj Kanadi, međutim, zanemaruje ono kratko, ali beskrajno intenzivno ljeto koje pršti životom, posebno u većim gradovima, kao da se prisilno zimsko mirovanje želi pošto-poto čim prije nadoknaditi. Kod nas ljeti društvena scena više-manje zamre, svi klubovi i dobar dio kafića se zatvore, osim onih vezanih uz turističku ponudu, i tek s dolaskom jeseni sve ponovno živne. Prilično oprečan pristup, nema šta! 

To ti je tako samo u Zagrebu, što se ljeta i zime tiče. Čini mi se da je ostatak Hrvatske po tom pitanju sličniji Kanadi. Nego, ovo nije tvoj prvi susret s kratkom pričom, prije nekoliko godina bila si jedna od organizatorica književnog festivala British Councila "WriteON! 2003". Možeš li usporediti nekakav status  kratke priče kod nas i u Kanadi ili Americi, Britaniji, gdje si također živjela? Znam da se piše, ali - čita li se to? Pogotovo u odnosu na roman.

Kratke su priče u Britaniji, Kanadi i SAD-u prisutnije u tiskanim medijima nego kod nas. Također sam primijetila da su zbirke kratkih priča vrlo uspješne na kanadskim top-listama bestselera. No, pitanje je koliko ljudi ih zaista čita. Većina pisaca s kojima sam razgovarala žalila se da je kratka priča nedovoljno cijenjen žanr, posebno u odnosu na roman, iako je u biti kratkoćom forme i kompaktnošću sadržaja vrlo pristupačna. Koliko god se smrt romana u digitalnom dobu - posebno onog "duže metraže" - neprekidno najavljivala, on i dalje zadržava primat najčitanijeg žanra, iako bi prema logici "kraće je današnjim klincima zanimljivije"  kratka priča trebala dobiti bitku. Možda da se tim misterijem pozabavi neki knjiški Robert Knjaz?!

Neke od priča u antologiji si i prevela, pišeš doktorat o filmskim adaptacijama romana devetnaestog stoljeća... Što je veći gušt: prevođenje, uređivanje ili pisanje? I koga bi od Kanađana najviše voljela vidjeti prevedenog na hrvatski?

Hm, pisanje svakako pruža najveći užitak, iako ni uređivanje i prevođenje nisu za baciti. Kada za prijevod izabereš i onda prevodiš neki tekst do kojeg ti je jako stalo, zna te obuzeti veliko uzbuđenje jer u biti s nekim - kome to inače ne bi bilo dostupno - želiš podijeliti nešto lijepo i zanimljivo. Iz takve motivacije i uzbuđenja proizlaze najbolji prijevodi.

A od neprevedenih Kanađana, hm...u biti ima mjesta za još puno djela, i to ne samo za djela autora koji su kod nas već poznati  - kao Atwood, Ondaatje, Vanderhaeghe, Coupland i Martel - već i radove autora i autorica srednje i mlađe generacije kao što su Vassanji, Moore, Grant, Glover, Heti, Johnston, Toews, Donnoghue...i zanemarene pripadnike starije generacije - Mavis Gallant, Margaret Laurence, Alice Munro, Mordechai Richler, Alistair MacLeod...

Već neko vrijeme živiš u Splitu gdje radiš na Filozofskom faksu. Kako tebi kao rođenoj Zagrepčanki koja je odrasla u Dubravi, izgleda ovaj "život na jugu"? Ima li i ovdje neke sličnosti spomenutom Cicelyju, s početka razgovora? U smislu "svako naše malo/velo misto u duši je uvik isto"? Ili je Split nešto sasvim suprotno?

Za mene je Split prelijep grad s puno potencijala, s ugodnom klimom i ritmom života. No, on je također i jedan jako dišpetozan grad. Iz tog dišpeta proizlaze njegove najbolje ali i najlošije karakteristike. Strašno me puno ljudi, u Zagrebu ali i u Splitu, pita kako sam se to i zašto odlučila preseliti u Split, pretpostavljajući da sam svojevrsni Fleischman kojem je boravak u Splitu-Cicelyu neka vrsta pokore prije slavodobitnog povratka u lokalnu Metropolu.

Meni je ta ideja i smiješna i žalosna, jer istovremeno govori o pokroviteljskom stavu Zagreba prema Splitu, kao i o svemu što nije Zagreb, ali, s druge strane, i o provincijskim kompleksima Splita. Prvo me je to pitanje čudilo, zatim živciralo, a sad imam spreman odgovor: nakon Oxforda, Londona, Toronta i New Yorka, Zagreb i Split su ista liga, samo što Split ima more. A ja volim more i dišpet.

***

Antonija Primorac rodila se 1976. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je engleski jezik i književnost i etnologiju, a 2004. magistrirala radom iz kulturalne hibridnosti u suvremenoj postkolonijalnoj teoriji i književnosti na engleskom jeziku. Od 1999. neredovita je vanjska suradnica Trećeg programa Hrvatskog radija za koji je prevela niz tekstova i uredila nekoliko emisija o suvremenoj kanadskoj prozi. Za izdavačku kuću Profil uredila je 2009. godine knjigu "Život na sjeveru : Antologija kanadske kratke priče".

Boravila je na istraživačkoj stipendiji Chevening na Sveučilištu u Oxfordu (2001/2002) te kao nastavnik-istraživač na School for Slavonic and East European Studies na University College London (2003/2004) gdje je koordinirala i vodila predmet Uvod u istočnoevropske književnosti u prijevodu.

U Kanadi je provela najdužu i najhladniju godinu (2004/2005). Akademsku godinu 2008/2009 provela je na stipendiji Fulbright na New York University u SAD-u. Od jeseni 2005. zaposlen je kao asistentica za englesku književnost na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu.