Bruno Kragić : Neke tendencije klasičnog filma: tri eseja
Neke tendencije klasičnoga filma
Nemojte se uplašiti naslova knjige! Iza akademskog, neproničnog naslova „Neke tendencije klasičnog filma“ krije se drama. Prava hollywoodska. John Wayne odlazi u završni obračun s metkom u kičmi, zbog čega mu u odsutnom trenutku nepokretnom ostane desna (revolveraška) ruka, a u pucnjavi još i dobiva metak u nogu („El Dorado“, 1967.). A Gary Cooper u ulozi poslovnog čovjeka u poznim godinama stupa u strastvenu vezu s najboljom prijateljicom svoje kćeri, da bi ljubav okončao kada ga zamijene za oca mlade djevojke, i potom odmah umro („Ulica North Frederick 10“, 1958.).
Za filmologa Pierrea Berthomieua s tom je običnom smrću Garya Coopera započelo moderno doba Hollywooda. S višestrukim ranjavanjem Waynea još uvijek smo u prostoru mita. S Cooperom umire klasični Hollywood. Njegovi kraljevi su ostarjeli, izranjavani, hendikepirani, neprikladni za mlade partnerice; i na kraju mrtvi.
Kragićeva tri eseja o „nekim tendencijama“ klasičnog hollywoodskog filma mogli bi smo i nazvati dramom u tri esejistička čina u kojoj klasični Hollywood zastane u hodu, klekne na koljena, i potom ispusti posljedni dah. Ili elegijom o tome kako je s John Wayneom, Gary Cooperom i Clarkom Gableom umirao klasični Hollywood, kako je kroz fizičko starenje i propadanje, melankoliju prolaznosti i slutnju blizine kraja, klasični Hollywood napuštao veliku pozornicu američkog filma!
U prvom eseju, „Lirski trenuci, epske digresije“, Bruno Kragić tematizira neobična zaustavljanja radnje u filmovima Johna Forda, te Howarda Hawksa i Raoula Walsha. U eseju „Slutnje kraja, mreže značenja“ tematiziraju se najave kraja, također mahom u Fordovim filmovima, ali i opet u filmovima Hawksa, Walsha, te Chaplina, Wellesa, Billy Wildera i Vincentea Minellija. Dok esej „Znaci godina, slike vremena“ bilježi starenje vodećih muških zvijezda klasičnog Hollywooda: Gary Coopera, Johna Waynea, Jamesa Stewarta, Clarka Gablea, Errola Flynna, Cary Granta.
Kragićevi tekstovi pisani su kao doktorska disertacija pod naslovom „Kasni klasični stil zvučnog igranog filma“, obranjena na Sveučilištu u Zagrebu. U njoj Kragić ukazuje na mijene klasičnog stila u vrijeme njegovog zamiranja od kraja pedesetih do kraja šezdesetih. Po vlastitim riječima, po završetku rada postaje svjesniji nemogućnosti jednostavnog određenja klasičnog stila pa disertaciju nadopunjuje nizom intervencija i izmjena.
Osnovna teza jest da ne postoji unificirani, jednoobrazni klasični stil. Unutar povijesnog razdoblja klasičnog stila moguće je pronaći čitav niz modernističkih postupaka i modernističkih značajki.
„Neke tendencije“ kompendij su tih nadopuna. Osnovna teza jest da ne postoji unificirani, jednoobrazni klasični stil. Unutar povijesnog razdoblja klasičnog stila moguće je pronaći čitav niz modernističkih postupaka i modernističkih značajki. Filomolozi i povjesničari filma detektirali su odmake od paradigme u specifičnim žanrovskim konvencijama (primjerice mjuzikl, u kojem kao žanrovski obrazac postoji i izravno pjevanje gledatelju), ili počecima i završecima filmova ili scena koji upotrebljavaju pripovjedne tehnike poput pretapanja i zatamnjenja, montažne sekvence, ili naglašene pokrete kamere. Dapače, pojedini opusi kanonskih autora klasičnog filma toliko odstupaju od paradigme da ih je nemoguće odrediti strogo unutar klasičnog filma, pa se ističe kako su, primjerice, filmovi Johna Forda više romantički nego klasički.
Zaključak jest da je gotovo nemoguće jasno razdijeliti „klasični“ i „modernistički“ stil u igranom, hollywoodskom filmu, a njihovo razlikovanje „pri interpretaciji pitanje je stupnja a ne vrste“. Stoga kao što se konsenzualno prihvaća heterogenost i pluralnost „modernističkog“ stila, trebalo bi prihvatiti heterogenost i pluralnost „klasičnog“ stila. „Neke tendencije“ poziv su za takvo prevrednovanje, produbljivanje i širenje pojma klasike. Klasično razdoblje hollywoodskog filma u fokusu je hrvatskih filmologa još od vremena „hičkokovaca“. Kragić se priklanja toj tradiciji ističući upravo modernističku pluralnost klasičnog hollywoodskog filma. No pritom, bilježeći desetke i desetke primjera modernističkih postupaka i značajki unutar povijesnog razdoblja klasike, ujedno i ispisuje poetični in memoriam starom Hollywoodu.
Naglašavamo poetsku dimenziju akademskog, filmološkog rada. Tom Gotovac je znao reći da mu od natpisa „the end“ na kraju Fordovih filmova naviru suze. Kragićeva zbirka „zastajanja, starenja, i kraja“ ima neki sličan efekt. Kroz nizove primjera melankolije, slutnji kraja i fizičkog nestajanja, pojavljuje se slika dinosaura koji zastaje u hodu, posrće, i zatim se uz tutnjavu ruši. Znali smo kako je stari Hollywood umirao u filmovima Forda i Hawksa, u „Čovjeku koji je ubio Libertija Valancea“ (1962.) ili „El Doradu“, u likovima Johna Waynea, osuđenima na život u mitu, na vječno lutanje nebeskim poljima žanra.
Sve su to slike Arkadije koja se prisjeća izgubljene Arkadije. Slike smrti. Kao u Fordovom „Mladom Lincolnu“ (1939.) koji započinje započinje proljetnom šetnjom junaka i njegove mlade pratiteljice uz obalu rijeke, da bi idilični prizor prekinula slika gubitka, zimski prizor junaka koji stoji uz grob svoje izabranice, kao „slika rastanka, umiranja, saznanja smrti, sprovoda, posjeta grobljima, slika svijesti o gubitku i smrti…“
Kragićeva knjiga još jedna je slika te apokalipse. Živog, ponekad još i mladog Hollywooda („Mladi Lincoln“!), ali Hollywooda u kojem je sve već prošlost, koji kontemplira prolaznost, rastakanje, smrt.
Neke tendencije klasičnoga filma: tri eseja
- Hrvatski filmski savez 09/2017.
- 127 str., meki uvez
- ISBN 9789537033477
Tri eseja u knjizi Brune Kragića 'Neke tendencije klasičnoga filma' prilog su dosadašnjim proučavanjima klasičnoga filma, i to onoga hollywoodskoga, u kojima se klasični film općenito određuje kao povijesna etapa što je trajala otprilike od početka 1920. do ranih 1960-ih godina, te je bila obilježena filmovima zasnovanim na takozvanom klasičnom narativnom stilu.