Boris Dežulović : Od zore do sumraka u dva-tri daha

Boris Dežulović rođen je 1964. godine, novinarsku karijeru započeo je u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio je kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a danas radi kao kolumnist Globusa. Godine 2004. proglašen je novinarom godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Zajedno s Predragom Lucićem priredio je „Greatest shits : antologiju suvremene hrvatske gluposti” (Split, 1999). Prvi roman "Christkind" objavio je 2003. godine, i za njega je ove godine dobio Nagradu Jutarnjeg lista.

Radnja romana "Jebo sad hiljadu dinara" događa se od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini, a prema autorovim riječima, "još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale."

Adriana Piteša : Zašto ste se dirali u to osinje gnijezdo, te odlučili temi pristupiti na humorističan način?

Boris Dežulović : Pa ne mislim ja baš da je pisanje o hrvatsko-bošnjačkom sukobu, kako se to lijepo kaže na standardnom hrvatskom, nekakvo osinje gnijezdo. Danas diraš u osinje gnijezdo kad kažeš, recimo, da je to bila agresija na BiH, kao ja upravo sad, ali mene je više zanimalo klasično prozno istraživanje o besmislu rata. Humorističnim rukopisom sam ga pisao i zato da, kako bi rekao oficir na postrojavanju, naglasim ozbiljnost situacije.

Likovi u romani su vam jako uvjerljivi. Koliko vam je problema stvarala jezična razina?

Jezična razina nije mi predstavljala problem, ili barem ne bi bilo dobro da jest, zbog toga što je jezik junaka osovina oko koje se priča vrti. Oni su, naime, na suprotstavljenim stranama, ali govore istim jezikom, i jedino po čemu se razlikuju su oznake na uniformama. Kad im zamiješate te karte, jedine za koju se mogu uhvatiti, dobijate premisu za klasičnu komediju zabune, a onda i komediju uzbune u kojoj na kraju na kraju ništa neće biti smiješno.

Pisanje humoristicnih romana u načelu je sklizak teren, jer lako mogu ispasti, nježno rečeno, "isforsirani". Koliko ste dugo radili na romanu, odnosno koliko dugo ste ga sređivali?

Napisan je u dva-tri daha, a onda ostavljen da fermentira nekoliko mjeseci. To se pokazalo dobrim potezom, jer imao je dosta viška, pa se nadam da će kraćenja veseliti čitatelje barem onoliko koliko i matični holding. I kako to biva po Murphyjevom zakonu, nakon mjeseci i mjeseci fermentacije Jutarnji list se s ponudom za objavljivanje u biblioteci Premijera javio gotovo točno na dan kad mi je dijagnosticiran rak, pa sam tako rukopis dovršavao u upravo idealnom okružju za pisanje humorističnih romana: na kemoterapiji u bolničkoj sobi Onkološkog odjela bolnice Rebro, priključen na infuziju i citostatike. Nezaboravno iskustvo. Dopustite stoga da iskoristim ovu priliku da javno zahvalim liječnicima i sestrama s Rebra na susretljivosti i pomoći. I svakako spomenite da je završna glazura romana obavljena u Žaboriću kraj Šibenika, u ljetnikovcu velikog bosanskog novinara i jezikoslovca efendije Emira Imamovića, koji mi je pomogao kod bosanske lekture romana.

Uzevši u obzir vaš dosadašnji novinarski rad od vas se nekako očekivalo da startate sa romanom kao što je "Jebo sad hiljadu dinara". Izjavili ste da je "Christkind" bio svjestan izbor za prvijenac. Zasto?

Pa da, negdje sam rekao da sam svjesno krenuo s takozvanim ozbiljnim romanom, jer je lakše nakon "ozbiljnog" pisati "neozbiljno", nego obrnuto. Bila je to, naravno, zajebancija, ali kao u svakoj, ima i tu malo istine. Cijeli život bavim se smrtno ozbiljnim stvarima, a samo zato što smo Tuđmana prikazivali ga kao morskog psa ili u krevetu s Miloševićem ljudi me doživljavaju kao kafanskog šeretu što priča viceve. Jedan prijatelj u Beogradu gotovo je cijeli "Christkind" čitao kao očekivano humorističko-satiričko štivo, i kad je konačno pred kraj romana shvatio da "Christkind" to nije, morao ga je početi čitati ispočetka. Naprosto ga je krivo čitao. Zar to nije sjajno? Zato ja molim čitatelje da "Hiljadu dinara" čitaju sad kao mrtvo ozbiljno štivo, kao što to taj roman i jest.

Što vas je zasmetalo u kritikama "Christkinda"?

Ma zapravo ništa, iako se sad prisjećam da sam ponekad i zagrintao na kritičare. Sad znam da je to glupo. Ja mogu misliti da je neka kritičareva opaska budalaština, kao što i on može misliti da je moje pisanje budalasto. Razlika među nama je u tome što je on plaćen da razmišlja o tome. Takav je hranidbeni lanac u ovoj našoj surovoj džungli, i ja vjerujem da bi, kad bi istrijebili književne kritičare, ozbiljno poremetili prirodnu ravnotežu. Stoga danas kad razmišljam o tome, jedino što mi je zasmetalo bilo je otkrivanje raspleta "Christkinda", što nisam nalazio nužnim za pisanje o njemu. To je kao kad je onaj genijalac u filmskoj kritici "Šestog čula" gotovo već u naslovu odao rasplet filma. Ili kao da ja sad, prije nego što moj novi roman izađe, javno odam da će se na kraju romana "Jebo sad hiljadu dinara" ispostaviti da su hrvatski specijalci zapravo bili engleski tajni agenti sa zadatkom da kompromitiraju hrvatske nacionalne interese u BiH.

Već nekoliko godina pišete kolumnu u Globusu. Nedostaju li vam druge novinarske forme?

Nedostaju, prije svega reportaža, potpuno zapostavljena kraljica novinarstva, samo što se meni ne radi na način na koji se to danas radi: da ideš u Šestanovac, gdje neka žena tvrdi da je rodila dijete vanzemaljca, da šofer firme vozi tebe i fotografa i vrati vas do pet popodne, jer kompaniji treba auto, i da sve nekako napišeš do sedam i po, da stigne za sutrašnji broj. U vrijeme Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne, za novine nije bio problem ni kad bi se na terenu zaglavilo deset dana, ni kad bi automobil rent-a-cara ostavili u opkoljenom Sarajevu i na koncu ga platili deset tisuća maraka. Imali smo otvoreni račun u Primi 3, napunili bismo automobil cigaretama, pivom i hranom, i išli raditi reportaže kao ozbiljan posao. Danas je reportaža nešto što novinar radi kad toga jutra nema nijedne konferencije za novinare.

Kad ćete objaviti "Pjesme iz Lore"?

To je, koliko znam, prelomljeno i u Durieuxa čeka na objavljivanje svaki čas. Taj me eksperiment užasno veseli.

Najavili ste ukoričavanje kolumni, razmišljate li o objavljivanju ratnih reportaža?

Nisam siguran ni koliko smisla ima ukoričavanje kolumni, a kamoli ratnih reportaža. Za kolumne će me, kako stvari stoje, uspjeti i nagovoriti, ali za ratnoreporterske priče... koga to danas zanima?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )