Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 05.07.2012.

Žarko Beker i Srećko Eterović : Miljenko i Dobrila

Krajem travnja ove godine, u 76. godini života umro je strip-crtač, ilustrator i grafički dizajner Žarko Beker. Ta je vijest pogodila njegove prijatelje, suradnike i rodbinu. Oglasilo se čak i Ministarstvo kulture, tj. ministrica Andrea Zlatar-Violić koja je povodom Bekerove smrti uputila brzojav sućuti. Čak je i monolitna institucija poput spomenute osjetila potrebu priznati umjetnika uz čije su radove objavljivane u Plavom vjesniku odrastale generacije.

U glasilima visoke kulture crtači stripova i njihovi radovi nikad nisu kotirali pretjerano visoko (iznimka je, možda, Andrija Maurović), proučavalo ih se malo ili nikako i što god da su napravili, nekako ih se uvijek guralo na marginu. No, Bekera nije bilo moguće tako jednostavno gurnuti u stranu. Neovisno o kvaliteti scenarija na kojima je radio (a tu je bilo svakakvih užasa - napravljenih u skladu s vremenom u kojem su objavljivani) Bekerovo je pero bilo majstorskog karaktera. Čak ni hrvatska, poslovično zajedljiva i snobovska kultura, nije u stanju zanemariti majstore.

Dobar dio radova domaćih autora nastalih u eri časopisa, dnevnih, tjednih i omladinskih novina još uvijek je razbacan po kojekakvim arhivima i požutjelim stranicama zaboravljenih tiskovina, neke su originalne table „zauvijek" izgubljene što otežava restauraciju i pojavu reizdanja, a potpuna se bibliografija još uvijek ne nazire. Među gomilom albuma inozemne produkcije koji su posljednjih godina zasuli police knjižara našlo se mjesta i za domaće klasike. Nekoliko je izdavačkih kuća posvetilo dio svog programa restauraciji i ponovnom izdavanju stripova koji su prije gotovo pola stoljeća, skoro prije televizije i davno prije funkcionalnog interneta, uveseljavali i u napetosti držali tisuće čitatelja bivše države.

Jedna od takvih izdavačkih kuća je i Vedis Veljka Krulčića koja u svom katalogu sadrži neka od najvećih imena i najvećih djela hrvatskog poslijeratnog stripa. Moglo bi se raspravljati o tome mogu li stripovi poput onih koje izdaje Vedis udobrovoljiti prema stripu ionaku sumnjičavu suvremenu publiku. Premda su stari majstori u crtačkom smislu često i obrazovaniji i vještiji i, na kraju krajeva, bolji od dobrog dijela autora mlađeg naraštaja (bilo domaćeg bilo stranog), scenaristički dio njihovih stripova u suvremenom je kontekstu gotovo neprobavljiv. U analogiji s književnošću - malo je tko, osim profesora književnosti i studenata iste, spreman tijekom nekog dokonog popodneva čitati hrvatske romantičarske romane iz 19. stoljeća. Neovisno o afinitetima suvremene publike, rad izdavačkih kuća poput Vedisa iznimno je bitan za mapiranje jednog velikog dijela hrvatske kulture dvadesetog stoljeća, dijela koji se iz ovih ili onih razloga isuviše često prešućivao.

Jedno od zaboravljenih djela hrvatske stripovske baštine je "Miljenko i Dobrila", scenarista Srećka Eterovića i crtača Žarka Bekera. "Miljenko i Dobrila" izlazio je na stranicama „Vjesnika" tijekom travnja i svibnja 1968. godine. Priča je nastala na podlozi lokalne legende koja neobično podsjeća na događaje opjevane u Shakespeareovom Romeu i Juliji. Priča o dvoje mladih kaštelanskih ljubavnika, zaraćenim plemićkim obiteljima, ponosu, ljubomori, hajdučiji i natruhama socijalnih nemira generacijama se prenosila od usta do usta sve dok je 1833. godine u knjigu nije zabilježio Marko pl. Kažotić.

Knjiga je objavljena u Zadru na talijanskom jeziku, a krajem devetnaestog stoljeća na hrvatski ju je jezik preveo učitelj Bartul Matijaca (početkom dvadesetog stoljeća ovaj je prijevod izdan u više od četiri izdanja) čime je legenda prerasla lokalne okvire i postala podatna za eksploataciju. Eksploatirali su je mnogi, od putujućih kazališnih trupa do Zdenka Runjića i Ferda Pomykala koji su '68. za Terezu Kesoviju napisali istoimenu pjesmu.

Priče o nesretnim ljubavima palile su maštu dokonih kućanica svih vjekova, a u vremenima prije omasovljenja televizije i poluproizvoda poput Larinog izbora, glavni su medij za diseminaciju ovakvih priča bile novine i njihovo čedo - strip. Koje je od utjelovljenja priče o Miljenku i Dobrili bilo najpopluarnije teško je reći, no popularnosti joj očito nije nedostajalo (dok pišem ove retke, draga mi preko ramena dobacuje da je njena majka dobila ime upravo po naslovnoj junakinje ove pripovijesti).

Bekerov i Eterovićev strip netipičan je strip kako za vrijeme svojeg nastanka, tako i za vrijeme iz kojeg ga danas nanovo promatramo. Premda su stripovski oblačići već dugo godina bili industrijski i medijski standard, u "Miljenku i Dobrili" nailazimo na klasičan upis teksta ispod kvadrata stripa (takve su stripove, na primjer, radili Andrija Maurović, Harold Foster i drugi) čime se, doduše, dosta dobilo na jasnoći i čistoći prizora u kvadratu ali se dosta izgubilo na čitljivosti samoga stripa. Dinamika crteža koju je Beker izgrađivao na stripovima objavljivanima u Plavom vjesniku ovdje je ponešto potisnuta. Prizori su često statični i potpuno izolirani jedni od drugih i premda je u njima vidljiva zavidna vještina izvlačenja linije, likovne karakterizacije likova i razumijevanja odnosa svjetla i sjene teško je pobjeći osjećaju patosa koji proviruje iz „zaustavljenih" kadrova.

Beker je strip radio pod pritiskom rokova pa je po prvi put u karijeri uposlio i zamjenika, prijatelja i učenika Miru Sinovčića (nepotpisanog), tadašnjeg studenta arhitekture koji je gotovo savršeno oponašao majstorov rad kad ovaj ne bi stigao isporučiti naručene kvadrate. Eterovićev je tekst klasična romantičarska pripovijest, ponešto moderniziranog jezika naspram Matijacinog prijevoda Kažotićevog romana, bez većih iznenađenja i bez značajnijih zadiranja u sam diskurs. U kontekstu ljubavno-avanturističkih priča iz stripova prve polovice dvadesetog stoljeća Eterovićev se tekst uglavnom ne ističe. Zanimljivim ga, iz istraživačke perspektive, čini metatekstualni aspekt u kojem je Beker/Eterovićev strip intrigantan primjer rekontekstualizacije i diskurzivne rekombinacije 19-stoljetnog romantičarskog narativa u populistički diskurs druge polovice dvadestog stoljeća, no to je već tema za neku ozbiljniju studiju.

Vedisovo izdanje ovoga stripa, osim samog stripa donosi i kratki tekst Veljka Krulčića o njegovom nastanku, skicu za monografsku studiju o Žarku Bekeru iz pera Alije Balte i izbor iz bibliografije radova o Žarku Bekeru. Drugim riječima, samo izdanje predstavlja nezaobilaznu stanicu za sve istraživače kako povijesti hrvatskog stripa tako i odjeka romantizma u dvadesetom stoljeću.

Ostalim smrtnicima, "Miljenko i Dobrila" najvjerojatnije će se učiniti staromodnim izdankom stare škole hrvatskog stripa koji je u apsolutnom neskladu s senzibilitetima suvremene publike. Premda je, zbog preglednosti Bekerove bio-bibliografije, tvrdo ukoričeno izdanje poput ovoga i više nego potrebno, pravi medij za ovaj strip ipak bi bile novine u kojima bi, zastarjelosti retorike unatoč, mogao doživjeti svoje ponovno rođenje, a možda i neku vrstu popularnosti. No, novinski strip u suvremenoj Hrvatskoj predstavlja se kao gotovo nemoguća misija*.


* O novinskom stripu u suvremenoj Hrvatskoj ipak možete više saznati na promociji osamnaestog broja časopisa Q (s temom 'novinski strip') koja će se održati u utorak, 10. srpnja 2012. u Svijetu Stripa u Kačićevoj 6a u Zagrebu.

Srećko Eterović (scenarist) i Žarko Beker (crtač): "Miljenko i Dobrila"

Vedis, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –