Bob Dylan - "Kronike"

Kako se othrvati pretjeranoj subjektivnosti kada je u pitanju knjiga uz čijeg ste autora i njegovo djelo vezani skoro pa čitav život? Iako, kontradiktorno, Bob Dylan nikada nije bio moj osobni No 1, respekt prema njemu bio je drugačijeg karaktera nego naklonost „bliskijim“ mi autorima poput primjerice Jacquesa Brela ili Tomaža Pengova.

No, ako je „veza“ s Dylanom i bila racionalnija, nakon čitanja „Kronika“ mnogi će se iznenaditi koliko je zapravo slika koju su nam mediji desetljećima posredovali o Dylanu zapravo bila površna. Naravno, Dylan je i ovaj put ostao Dylan, autor koji je na pozornici nerijetko svoje pjesme znao zaodjenuti u i najvećim fanovima teško prepoznatljivo ruho, pa tako ni “Kronike” nisu uobičajena „od - do“ memoaristika.

Dylan skačući u svim pravcima izdvaja tek ključne trenutke iz svojega života, pri čemu maleni detalji nerijetko imaju veću važnost od „prijelomnih“ događaja, bilo personalnih bilo društvenih. Ali zato upoznajemo majstora bez maske (ili s bitno tanjim slojem iste), u uvodnim stranicama još mladića, uspinjuću zvijezdu folk scene po dolasku u New York, a nešto kasnije već iskusnog kantautora koji je u međuvremenu upoznao sve dobro i loše što donosi slava.

Pregršt intimnih reminiscencija, kao i opservacija o glazbi i ljudima s kojima se susretao, čini Dylanove „Kronike“ nezaobilaznim dodatkom povijesti tzv. popularne kulture.