Bijeg iz Delte: Robert Johnson i povijest bluesa

Iz pera američkog glazbenika, pisca i muzikologa Elijaha Walda u nas je već objavljena jedna knjiga – «Narcocorrido : Putovanje u glazbu oružja, droge i gerile», svojevrsna reportažno-muzikološka studija nortena, meksičke country-glazbe (Naklada Mlinarec-Plavić, 2006.), a nedavno je agilni koprivnički nakladnik Šareni dućan objavio još jednu Waldovu knjigu, «Bijeg iz Delte : Robert Johnson i povijest bluesa», neku vrst usporedne, vrlo informativne i prilično otšroumne povijesti bluesa i biografije Roberta Johnsona kao njezinog simbola koji je za života prodavao malo ploča, ali je posmrtno ustoličen kao najvažnija ličnost bluesa čije se faktografija često križala s mitologijom.

Walda je najviše tangiralo pitanje zašto je Robert Johnson, a ne netko od njegovih mnogo popularnijih suvremenika u rasponu od «kraljica bluesa» poput Besie Smith i Ma Rainey pa do hit-makera poput Leroya Carra i W.C. Handyja, nije zauzeo mjesto koje je od sredine 60-ih u bluesu zauzeo tada već davno pokojni Robert Johnson koji je za blues počeo predstavljati ono što su u countryju predstavljali Hank Williams, a u jazzu Charlie Parker.

Walda, naravno, ne smeta što je Johnson, a ne netko drugi, osvojio tu poziciju inovatora i, u neku ruku, rodonačelnika bluesa, iako je blues kao žanr nastao barem tri desetljeća prije negoli je Johnson snimio svoje prve snimke. No, Wald se, unatoč svojoj ogromnoj ljubavi spram Johnsona i Delta-bluesa, ispravno pita koliko je takva pozicija i Johnsona i delta-bluesa, povijesno točna, a koliko je ona tek projekcija bjelačke publike koja je preko Stonesa, Claptona i Zeppelina radije posegnula za Johnsonom i folk-blues Delta-blues izvođačima, negoli za onima koje je crnačka publika prije II svjetskog rata iskovala u zvijezde. Walda tangira i pitanje zašto se «pravim bluesom» od sredine 60-ih češće smatraju samo «ruralnije» pjesme o crnačkoj patnji, prokletstvu, a mnogo manje «gradske» pjesme o bijegu iz te patnje, humorom i veseljem prožete pjesme u kojima su afro-amerikanci pokušali dosegnuti luksuz uglavnom rezerviran samo za bijelce.

U toj putpopisno-muzikološkoj potrazi, Wald nudi gomilu anegdota, crtica, storija i interesantnih podataka, od priče o tome kako je sa svojim bendom pred crnačkom publikom zasvirao pjesme Roberta Johnsona čiji su pojedini stihovi kod te publike izazivali salve smijeha pa do liste izvođača koji su od 920. do 1942. snimili više od stotinu pjesama, a na kojoj nema gotovo nikoga od onih blues-velikana koji su postali popularnima od sredine 60-ih.

Wald nudi i intrigantna razmišljanja poput onoga da je «logično da crni napoličar iz Delte voli sofisticiranu urbanu glazbu, kao što je normalno i da su mnogi školovani stanovnici urbanih sredina zavoljeli - delta-blues». Baš na toj razdjelnici Wald je napisao knjigu koja na svjež, moderan i drukčiji način priča povijest bluesa kao nekoć vrlo popularne, pa zaboravljene, a onda na nešto drukčijim postulatima iznova otkrivene i popularizirane, no u svakom slučaju temeljne pop-glazbe 20. stoljeća.

Wald piše, i to vrlo stručno i povijesno utemeljeno, o raznim stilovima i transformacijama bluesa, ali i već zaboravljenim vezama s folkom i hillbilly, odnsono country-glazbom te o vremenima kad je blues bio najprodavanijom i najslušanijom pop-glazbom, što se također često zaboravlja. U toj analizi dotiče se poveće galerije predratnih i poslijeratnih blues-glazbenika koji su danas ili besmrtni ili zaboravljeni ili negdje između toga. Jedan od najimpresivnijih dijelova knjige je onaj koji govori o kratkom razdoblju dominacije žena u bluesu kojeg se često neopravdano smatra samo muškom i mačističkom glazbom.

Naravno, u toj povijesti bluesa Wald ipak kao centralnu figuru ističe Roberta Johnsona, naširoko analizirajući sve njegove snimljene pjesme i navodeći njihove korijene, ali i kasnije transformacije. Autor nije optimističan u pogledu budućnosti bluesa. Smatra da je doba velikana bluesa prošlo, da je naš svijet drugačiji, pa time i glazba, pretpostavljajući da bi danas «neki mladić s ambicijama Roberta Johnsona, izvodio rap o nekoj ženi današnjeg doba, automobilima i drogi, a ne svirao akustičnu gitaru i pjevao o viskiju i mlijeku, jahačicama i Terraplaneu». Da, naravno, samo je pitanje je li danas, kao i nekoć, najpopularnija glazba ujedno i najkvalitetnija ili najzanimljivija.

Na kraju, uvijek vrijeme i snimke daju konačan odgovor na to pitanje koje do kraja nije razriješio, ali se na na stručan, zanimljivi i čitak način pozabavio Elijah Wald u knjizi o bluesu i Robertu Johnsonu. Nažalost, već danas je jasno kako 50 Cent nije Robert Johnson kao i to da će on i njemu slični gangsta-rapperi u zaborav pasti mnogo, mnogo prije negoli velikani bluesa.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )