Bernhard Schlink : Žena kojoj sam čitao
Njemu je petnaest, a njoj tridesetpet. On je crn i prašan od nošenja ugljena. Ona kaže da takav ne može kući. On se svlači, ona priprema kupku. On je već zaljubljen, ona će uvijek biti nježna s njim...
"Žena kojoj sam čitao“ Bernharda Schlinka počinje kao tinejđerska erotska fantazija. Ali kako je to poznato iz filmske ekranizacije romana s Kate Winslet postoji tu i jedno iznenađenje. Nekoliko godina kasnije čađom umrljani mladac otkriti će da je žena s kojom je provodio popodneva nakon škole tokom rata bila SS-nadglednica u Auschwitzu. U snovima početi će se pojavljivati SS-ovka u crnoj odori, s bičem kojim udara o saru svoje čizme.
No "Žena kojoj sam čitao“ nije roman o miješanju erosa i tanatosa: tinejđerske erotske fantazije i ženskog monstruma iz Auschwitza. Tu razinu priče Schlink tek ovlašno dodiruje. Prvi njemački roman koji se popeo na vrh New York Timesove liste bestsellera ima drugi zadatak: on pokušava objasniti kako je netko, koga volimo, mogao biti dio mašinerije holokausta.
Posrijedi je njemačko generacijsko pitanje. Poslijeratna njemačka djeca generacija je siročadi: nacija bez očeva i djedova. Roditelji su nosili Hitlerove uniforme, a djeca su morala živjeti s njihovom odgovornošću i njihovom krivnjom. Povremeno to je značilo i odricanje od roditelja. Možda i stoga jer je čovjek već svojom „ljubavlju prema roditeljima nepovratno upleten u njihovu krivnju“ piše Schlink.
Pitanje njemačke krivnje još je 1945. dalekovidno i temeljito definirao Karl Jaspers. Njegova malena knjižica, u kojoj je kompleks krivnje podijeljen na kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku, temelj je suvremene Njemačke. Bernhard Schlink kao sudac po profesiji vjerojatno je dobro upoznat s Jaspersom. No njega zanima nešto drugo. Postoji li, naime, mogućnost razumijevanje krivnje i suosjećanja s zločincem... A to je već vrlo opasan teren.
U svom ponešto sentimentalnom romanu Schlink ne dovodi u pitanje kriminalnu odgovornost nadglednice iz Auschwitza kojoj se sudi zbog sudjelovanja u umorstvu dvjestotinjak logorašica zatočenih u crkvi koja je tokom bombardiranja do temelja izgorila. Međutim, cijeli je roman konstrukcija koja bi trebala objasniti taj zločin, i djelomice ga opravdati. Dakle, objasniti neobjašnjivo, i opravdati ono što ne može biti opravdano.
Nećemo sada otkrivati detalje, no recimo da Schlink u opravdanje zločina nadglednice Auschwitza uvodi element „više sile“. Ona se tokom rata našla u Berlinu, zaposlila u Siemensu, stjecajem okolnosti prijavila u SS, i zatim se, bez svoje volje, našla u Auschwitzu. Nakon svega, nadglednica na suđenju vrlo iskreno pita suca – a što biste vi napravili na mom mjestu, „zar se nisam smjela prijaviti u Siemens?“.
Pitanje koje je SS-ovka postavila sucu trebala bi postaviti vlastitoj savjesti. Čovjek je odgovoran za svoje postupke. „Viša sila“, društvene okolnosti, neznanje, ili slučaj, ne mogu biti opravdanje.
Stoga je, zapravo, vrlo neobično da Bernhard Schlink, pedeset godina nakon Jaspersova postnacističkog katekizma, zaobilazi i moralnu krivnju (svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi), i političku krivnju (svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada), i metafizičku krivnju (suodgovornost za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta).
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )