Bertrand Russell : Povijest zapadne filozofije
Da i matematika može izazvati erotsko zanimanje dokaz je britanski filozof Bertrand Russell (1872-1970). Ali Russell je možda prirodno bio sklon erotici. Zatvorimo li oči pred njegovim seksualnim pothvatima, nakon Prvog svjetskog rata on se s jednakom strašću kojom se bavio matematičkom logikom premetnuo u neku vrstu mističnog komunista, što je paradoks, jer je u svom djelu "Mysticism and Logic" obrušio na nelogičnosti misticizma, nakon kojega se upustio u takvu glorifikaciju znanstvenih metoda prema kojima su himne Franje Asiškoga vrlo umjerene, gotovo pa hladne kao led, a sam Asiški jedan trezven procjenitelj Božjih očitovanja.
Ali iz činjenice da je Russell prema matematičkoj logici osjećao takav snažan eros ne treba izvlačiti krive zaključke te olako pomisliti da ćete njegovo i Whiteheadovo djelo "Principia mathematica" tek tako moći čitati. Russell, međutim, ima i čitljivih knjiga, i to podosta. Evo nekih: "The Problems of Philosophy", zatim spomenuta "Mysticism and Logic and Other Essays", pa "Conquest of Happiness" (koja je svojedobno bila objavljena u Beogradu) kao, uostalom, i "Problems of Philosophy"; većina se autora slaže da su djela koja je pisao poslije Drugog svjetskog rata lakša za čitanje. Što vjerojatno ovisi o motrištu: stručnjaku su možda upravo ta "teža" jer su sastavljena od uopćenih moraliziranja čiji ton podsjeća na rimske stoike i vulgariziranja osnovnih filozofskih problema, no pretpostavljamo da niste osoba koja popodneva krati čitanjem Quinnovih svezaka.
S ove točke treba gledati na svrsishodnost čitanja njegove "Povijesti zapadne filozofije", koja nije namijenjena profesionalnim filozofima, a možda ni profesorima filozofije (iako je izvrstan kompendij) nego prije kao da cilja prema ljudima koje su uzbuđivali Borgesovi paradoksi. Što uključuje i ovu današnju generaciju čitatelja, među kojima je malo onih koji bi bez trnaca u rukama (kao da su popili šaku Zolofta) voljeli čitati analize Russella koje su ovako koncipirane, npr. nakon što je godinama mozgao (kao Don Quijote) o Kantovu problemu (kako je moguće samim umom ustanoviti teoreme Euklidove geometrije a da one ipak vrijede i za fizički svijet) Russell shvaća da ta Kantova tvrdnja zapravo vrijedi za jedan kasniji predmet - projektivnu geometriju koja geometrijske figure proučava ne s obzirom na njihovu veličinu već jedino s obzirom na njihov oblik, njihovu uzajamnu "kongruenciju"...i tako dalje.
E sad, ovdje zabava počinje. Kod Russellove smo povijesti filozofije gotovo posve na terenu književnosti; on je zloban, ciničan, ironičan i duhovit autor, kozer a ne pisac koji vas želi pregaziti gomilanjem stručnih termina. Filozofija ove knjige je nešto što on iz polja apstrakcije želi vratiti na ulice, da se izrazimo jezikom njegova vremena, u radničke šake, za strojeve u tvorničke hale. Povijest je to filozofije koju je pisao čovjek koji je prvi puta bio u kinu jer je išao provjeriti Bergsonovu apologiju kinematografije - bilo bi za Bergsona bolje da nije išao, jer je nakon toga samo prezrivo odmahnuo prema modernističkom Prometeju vitalizma kao prema šarmantnom poeti, a ne filozofu, kao prema pjeni, a ne prema nečemu što bi bilo bitno.
Količina zdravoga razuma u knjizi "Povijest zapadne filozofije" mogla bi kod tipičnog post-postmodernista ovih vremena izazvati jak osip na čelu kao organu za mišljenje površina i ploha, a sjajan, živ duh koji isijava sa stranica bi kao fizički refleks mogao izazvati škiljenje. I pitanja: Šta? To je tako jednostavno? Ma daj!! Što činjenicu da svejedno ništa ne kuže ne bi otežalo niti bi je olakšalo.
Vulgaran kao Diogen Laertije - eto to su rekle kolege za njegovu povijest za koju su također rekli da mu manjka osjećaja, da nema sposobnost procjene važnosti nego tjera vođen vlastitim idiosinkrazijama kao ključnim orijentirom. Ali, Russell je čitan, pa su ovi njegovi kolege možda bili izjedani ljubomorom (tako je danas pljuckan Sloterdijk jer piše pitke filozofske bestselere dočim mišljenje mišljenja mora biti gusto kao katran), to je pisac sveska koji bi trebao krasiti biblioteke, jer je poticajan, a i jer je pokvaren na zdrav način.
Evo kako on to radi: "Intelektualno su ga neki nadmašili, ali on je etički iznad svih. Prirodna posljedica toga bila je da su ga još za života, a i stotinu godina poslije smrti, smatrali za užasno zlog čovjeka." (o Spinozi) ili "Postoje mnogi ljudi o kojima se zna veoma malo, a i oni o kojima se zna veoma mnogo; no u slučaju Sokrata neizvjesno je znamo li o njemu veoma malo ili veoma mnogo." (o Sokratu) da bi onda prešao na jedan od izvora o Sokratu, Ksenofonta, za kojega ustvrđuje kako nije bio naročito raskošno obdaren pameću. Par redaka dalje Russell nastavlja sa šamarima: "Postojala je određena sklonost da se sve što Ksenofont kaže smatra istinitim, jer nije imao razbora da bi mislio o nečemu neistinitom." I onda kaže: "Ovo je vrlo nevaljan način zaključivanja. Kad glup čovjek izvještava o onome što pametan čovjek govori, to nikada ne odgovara istini, jer on nesvjesno prevodi ono što čuje u nešto što može razumjeti."
Platon je, s druge strane, još problematičniji izvor: što je u njegovim dijalozima povijesni Sokrat a što lutak toga imena koji izgovara Platonova mišljenja? I tako vas Russell polako uvodi u nepristajanje na očiglednosti, demonstrirajući jednu od svojih osobina koje je dijelio sa svojim predmetom, filozofijom; njega su oduševljavali ljudi koji su inzistirali na pretresanju očitosti, ljudi koji sumnjaju u "istine koje su same sobom evidentne." Čovjek, dakle, mora istraživati. U ''Mysticism and Logic" Russell piše kako se organski život razvijao od protozoona do filozofa, i kako je to nesumnjivo napredak, jedino što takav stav zauzima filozof.
Knjigu je podijelio na tri dijela: antičku filozofiju, katoličku filozofiju i modernu filozofiju. Među moderne filozofe nije uvrstio Kierkegaarda, što mu je nabijano na nos, "grešku" je ispravio u knjizi "Mudrost zapada", također objavljenu na hrvatskome. Sokrat, Platon i Aristotel dobili su u knjizi najviše mjesta, a od novijih Kant, za kojega ustvrđuje da ga se smatra najvećim modernim filozofom, što je ocjena s kojom se on, Russell, ne slaže, ali dodaje da bi bilo glupo ne priznati njegov golemi utjecaj. Knjigu završava filozofijom logičke analize, po kojoj je matematika grana logike jer se aritmetika može svesti na propozicije koje se sastoje od logičkih pojmova, a matematička je logika jedan idealan jezik koji formalnom notacijom može izraziti mnoštvo oblika zaključivanja kakve nalazimo u svakodnevnom govoru.
Russell je nastojao dosljedno iz svoje povijesti izlučiti sve besmislice koje su rezultat proizvoljnih tvrdnji filozofa, pa bili oni i veliki kao Aristotel - koji je, npr. rekao da predmeti sve brže padaju jer se vesele susretu sa zemljom - što je povremeno rezultiralo gore citiranim duhovitostima na račun pokojeg ograničenijeg primjerka kaste.
Što bi Russell bio danas, da je živ? Bi li uopće bio filozof? Fizičari tvrde da je filozofija mrtva jer filozofi ne znaju matematiku. Russell je znao neku matematiku. Možda bi pisao propovijedi, poput moralističkog "Osvajanja sreće", a gonetanje strukturiranosti univerzuma ostavio matematički sposobnijima od sebe? I tako je prezirao filozofiju jezika, i teško da bi se njome bavio, osim izrugujući se njenim uskim sokacima. Sigurno ne bi bio ni u kojem od ovih postmodernističkih serklova koji su, doista, loše pjesništvo (imade ih i u nas, zapravo, svugdje uspijevaju, baš kao pljeva), koje grca preplavljeno gomilama neprovarenih dojmova.
U tim njegovim stoičkim tiradama iz drugoga dijela karijere povremeno je moguće osjetiti koliko je to bistar um bio. Recimo kada za dosadu - a od nje svi bježimo kao vrag od tamjana - kaže kako na nju ne treba gledati samo kao na zlo. Postoje plodonosne i zaglupljujuće dosade. Plodonosna nastupa kada svoj život svjesno lišimo bespotrebnih uzbuđenja. I onda nastavi nizati bisere iz svoga životnog iskustva. I pritom ne govori kao baba.
Opak je to igrač bio. Ova generacija još nije istakla jednog svog, a da je Russellove komunikacijske veličine. Za filozofske knjige kažu da su dosadne. Plodonosno, dodao bih. A Russell je tako zajedljiv pisac da je dosada posljednja stvar koju ćete osjetiti, pod uvjetom da si pretjeranim uzbuđenjima niste posve spalili nepce za ova vulgaro-tanana izlaganja o razvoju, mladosti i zrelim godinama jedne dame na umoru, dame koju je mudrost doduše napustila pa senilno raspreda o poretku riječi u rečenici, nagađajući što je performativ, ali koja je imala svoje genijalno vrijeme, dugu nogu i krvavo moćan način prodiranja u noć.
Ovo je knjiga o tim slavnim danima.
Bertrand Russell: "Povijest zapadne filozofije"
Prevela Danira Parenta
Ibis grafika & Zagrebačka naklada, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )