Potreba da se dubinski prouči i usustavi hrvatska filmska povijest protekla je tri desetljeća urodila nekolicinom knjiga domaćih filmologa, počevši od tri verzije povijesti hrvatskoga filma Ive Škrabala, preko Gilićeva "Uvoda u povijest hrvatskog igranog filma" do najsvježije studije "Modernizam u hrvatskom igranom filmu" Tomislava Šakića. Baveći se periodizacijama produkcijskih modela i/ili interpretacijama stilskih razdoblja domaće kinematografije, ti su rukopisi nužno − i svaki na svoj način, u filmsko-povijesni okvir postaljali i najvažnija filmska djela. No nisu se upuštali u detaljnije analize ili interpretacije pojedinačnih naslova, pa ni onih koje bezrezervno etiketiramo kao filmske klasike.

Takvu zadaću sebi je postavio povjesničar, kritičar i filmolog Jurica Pavičić kada je prije desetak i više godina započeo s pisanjem i objavljivanjem niza studija o klasicima hrvatskoga filma. Ograničivši se na cjelovečernji igrani film i razdoblje 1945-1990. − koje najčešće nazivamo jugoslavenskim, a bez namjere da se buduća zbirka tih ogleda shvati kao antologija, usredotočio na desetak ključnih hrvatskih redatelja i nešto više filmova, kako bi kroz poetičke modele koje predstavljaju – od poslijeratnog socrealizma, preko klasičnog narativnog stila, raznih modernističkih grananja, pa do praške škole i novožanrovskog postmodernitičkog filma 1980-ih – ispričao i povijest hrvatskoga filma.

Izabrane filmove − Babaje, Bauera, Berkovića, Bulajića, Golika, Grlića, Mimice, Papića, Tadića i Tanhofera − nastojao je interpretirati u širem društvenom i ideološkom kontekstu, trudeći se pokazati što su oni značili onodobnoj, a što znače današnjoj publici.

Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu gdje i danas živi. Diplomirao je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1989. godine radi kao filmski i književni kritičar te kolumnist različitih novina. Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku.

Kao književnik debitirao je 1997. socijalnim trilerom "Ovce od gipsa" prema kojemu je snimljen film Svjedoci u režiji Vinka Brešana, koji je igrao u službenoj konkurenciji festivala u Berlinu te je dobio ekumensku nagradu. Za scenarij tog filma Pavičić je na festivalu u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom. 

Uslijedili su romani "Nedjeljni prijatelj", "Minuta 88", "Kuća njene majke", "Crvenkapica", "Žena s drugog kata", "Crvena voda", "Prometejev sin"; zbirke priča "Patrola na cesti", "Brod u dvorištu" te zbirka izabranih priča "Skupljač zmija". Po priči "Patrola na cesti" snimljena je i kriminalistička miniserija u režiji Zvonimira Jurića. Roman "Crvena voda" dobio je nagrade Gjalski i Fric te pet prestižnih nagrada u Francuskoj. Kratke priče i romani prevedeni su mu na engleski, njemački, ruski, talijanski, bugarski, makedonski i francuski. Autor je i više publicističkih knjiga od kojih se izdvaja "Knjiga o jugu".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.