Carlos A. Aguilera : Da bih se vratio na Kubu, moram pričekati da Castro umre

Carlos A. Aguilera mladi je kubanski pisac (1970.), koji je živio u Havani do 2002. godine i aktivno sudjelovao u književnom životu zemlje, prvenstveno u nekoj vrsti književnog pokreta otpora. Naime, uređivao je časopis „Diaspora(s)“, koji je gotovo tajno išao iz ruke, uređivao je i knjige, od kojih su mu dvije posljednje koje je potpisao zabranjene. Jedna od njih je „Antologija kubanskog pjesništva“, koju je kasnije uspio objaviti u Meksiku. Trenutno kao stipendist živi u Dresdenu i piše roman o grupi ljudi koji nastoje oformiti biblioteku i time sačuvati sjećanje svijeta. Carlos A. Aguilera kaže da ta tema proizlazi iz njegova kubanskog iskustva, jer je društvo u kojemu se kretao bilo opsjednuto idejom o stvaranju biblioteke zbog toga što im je tako malo knjiga bilo dostupno da su se na sve načine snalazili kako bi došli do njih. U Hrvatskoj je poznat po „Antologiji kubanske kratke priče: Pobuna bolesnih“ (Profil), koju je uredio, a uskoro mu u prijevodu Gordane Matić izlazi zbirka pripovjedaka, za sada radnog naslova „Kina – mašina“.

Barbara Matejčić : Možete li reći nešto više o časopisu „Diaspora(s)“ i zbog čega je zabranjen na Kubi?

Carlos A. Aguilera : Časopis „Diaspora(s)“ bio je prvi pokušaj u svim godinama nakon revolucije da se pokrene časopis koji ni na koji način nije povezan s državnim institucijama. I što se tiče financiranja bili smo neovisni. Financirali smo časopis vlastitim novcima i onim što smo dobivali od onih koji su nas podržavali. Ideja pokretača je bila da časopis promišlja odnos pojedinca i totalitarne države te da izazove reakcije i pokrene intelektualce na Kubi. S obzirom da smo namjerno ispitivali do koje granice možemo ići, iako nismo direktno kritizirali Castra, imali smo problema s vlašću. Stalno smo bili na udaru, cenzurirali su nas i na kraju zabranili časopis. Zadnji broj je izašao 2002. godine i nakon toga se više nije uspio obnoviti.

Tada, 2002. godine, ste otišli s Kube. Pretpostavljam da su razlozi bili politički i zanima me je li se nešto konkretno dogodilo što je potaklo odlazak?

Kao prvo, izgubio sam posao i zbog problema s časopisom nisam mogao pronaći novi. Moje je ime naprosto prekriženo, izbrisano s liste kubanskih kulturnih djelatnika i počeli su se prema meni ponašati kao da ne postojim. Zbog toga nisam više mogao sudjelovati ni na jednom književnom događanju. Uz to, nekoliko mi je puta kući dolazila služba državne sigurnosti i prijetili su mi. Tada sam odlučio prihvatiti stipendiju koju mi je ponudio njemački PEN centar. Naime, njemački PEN stipendira pisce koji imaju problema s političkim sustavima država u kojima žive pa su nekim kanalima saznali za moju situaciju, ponudili mi stipendiju, koju sam prihvatio, i otišao sam u Njemačku.

Kako djeluje taj mehanizam kojim se od aktivnog sudionika kulturne scene postaje osoba kojoj su sva vrata zatvorena?

Totalitarni sustavi funkcioniraju tako da vam jednostavno onemoguće svaku aktivnost. Uredio sam dvije knjige, čije je objavljivanje stopirano. Bio sam pozvan na neka književna događanja, ali se to nije realiziralo. Trebao sam izaći iz Kube, ali nisam dobio dozvolu… Izbacili su me iz kulturnog prostora bez puno objašnjavanja. Suptilnost takvog mehanizma 'brisanja' ljudi je najgrotesknija od svega: preko noći od nekog tko je svuda prisutan postaje se netko tko je proziran, nepostojeći. Obrnut proces je, dakako puno teži i rijetko se od nevidljivog postaje ponovno vidljiv.

Početkom 2007. godine Vam istječe stipendija. Hoćete li se vratiti u Havanu?

Moj povratak nije moguć, jer sam postao persona non grata. Ne mogu otići čak ni posjetiti obitelj. Da se vratim završio bih u zatvoru. Na Kubi postoji zakon, koji se, u slobodnom prijevodu, zove zakon o zatvorenim ustima i prema kojemu svatko tko je govorio protiv Castra – u zemlji i van nje – ide u zatvor i to na otprilike deset godina. Morat ću pričekati da Fidel Castro umre pa da vidim hoće li situacija promijeniti.

Kako komentirate izjave kao što je ona Olivera Stonea, koji je snimio dokumentarac o Castru, o tome da na Castra treba gledati kao na jednu od najmudrijih osoba planeta?

Ne mogu cijeniti takve umjetnike koji nisu spremni promišljati ono što rade i raskrstiti s idejom da diktatori mogu biti dobri. Odnosno, mogu ih cijeniti kao umjetnike, ali nikako kao ljude. Svaki diktator ima oko sebe intelektualce koji ga podržavaju pa tako i Castro na svom dvoru ima štovatelje. To bih nazvao nekom vrstom dijalektike totalitarizma. Inače, taj je Stoneov dokumentarac prikazao Castra kao jednu ostarjelu karikaturu i dobio je loše kritike.

Ti intelektualce dolaze iz drugačijih uređenja, koji barem deklarativno propagiraju slobodu i očekivalo bi se da će a priori prezirati svaku diktaturu.

Da, tako je baš Oliver Stone vrlo kritičan prema vlastitom, američkom uređenju. Upravo zbog toga se lako identificira sa svakim sustavom koji je protiv američkoga, a u Kubi i Castru je našao idealan primjer.

G. G. Marquez je u jednom intervjuu rekao da dokle god traje neprijateljstvo SAD-a prema Kubi, položaj Kube se ne može prosuđivati drugačije nego kao stanje uzbune, koje ju prisiljava na život u obrambenom stavu. Nije li to obična propaganda?

Da, i identično tome je mišljenje Fidela Castra. Svi diktatori moraju stvoriti vanjskog neprijatelja kako bi izgradili totalitarni sustav, jer tako mogu narod držati u uvjerenju da postoji neprijatelj od kojega se treba braniti. Napetost između Kube i SAD-a je preuveličana, pogotovo su ga predimenzionirale latinoameričke zemlje. Castro kontinuirano napuhuje napetost sa SAD-om jer time stvara opravdanje za represiju u svojoj zemlji. Istina je ta da SAD Kuba uopće ne zanima, jer da su stvarno htjeli maknuti Castra, mogli su to napraviti. Kao što je istina da Kubanci nisu antiamerički raspoloženi, već im je Amerika obećana zemlja u koju žele otići.

Biografije autora iz antologije "Pobuna bolesnih" potvrđuju poznatu činjenicu o velikom broju Kubanaca koji žive diljem svijeta. Kakav je odnos onih koji su "unutra" prema onima koji su "vani"?

Nakon revolucije većina intelektualaca je otišla s Kube zbog suženog intelektualnog prostora i nemogućnosti djelovanja. Odnos između njih i onih koji su ostali na Kubi praktički ne postoji, jer je komunikacija onemogućena. Pristup internetu je, na primjer, zabranjen. I ja vrlo rijetko komuniciram s mojom obitelji.

U predgovoru "Antologije kubanske kratke priče" pišete da prethodne generacije pisaca nisu uspjele izaći iz okvira književnosti Nacije. Je li to uspjelo Vašoj generaciji?

Neradno govorim o generaciji, jer imamo malo toga zajedničkoga. Koliko mogu pratiti iz daleka, čini mi se da je možda stvorena neka naznaka polemičkog dijaloga i da se javljaju neke nove tendencije, ali ponovno izvan državnih književnih institucija, kao što je to bio slučaj i s časopisom 'Diaspora(s)'. Knjige koje se bave tematikom kao što je homoseksualnost, o čemu je zabranjeno pisati, se ne objavljuju, već se tiskaju samizdati ili se čitaju rukopisi na književnim kružocima na kojima bude od pet do dvadesetak ljudi.

U tekstovima o Kubi često se ponavlja pojam "cubania", kao potreba za osvještavanjem kubanstva, otprilike. Možete li pobliže objasniti o čemu se radi i kakav je Vaš odnos prema tom pojmu?

I sam sam se često pitao što "cubania" zapravo znači. Rekao bih da je to mješavina svih stereotipa koje zapadnjaci imaju o Kubi, ali i koje sami Kubanci imaju o sebi. Problem ne nastaje kada drugi stvaraju grade stereotipe, jer to je nužno i očekivano, već onda kada ih sami o sebi počnemo graditi. A "cubanie" su se dosjetitili kako bi, bojim se, uspjeli što bolje prodati na tržištu.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )