Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 30.10.2018.

Boris Perić : Zagabrijel

Boris Perić: Zagabrijel

Zagabrijel Perić Boris

Nedavno sam, iz nekih usputnih i slabo prispodobivih razloga, pogledao kultni film Jeana Rollina iz 1968. godine – „Le viol du vampire“ („Silovanje vampira“). Rollin je, tako priča ide, zametnuo scenarij u prva dva dana snimanja pa je ostatak dodijeljenog mu celuloida potrošio na redanje slabo povezanih i jedva koherentnih scena krcatih psihoanalitičkom simbolikom i obnaženim vampiricama. Smisao, logiku, strukturu, priču i sve te neke buržoaske discipline prethodnoga stoljeća ostavio je po strani, malo zbog toga što je jahao na valu nadrealizma, a malo zbog toga što se ispostavilo da snimanje devedesetminutnog filma od jedne i po' ideje, a bez adekvatne pripreme i nije posao koji se može obaviti tek tako.

Odbacivši sa sebe teret i obvezu smisla, Rollin se prepustio improvizaciji, ostajući pri tom unutar okvira klasičnog filma (potpuna ga apstrakcija, čini se, nije zanimala). Unutar konvencija kadra, svjetla, zvuka, glumaca i pričina linearne, kauzalne pripovijesti Rollin je vrtio vlastite filmove, stvarao polovične alegorije, aluzije, hermetične simbole i analogije kroz koje bi tek tu i tamo provirio neki tračak sveobuhvatnijeg plana ili domišljene, izrađene ideje. U kontekstu šezdesetosmaške francuske kinematografije Rollin je bio gotovo pa avangardist, opčinjen fantastikom i mistikom vlastitih univerzuma, a opet dovoljno lucidan da ne spali sve mostove s publikom, ideologijom i politikom vlastitoga vremena.

Spominjem Rollina malo zbog vampirske tematike (bliske Periću), a malo zbog toga što se ideje i rezultati Rollinovog bavljenja filmom odražavaju u Perićevoj, pola stoljeća mlađoj, prozi. Perić, poput Rollina, zadržava okvirne konvencije romana, pripovijesti, likova, žanrova i podžanrova fantastičke i kriminalističke književnosti, a ostatak kreativne energije ulaže u   improvizacije na zadanu temu, vješta i manje vješta izmicanja zahtjevima konvencionalne logike i smisla. O suvremenosti se, lišene svake pameti, ionako ne može pisati drugačije.


„Zagabrijel“ se otvara ubojstvom i aluzijama na tajna društva, mistične, zaboravljene simbole, skrivena znanja i izgubljene povijesti. Nastavlja se istragom zločina i hermeneutikom „stvarnih“ i izmaštanih tragova, a završava se posvemašnjom katatonijom, kapitulacijom razuma pred primordijalnijim silama kaosa. U kontekstu suvremene hrvatske proze, Perićev „Zagabrijel“ čita se kao avangardni izlet u zaumlje teksta, kao potpuna destrukcija svakog zahtjeva otvorenosti i čitljivosti, kao prst u oko popularnim, angažiranim, društveno-kritičkim i inim tekstovima podređenima zahtjevu trenutka, kao posvemašnja predaja tekstu bez ikakve zadrške ili kalkulacije.

U Perićevom „Zagabrijelu“ svijet je na rubovima teksta i na rubovima uma, na rubu pameti kako već reče Krleža, s čijim svjetovima Perić ima intiman odnos (spomenut ćemo tek prijevod „Balada Petrice Kerempuha“ na njemački). S tog ruba pokušava prodrijeti dublje u tekst, zauzeti, odrediti i označiti živote i djela Perićevih likova, podrediti ih ulogama, očekivanjima i strukturama moći. Svijet je težak i ne može ga se ignorirati, a kako je lišen bilo kakvog spoznatljivog smisla i bilo kakve obveze (znamo što se dogodilo sa svim velikim pričama i moralnim kodeksima čovječanstva), tako se poniranje u besmisao, zagrljaj ludila, nadaje kao jedini smisleni čin otpora, jedini modalitet podnošljivog stanja.

Posežući duboko u ostavštinu klasične erudicije, igrajući se dragim mu temama i motivima (fantastika, hermeneutika, povijest, lingvistika), Perić „Zagabrijelom“ ispisuje apokaliptičku viziju početka 21. stoljeća u kojoj se sve opire svemu, komunikacija postaje buka, a ludizam i budalaština politički stav i čin otpora, priprema za revoluciju u čaši vode, revoluciju nakon koje će, je li, sve biti navlas isto.

Sve je to divno i sve je to krasno i vjerojatno bi do sutra mogli raspredati o značenjima, aluzijama, i ostalim silnicama „Zagabrijela“ (povijest nam književnosti pokazuje, ako ništa drugo, kako se to uvijek iznova i uvijek ispočetka radi), mudro klimati glavama potvrđujući otšroumnost, mudrost i Važnost napisanoga, pljeskati povremenim bravuroznim pasažima i sl. da nije jedne dosadne sitnice, koja nam ne da mira i koja, opet, priziva Rollina i sve one momente na kojima svakojaka avangarda obično poklekne. Jedno je upisivati (ili ispisivati) značenja Perićevog romana, a drugo je isti i čitati. Jedno je pisati filozofiju ili rušiti pa graditi književni medij, a sasvim drugo nagovoriti nekoga da na to obrati pažnju.

Perić „Zagabrijelom“ ispisuje apokaliptičku viziju početka 21. stoljeća u kojoj se sve opire svemu, komunikacija postaje buka, a ludizam i budalaština politički stav i čin otpora, priprema za revoluciju u čaši vode, revoluciju nakon koje će, je li, sve biti navlas isto.

Ni Perić, kao ni mnogi skribent prije njega, ne mari mnogo za prohodnost teksta (to je druga strana one prethodno spomenute predaje tekstu), niti mu je stalo do umjetnosti zavođenja, a s takvim se stavom ne da daleko dogurati ni u umjetnosti, ni u životu. Baš kao što je Rollin upalio kameru tješeći se mišlju „nek bude što bude, smisao će se i tako dopisati naknadno“, tako je i Perić upalio računalo i krenuo kucati. Zaustavio se dvjestotinjak stranica kasnije kad je napokon ostao bez daha i kad se impuls za slobodnim rimovanjem napokon potrošio. Jer da, većina „Zagabrijela“ ispisana je rimom, ponekad dobrom, ponekad slabom, ponekad bijednom, a ponekad onom od koje ti u pamet dođe Ćiro i apokrifna izreka „sine, ostavi se književnosti.“ Kako to izgleda najbolje je pokazati primjerom.

Dira li vas tematika, koja nije balkanika, makar možda jest, jer Balkan je čest, Perića će riči, što se i priliči, s ritmom ili bez, pazi – to je džez, zatitrati strune, razbit' umne vune, svakome 'ko nije, gluh za dobar zez. Jedino što brine, ova rima česta (ponekad i vješta, a nekad baš ne),  kad se nataloži, i počne da množi, neće l' 'kogod kazat', dosta, brate, 'de. Laka li je rima, hvala slovu 'a', kad treba napisat', paragraf il' dva (ha!), ali strana dvjesta, kol'ko ih već ima, umna knjiga ta (Mance odobrava, dodaje: „Još dva!“), nisu bome šala, i nije budala, komu se to da.

Vještine tu ima, il' ludila pače, k'o bi to još znao (evo kraja, sa'će). Masoni su simpa, k'o i narko-žabe, čak i sveti Franja pa i eSeM babe. Nije to za bacit', smetlare, budale, pale policajce, novinarke!, brale. Onda tajne službe, anđele i vrage, čudne neke družbe, pune mračne snage. Umori li i vas, ova igra moja, pomislite samo što vas jošte čeka, Perića ti tekstu, nikad nema kraja, red za redom stiha, iscrpi čovjeka. Smij' se ili plači, štioče ti ludi, Perić ti ne mari, Perić te ne kudi. Nego piči svoje, dokle god da ide, mora li to tako? mora! – i još pride. Ovo tek je, znajte, pola umnog plana, budućnost je mutna, nije zacrtana. Kad' će, kud' će, di će, ne zna se nit' može, na ovakve knjige tek rijetki se lože.

Čak i da se nikad ne završi „priča“, čak i da je sve to bilo bez pokrića, 'oćel' plakat mati, sestra lomit' ruke, nećak bistre suze, obrisat u skute? 'Oće'l' i'ko plakat', 'oćel' i'ko skakat', 'oćel' i'ko za njom, nadležne moljakat'? Priznati se mora, makar krajnjom mukom, ni boljima nije, pošlo to za rukom. Nešto tu se ipak, priznat' tekstu mora, tomu bome ne mož' biti prigovora. Ne viđa se svagdan, knjiga takva maha, jeste osvježenje, ali kratka daha. Stoljeće nam ide, romani se množe, danas sva'ko pisat' i objavit' može. Perić tekst okupi, otisnu ga pače, književnost to trpi, jadna ti je, šta će.

Boris Perić

Zagabrijel

  • Edicije Božičević 07/2018.
  • 224 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789537953829
  • Cijena 120.00 kn

Roman 'Zagabrijel', prvi dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik, kombinacija je povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj Perić za pozadinu uzima umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –