Boris Perić : Ne bi nam trebali vampiri da je svijet bolje mjesto

Dok je datum 6. 6. 2006. kod nekih trudnica, kako su pisale novine, izazivao paniku koje su na sve načine htjele izbjeći porod na taj „sotonski“ dan, za predstavljanje romana „Vampir“ Borisa Perića bio je izvrsno pogođen. U dobrom raspoloženju u zagrebačkom klubu BP razgovaralo se o fenomenu vampirizma, degustiralo vampirsko vino i rakija.

Negdje u pozadini te „vampiromanije“, a i Perićeva romana stoji Jure Grando, istarski vampir iz 17. stoljeća, koje je prema dokumentima najstariji zabilježeni vampir u Europi. Krenuvši od tog intrigantnog motiva Boris Perić je ispisao fantastični krimić o vampirima današnjeg vremena, onima možebitno stvarnima nastavljačima Jure Granda i o onima metaforičkima. U priču je autor ugradio književnopovijesna, mitološka i medicinska znanja o vampirima, kao i odlične, ali pesimistične opservacije o svijetu današnjice.

Barbara Matejčić : Glavni lik „Vampira“ dosta je netrpeljiv prema svijetu koji ga okružuje i Jure Grando se može iščitati kao metafora sveopće moralne klonulosti. Može li onda ovaj svijet, kako u knjizi citirate Leibniza, biti najbolji od svih mogućih?

Beris Perić : Vjerojatno da. I na tome počiva sva njegova tragedija. Da postoje bolji svjetovi, pa još da se možemo skloniti u neki od njih, zar bismo se uopće zamarali stvaranjem tako crnih mitova kao što je onaj o vampirima?

Na jednom se mjestu u romanu glavni lik pita postoji li tajanstveni, okultni Zagreb. Pa, postoji li?

Svaki grad ima svoju tajanstvenu, okultnu stranu, pitanje je samo dopušta li da se ona otkrije. Stari Zagreb ima mnoštvo zaboravljenih mitova, koje je danas gotovo nemoguće rekonstruirati, tako da se sve svodi na nekoliko zagonetnih, nepovezanih slika, poput procesije bezglavih pred Mirogojem ili famozne vještice u taksiju, o kojima bi se povremeno znale raspredati urbane legende. Ipak, mislim da nije sve izgubljeno, mašte nam, napokon, nikad nije nedostajalo.

Može li se govoriti o tome da je Jure Grando, a ne Vlad Tepeš, bio predložak za književnog vampira?

Da ne zvuči odveć senzacionalistički, rekao bih da je Grando jedan od mogućih predložaka. Relaciju između srednjovjekovnog vlaškog kneza Vlada Tepeša i grofa Drakule u istoimenom romanu Brama Stokera, pak, ne možemo uspostaviti. Sačuvana je, naime, lista literature kojom se Stoker koristio pišući svoj najpoznatiji roman i iz nje jasno proizlazi da mu je poznat bio samo neki neimenovani knez s nadimkom Drakula, ali ne i Vlad Tepeš, pa tako ni sva okrutnost koja mu se pripisivala. Uostalom, ako bi Tepeš trebao biti Stokerova inspiracija, nameće se pitanje zašto je radnju "Drakule" smjestio u pogrešnu zemlju.

Legenda o Juri Grandu bila je, pak, zajedno s mnogim drugim legendama, dostupna drugim piscima, čija su djela izravno ili neizravno utjecala i na Stokera. I još nešto upada u oči: Prvi opis Jure Granda, iz pera slovenskog putopisca Janez Vajkard Valvazor, prikazuje štriguna kao seksualno nadasve aktivnog cinika, koji u svojoj zagrobnoj zloći zdušno prkosi crkvenoj i svjetovnoj vlasti. To su, hoćemo li, i osnovne karakteristike mnogih kasnijih literarnih vampira.

Je li još uvijek u Istri, ili barem u Kringi, živa legenda o Juri Grandu? Je li postojao u memoriji mjesta prije nego što ga se u turističko-marketinške svrhe oživjelo?

Postojao je. Od mnogih ljudi čuo sam priču o Grandu, dijelom i s najčudnijim modifikacijama, primjerice da je bio strahovito proždrljiv i da bi u društvu svog crnog mačka znao smazati po nekoliko ovaca. Osim toga, mitologija štriga i štriguna, mora i krsnika, u Istri je još prilično živa. Prezimena Grando u Kringi danas nema, ali lokalitet "Grandova stancija", gdje je "štrigun" zacijelo nekoć živio, postoji dan-danas i podsjeća na njega.

Mislite li da je moguće da su sve te svjetske, mistične legende, mitovi i predaje sasvim bez osnove?

Ništa nije bez osnove. Kafka je lijepo rekao: „Mitovi su tu da objasne neobjašnjivo“. Dokle god nam se svijet, makar i u najmanjoj mjeri, pokazuje kao zagonetka ili, da upotrijebim jedan prikladniji termin, čarolija, trebat će mu i mitovi. Mit o vampiru, kao nepoznatom drugom, koji nam prijeti, ali nas ujedno i fascinira, zacijelo ima sasvim realno uporište u svijetu naših strahova, nemoći i sumnje. Osim toga, u književnosti vampirski je mit uvijek bio i metafora za nešto sasvim realno, o čemu se drukčije možda nije moglo tako precizno govoriti.

Vjerujete li Vi u postojanje vampira, "pravih" vampira, a ne onih običnih, svakodnevnih "krvopija"?

Vampiri postoje, kao vrlo rijetka psihička boljka koju psihijatrija unatrag petnaestak godina poznaje kao Renfieldov sindrom, dakle manična potreba za konzumacijom krvi, prvo vlastite, pa životinjske, pa ljudske. Neki autori govore i o psihičkim vampirima, koji nas svojim ponašanjem lišavaju životne energije. Mislim da se svi možemo složiti da smo se s takvim bar jednom susreli. Bojim se da je prošlo vrijeme kad su vampiri nastanjivali tajnovite planinske dvorce, palače i kripte. Njihovo realno obitavalište su crni ponori naše psihe. Tamo živi i vampir iz mog romana.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

Boris Perić

Vampir

• Naklada Ljevak 05/2006.
• 296, meki uvez
• ISBN 9531787379

Roman "Vampir" proznog pisca i prevoditelja Borisa Perića prvo je iole ozbiljno književno djelo te vrste u hrvatskoj književnosti. Žanrovski lociran na razmeđu fantastike i kriminalistike, “Vampir” se oslanja kako na tradiciju gotskog romana i njegovih nastavljača u britanskoj, njemačkoj ili američkoj književnosti, tako i na suvremenije pristupe temi, obilježene u prvom redu psihoanalizom, ali i znanstvenim teorijama s područja medicine, genetike, bio-etike i sl.