Tko god se primi čitanja Peterlićeve "Povijesti filma" s predrasudom da je ipak riječ o djelomičnoj i tek jednoj od mnogih filmskih povijesti, shvatit će koliko se Peterlićev pristup njegovoj posljednjoj samozadanoj filmološkoj zadaći razlikuje od ostalih pristupa.

Njegov je zahvat neusporedivo širok. Seže do kinematografskih prapočetaka ili pretposvijesti, a u hodu prema današnjem vremenu gustom znanstveničkom mrežom hvata sve što je ikada moglo imati ikakve veze s njegovim 'svetim' predmetom: od tehničkih izuma i otkrića, preko novih znanstvenih i filozofskih spoznaja do vrenja u umjetnostima, koje su se početkom dvadesetoga stoljeća počele odricati svoje tradicije, dok je film tada tek čeznuo za njom.

Više je puta izrečena Peterlićeva teza, zabilježena i u ovoj knjizi, kako je film za stotinu godina prešao put za koji su drugim umjetnostima, od slikarstva, književnosti do glazbe, trebala stoljeća. Jedina je šteta što kao povjesničar nije uspio stići do posljednjega dijela toga puta, kada je vrludava 'zmija' nove umjetnosti, po općem postmodernom nalogu, čvrsto zagrizla vlastiti rep.

Da je ovom knjigom dosegnuo taj suvremeni trenutak, u rukama ne bismo držali samo iznimnu povijest ranog i klasičnog razdoblja, niti tek neku novu povijest filma, nego zacijelo i superpovijest - Peterlićevu sintezu svih filmskih povijesti.

Ipak, obrađena razdoblja i nagovještaji daljeg razvoja - u tipično peterlićevskom, sveobuhvatnu, a opet razumljivu načinu izlaganja - pružit će velik čitateljski užitak ljubiteljima filma (što je i sam Peterlić prije i nakon svega bio), a mnogi će iz ove knjige imati priliku štošta i naučiti, pa i prevrednovati ono što su prije znali. (Nikica Gilić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.