Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.03.2007.

Boris Akunjin : Ahilova smrt
Održava se
01.01.1901.

Nakon pada željezne zavjese i sloma komunizma Rusi su krenuli u svijet. Ruska mafija krenula je u New York, Miami i Los Angeles. Ruski novac već je prije otišao u Švicarsku. Novi Rusi pojavili su se na zimovanju u Gstadu i St. Moritzu, i još se u velikim šubarama i s velikim krznenim bucama voze u krug na alpskim sjedečnicama...

Tom sveopćem postsovjetskom kretanju Rusa prema Toscani, Zurichu, Cannesu, Stamford Bridgeu, Dubrovniku, Parizu, i čitavom svijetu, pridružili su se i ruski pisci. Odmah nakon pada željezne zavjese Wladimir Kaminer je pobjegao u Berlin, i bez da se makao dalje od Alexanderplatza sada piše putopise o Evropi. Zgrožen potrošačkim globalizmom Ilja Stogoff je krenuo u suprotnom smjeru, tražeći smisao u netaknutoj divljini Srednje Azije i Kamčatke, do kuda Sneakers čokoladice možda još nisu stigle. Boris Akunin se nije micao iz Rusije, ali u svijet su krenuli njegovi krimići.

S namjerom da napiše kriminalističke romane «koje se ugledne dame neće stidjeti čitati u metrou» Akunin je stvorio lik autentičnog ruskog globetrottera XIX stoljeća: činovnika četrnaestog razreda Erasta Petroviča Fandorina, detektiva čudnog ranga, i feminiziranog izgleda. Istražitelj Fandorin ima duge trepavice, nosi steznik tipa «lord Byron», sklon je crvenjenju, a Akunin ga je stručno opisao kao mladog romantika u dobi seksualnog sazrijevanja. Razbijajući razne bjelosvjetske urote s kraja XIX stoljeća taj seksualno nesazreli istražitelj proputovati će, kroz seriju uspješnih romana, čitav svijet.

Boris Akunin pseudonim je japanologa rođenog u Gruziji 1956. Nije poznato kakva su bila očekivanja Grigorija Čhartišvilija, te s kakvim je literarnim ambicijama i namjerama počeo pisati svoju krimi seriju s inspektorom Fandorinom. Možda je Čhartišvili svoje pravo prezime čuvao za neku ozbiljniju literaturu pa je odlučio krimić potpisati pseudonimom. No Fandorin se pretvorio u veliki hit i autorovu sudbinu. Nakon toga Čhartišvili je nestao, a piscu krimića Akuninu se otvorilo.

Kroz nekoliko godina komercijalno-kreativne groznice Akunin je napisao jedanaest knjiga, romana i priča «Pustolovina Erasta Fandorina», i još nekoliko romana iz serije «Pustolovine sestre Pelagije». Mali i smiješni krimić iz XIX stoljeća pretvorio se u čitavu franšizu o «činovniku četrnaestog razreda», ubrzo unapređenom u «titularnog savjetnika», pa zatim «koleškog asesora», itd.. Sukladno svojoj globetrotterskoj, bjelosvjetskoj prirodi, romani iz ciklusa «Pustolovina Erasta Fandorina» prevode se na engleski, japanski, njemački, talijanski i druge jezike, a stigli su i do obala Hollywooda, gdje je, još prije nekog vremena, Paul Verhoeven kupio prava za ekranizaciju.

Akunin ne odlazi u XIX stoljeće da bi nam nešto veliko rekao o XXI stoljeću. Doba velikih ruskih pisaca za Akunina je prostor literarne stilizacije i zafrkancije. Da bi sa svojim žanrovskim vremeplovom stigao do tog prostora za lakomislenu zafrkanciju Akunin je trebao otputovati više od jednog stoljeća u rusku prošlost. Preskočena su dva svjetska rata, nekoliko regionalnih ratova, zatim februarska i oktobarska revolucija, pa diktatura proletarijata, Staljinove čistke, petoljetke, nacionalizacije, gulazi... i ostatak XX stoljeća u kojem su Rusi mogli putovati samo kao emigranti, sportaši i agenti KGB-a. Na kraju se stiglo do kasnog XIX stoljeća, najbližeg ruskog belle epoquea. Vrijeme uspostave građanskog društva u Rusiji, vrijeme Tolstoja i Dostojevskog... vrijeme je i za putovanja i opasne avanture plahog istražitelja Fandorina.

U svom četvrtom romanu, «Ahilovoj smrti», nakon šest godina provedenih u Japanu Fandorin će se nakratko vratiti majčici Rusiji. Kroz slijedeća četiri dana provedena u Moskvi uspješno će riješiti ubojstvo generala Soboleva, «pobjednika nad nevjernicima i nade Rusije» koji je, čini se, «pao hrabrom smrću u postelji drolje».

Formulu Akuninova uspjeha engleski Guardian opisao je usporedbom kao da «Tolstoj piše o Jamesu Bondu». To zvuči perfektno, i teško da bi se - u marketinškom smislu - moglo smisliti nešto atraktivnije i zvučnije. Istina, niti Akunin ima tolstojevskih ambicija, niti je «seksualno nesazreli» Fandorin posve prispodobiv bonvivanskom liku ženskaroša i cinika Jamesa Bonda. No «Ahilova smrt» upravo je tako sjajan roman. Fandorin je u svom elementu. Vrativši se iz Japana svojim analitičkim vještinama dodao je i rješavanje slučaja meditacijom, te vještinu borbe šurikenima i nunčakama...

Ali prava zvijezda romana nije Fandorin, već njegov antipod Achimas. On Fandorinu u cjelosti otima «Ahilovu smrt». Roman u romanu, priča o Achimasu, bitno je bolja i od onako vrlo dobrog standarda krimi-serije. Čitajući poglavlja o dijaboličnom plaćenom ubojici na pamet pada pomisao kako je možda stiglo vrijeme i za Čhartišvilija. Roman poput ovog zaslužio je da bude potpisan pravim imenom.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –