Tri eseja u knjizi Brune Kragića "Neke tendencije klasičnoga filma" prilog su dosadašnjim proučavanjima klasičnoga filma, i to onoga hollywoodskoga, u kojima se klasični film općenito određuje kao povijesna etapa što je trajala otprilike od početka 1920. do ranih 1960-ih godina, te je bila obilježena filmovima zasnovanim na takozvanom klasičnom narativnom stilu.

Držeći međutim, da je riječ o daleko heterogenijem fenomenu no što prevladavajući funkcionalistički opisi podrazumijevaju, ova knjiga polazi od stajališta da se klasični stil, prolazeći kroz razne preobrazbe, sučeljavao s vlastitim pretpostavljenim suprotnostima, ulazio u dijalog s baroknim, modernističkim i eksperimentalnim temperamentima koji su ga mijenjali supostojeći unutar klasičnoga filma.

Namjera ovih eseja nije uključivanje u teorijsku raspravu s definicijama klasičnoga stila nego ukazivanje na stanovite fenomene koji su, čini se, ostali na marginama većine razmatranja klasičnoga filma. U tom smislu − zanemarujući njihov društveni, ekonomski, politički ili psihološki kontekst te sagledavajući filmove izvan bilo kakvog drugog okružja osim onog filmova samih – tekstovi u ovoj knjizi ponajviše se usredotočuju na određene retoričke i poetičke odmake od funkcionalne paradigme, u narativnim digresijama i stankama, napose u filmovima Johna Forda, u nekim fazama poetika i opusa drugih hollywoodskih redatelja koje se mogu vezati uz ideju kasnoga stila, te u glumačkim utjelovljenjima iste te ideje. Ono što im daje zajednički okvir ideja je o trajnoj sklonosti te vrste filma estetizmu i larpurlartizmu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.