Bum Tomislav

Prije godinu dana nekoliko je hrvatskih katoličkih udruga ustvrdilo da se u dječjem romanu "Bum Tomica" Silvije Šesto, ponuđenom u izbornoj lektiri za trećaše, kroz mala vrata nudi - čista pornografija. Tražili su zabranu, ali nije im prošlo. Na krivog su se, naime, "Bum Tomicu" namjerili, i na skroz krivu adresu, jer pravi Bum Tomica i prava pornografija žive na stranicama Jutarnjeg lista, svakog od onih dana kad na njima negdje osvane tekst potpisan s "Tomislav Čadež".

Baš kao što u pornićima hinjena strast nema previše veze sa stvarnošću, tako ni u Bum Čadežovim tekstovima hinjena stvarnost nema odveć kontakata s činjenicama. Svatko, dakako, ima pravo na svoju interpretaciju, božemeprosti, zbiljnosti, ali upravo zbog toga u ozbiljnim novinama postoje urednici koji će nešto pustiti u tisak, a nešto neće. Ne znam zbog ni radi čega, ali očito je da urednici Jutarnjeg lista svoje novine ne doživljavaju toliko ozbiljnima, pa puštaju svoga Bum Tomislava da glumi orgazam za orgazmom, uvjeren(i) da će to popušiti barem poneki zamantani drkadžija. Štoviše, još mu za to daju i plaću. Mašala!

Toliko podcjenjivanje vlastitog posla i vlastitih novina još nije zabilježeno u povijesti medija. Je li to produkt prevladavajućega kolektivnog beznađa u kompaniji, ili pak samo posljedica uporne negativne selekcije, godinama njegovane po kuloarima Unutarnjeg lista i ostalih izdanja EPH? Nije važno, danas to stvarno više nije važno. Tu smo gdje smo. U zemlji koja za svoju kulturu izdvaja manje od pola posto državnog proračuna, a možda tek dvadesetina od toga odlazi na književnost, potpuno je normalno da se po tako kategoriziranoj književnosti prazne kible prozirnih laži i kukavnih podmetanja. Potpuno je normalno da novinski urednici pojma nemaju o tome da objavljuju laži, klevete i uvrede bez ikakve veze sa zbiljom; potpuno je to normalno jer ih za to, jednostavno, nije briga.

U ozbiljnim novinama - ništa posebno, eto, samo ozbiljnim, onima koje drže do svoje reputacije - nikad Bum Tomislav ne bi mogao javno nanizati onakav đerdan zlih gluposti i podlih laži kakav je objavio u subotu 3. svibnja 2014. u prilogu "Magazin" Jutarnjeg lista. Bum Tomislav u zadnje je vrijeme, vjerojatno po uredničkom zadatku, ali i ne mimo svoje volje, izrastao u dežurnog talasatelja "hrvatske učmale kulturne scene", pa se pača u sve i svakoga ne bi li bio jako provokativan, a naročito u teme i ljude kojima ničim u minulom radu nije dorastao. Osokoljen uredničkom podrškom, terijerski se nedavno dohvatio i Ivančića i Ðikića i Frljića, a sad, eto, i lijepog broja živućih hrvatskih pisaca.

S jedne strane premalo mu mi pišemo i prerijetko objavljujemo, a s druge strane - sve to što napišemo ionako je čisti Dreck. Halo, Bum Tomislave, pa zar onda ne bi bilo  bolje da ne pišemo i ne objavljujemo baš ništa?

  
No dobro, svaka budala ima svoje veselje, kako kaže stara pučka. Idemo na činjenice:

- Bum Tomislave, Alida Bremer u svojoj biobibliografiji ima više od trideset prevedenih (na njemački, da!) naslova uradaka Bore Ćosića, a ti tvrdiš da nema ni jedan jedini. I urednik ti to pušta. Jer ne zna, ili ga nije briga, ili mu je to baš fora.

- Bum Tomislave, Mira Gavrana prije šest godina nisi nazvao "mudrim popom na Trgu Svetog Petra", "nego vrličkim popom na Trgu Svetog Petra", čime si kanio izravno uvrijediti njega, a neizravno i Vrličane, za koje te zapravo boli stimulirani organ, jer to su ionako samo "brđani" kojima je jedinima interesantan centar Zagreba, kako brljaviš u svojem subotnjem tekstu. Sad to falsificiraš, sad je Gavran "mudar" a ne "vrlički", a urednik ti to pušta. Jer ne zna da čak i samog sebe krivo citiraš, ili ga nije briga, ili mu je to baš ono, kuiš.

- Bum Tomislave, da si te 2008. bio na hrvatskom štandu ili u lajpciškom klubu "Spizz", znao bi da sam na oba mjesta iz igre izbacio jedno pitanje - upravo ono o mojem "Osmom povjereniku" - pa ih je oba puta bilo 14 umjesto 15, jer bi mi bilo neugodno da sam sebe tako siroto reklamiram. To je pitanje bilo postojeće samo u web-izdanju kviza "Wer wird Crolionär", pod kojim nisam potpisan. Ti nisi bio ni na jednoj od tih kratkih, veselih igrica, na koje nisam nikoga morao dozivati povlačenjem za rukav, kako po drugi put lažeš. Ti si, dakle, konstruirao svoju stvarnost prema webu, baš kako pornofilu i priliči. A urednik ti to pušta. Jer ne zna, ili ga nije briga, ili mu je to baš kul.

- Bum Tomislave, točno je, to priznajem, da o mome "zbilja nemuštom djelcu" (inače finalistu za nagradu Jutarnjeg lista 2009., ali nema veze) romanu "Hotel Grand", u njemačkom tisku nisi pronašao "nikakve značajnije bilješke". Pliz, budući da značajnijih doista nema, daj mi pošalji barem one beznačajnije koje si ti ipak pronašao, zbilja pliz, jer ja niti na takve nigdje nisam naletio. "Hotel Grand", naime, uopće nije objavljen na njemačkom, niti ga je još itko prevodio na isti, a ponajmanje Alida Bremer - a ti to sve suvereno tvrdiš u svojoj sumanutoj germanonaniji! A urednik ti i to pušta. Jer ne zna, ili ga nije briga, ili mu je džast izi.

U Njemačkoj mi je objavljen jedino "Osmi povjerenik", lani u ožujku (već u srpnju dotisnuto je novih tisuću primjeraka), o čemu je objavljena poneka notica u hrvatskim medijima, ne znam je li i u Jutarnjem. I, da, prevela ga je Alida Bremer. Knjiga je dobila desetak odličnih recenzija u njemačkim medijima, a u nekima od njih hvali se i vrsnost prijevoda, unglaublich! Dao sam i nekoliko intervjua, za neke ozbiljne novine i radio-stanice. Da ne duljim, samo uguglaj "Der achte Beauftragte" (nakladnik je Dittrich Verlag iz Berlina) i sve će ti se samo kazati. Ako ne razumiješ - pitaj mentora, prevest će ti, on zna njemački. A urednik ionako nema ni pojma niti interesa, pa će ti sigurno objaviti u Jutarnjem, što god da napišeš.               

- Bum Tomislave, Kruno Lokotar nije pisac nego urednik, a "Die Zeit" nije "najugledniji njemački dnevnik", čovječe, nego tjednik, to bi trebao znati ako si ga već sam čitao, ne bi li? Ti, nesretniče, o njemačkom i o Njemačkoj znaš manje nego što danas znade moj davno pokojni hrčak Hubert! Mentora pitaj, pa radi toga mentori postoje, a ne radi robovlasništva! Ali, svejedno, tvoji urednici suvereno ti to ostavljaju u tekstu, jer ni oni ne znaju, ili ih nije briga i ganz im je egal.

- Bum Tomislave, Amazona je rijeka. Područje uz njen tok zove se Amazonija. Ni to tvoji urednici također ne znaju, a nije ih ni briga, pa te puštaju da na avionskim krilima svojih uvreda poletiš "u Amazonu". Što možda i nije sasvim loša ideja, moram priznati...

- Bum Tomislave, tekst u kojem sam te prije šest godina prozvao "smrdljivim lažljivim pizdekom" i koječim još - a ti mi nisi dao povoda da promijenim mišljenje, dapače - nisam objavio u Slobodnoj Dalmaciji, kako si ti u subotu ustvrdio, nego jedino ovdje, na ovom portalu. Baš poput tebe, ni tvoji urednici to ne znaju, niti ih je briga i baš im je superiška, ono.

    
Sve u svemu, čini se da Jutarnji list ozbiljno osluškuje bilo kulturne javnosti (u svim njenim ideološkim i estetskim slojevima) i prilagođava se njenom općeprihvaćenom stavu: "Čadež? Ma pusti, koga briga...".

Fućkaj ga, mene ipak jest briga. Nije zapravo da nešto jako brinem, to sam odavna prestao, nego sam nekako tužan kad vidim da više baš nikoga nije briga ni za banalne, lako provjerljive činjenice. Ni klevetnike niti oklevetane, ni sluge niti gazde. Kako to?! Nije problem u Tomislavu Čadežu, problem je u činjenici da nitko, očigledno, nije niti pokušao provjeriti njegove tvrdnje prije objavljivanja sramotno lažljivog pamfleta, uz mega-najavu na naslovnici nekad najboljeg tjednika u Hrvatskoj, sjajnog subotnjeg priloga Jutarnjeg lista.

Nitko se u uredništvu, nadalje, nije zapitao - koji bi nam uopće bio povod za objavljivanje takvog teksta o recepciji hrvatske književnosti na njemačkom govornom području? Nit je neka obljetnica, nit je netko od unutra spomenutih, ičim izazvan, nedavno javno napao Čadeža pa se ovaj sad brani... Ništa, baš ništa, nije moguće niti nazrijeti kao povod za barnumovsko objavljivanje i opremanje člankusine kojom isti autor na svoje stare laži, falsifikate i uvrede, šest godina kasnije, nadovezuje pun kontejner novih, a sve pod naslovom "Bio sam u pravu - hrvatski pisci danas više nisu važni". Jebote, pa kad su uopće bili?!?

Osim, možda u tom kobnom Leipzigu 2008., kad je - zahvaljujući trudu Alide Bremer i gotovo nikoga drugog iz Hrvatske! - na njemački u dvije godine prevedeno i objavljeno više od četrdeset hrvatskih knjiga, više nego u svim godinama od stoljeća sedmog dotad, kad je u Leipzig uz ostale pozvan i Bora Ćosić. Ali Čadež i njegovi urednici tvrde da je baš to bilo sramoćenje i sunovrat hrvatske književnosti!

Pet i pol godina, pet Leipziga i šest Frankfurta prošlo je otad, a umjesto Alide Bremer (koja se posvetila regionalnome međunarodnom projektu Traduki) - što su dobrog za to vrijeme hrvatskoj književnosti i njenoj dostupnosti na njemačkom govornom području na tim sajmovima napravili Čadežovi mentori, konfidenti i sufleri? Da citiram Mavra Vetranovića - goli kurac, dame i gospodo! Ali, to Bum Tomislava i njegove Bum Urednike ne zanima, to je njima normalno.

Potpuni izostanak svake novinarske logike i elementarnih pravila zanata u ovom slučaju tjeraju, čak i najbenevolentnije čitatelje, na zazivanje dativa: komu je i čemu ovu subotnju pornografiju zapravo trebalo i koristilo napisati, šugavo opremiti i objaviti?

Čadežu? Nema šanse, on je unaprijed, iz bogatog iskustva, morao znati (okej, ajde, možda ipak još nije skužio) da će naići na plimu "ma koga briga" ignoriranja i poneki ovakav glasić. Nema tu više nekog potencijala za ozbiljno talasanje.

Uredništvu? Nema šanse, osim ako mazohistički ne žude za barem još jednom tužbom.

Čitateljima, javnosti? Nema šanse, boli njih patka i za pisce i za turbogermanista Čadeža i za njemačke dnevne tjednike po kojima on traži neobjavljene kritike neobjavljenih knjiga, prateći konjuktiv za konjuktivom.

Tekst pun laži, bijednih pogrešaka i zlih uvreda može služiti jedino... Ma kome?!?       

Nažalost, kako se stvari razvijaju, nikoga neće biti briga ako za godinu ili dvije, inšala, u Jutarnjem listu, recimo, Robert Perišić, Rujana Jeger i ja budemo predstavljeni kao, ne znam, tri krivonoge zadrigle plavuše koje na brežuljcima Zrinjevca, u sjeni breza, već godinama ilegalno prodaju polusirovo amazonsko kestenje s goleme austrijske plantaže Alide Bremer, šlampavo umotano u zarolane istrgnute stranice kultnog minhenskog mjesečnog art-magazina Bild am Sonntag...

Ne mora to uopće napisati Bum Tomislav, naći će se već neki drugi Bum, to je barem lako iščeprkati. Neće mu za to, ni njemu niti Bum Uredniku, trebati nikakav poseban povod, niti će se to ikome učiniti nenadanim i invalidnim. To će biti baš kulerski, jelda, ono, a i zatalasat će tu našu kulturnu javnost kojom vladaju mediokriteti, ono.             

Eto, to me čini malkice tugaljivim. Malkice tugaljivim, ništa više od toga.