Claudio Magris : Dunav
Trideset godina nakon što je Claudio Magris pratio tok Dunava od izvora do ušća (i dvadeset i pet godina nakon prijevoda njegova multižanrovskog putopisa na hrvatski), može se ustvrditi da su one površinske geopolitičke procjene njegova "Dunava" bile pogrešne.
Stigavši tokom Dunava do Beograda Magris uspoređuje jugoslavenski etničko-kulturni mozaik s onim habsburškim, austro-ugarskim. Pa kaže, čvrstoća Jugoslavije "potrebna je europskoj ravnoteži, a njezino eventualno raspadanje bilo bi pogubno za potonju, kao što je raspadanje Dvojne Monarhije bilo za jučerašnji svijet". Očito, Magris je precijenio i geopolitički značaj Jugoslavije (koja će se raspasti za manje od deset godina), i dugovječnost blokovske podjele Evrope (koja će nestati kad i Jugoslavija) - a podcijenio je značaj Evropske zajednice koja će pod imenom Evropske Unije postati okosnica okupljanja država bivšeg istočnog bloka, te ujedno i država proizašlih iz raspada Jugoslavije.
Uglavnom, što reći - u svom predviđanju Magris se pokazao geopolitičkim diletantom. No kriva procjena odnosila se samo na kratkoročna zbivanja, ne i ona srednjoročna; na površinske struje povijesti, ne i one dubinske. Slavni tršćanski germanist možda nije vidio dalje od blokovske podjele Evrope, i raspada Jugoslavije koji bi u tako podijeljenom kontinentu i svijetu izazvao globalni sukob. Rat se dogodio, ali ne veliki svjetski, već niz malih lokalnih. Jugoslavija se raspala, a evropski seizmološki uređaji gotovo da to nisu ni osjetili. No s raspadom Jugoslavije nije nestao i model evropske multinacionalne super-države. Štoviše, s projektom EZ i EU on je dobio kontinentalne dimenzije. Prava nasljednica "habsburškog mozaika" nije bila beogradska Jugoslavija, već je to postala briselska Evropska Unija.
Ali 'ajmo od početka. Krenuvši iz Schwarzwalda s izvora Dunava Magris se vrlo brzo našao na razdjelnici. Uz tok Dunava tu je u neposrednoj blizini i tok Rajne. Za Magrisa Dunav i Rajna su dvije njemačke priče. Kao što izvanredno primjećuje, Evropu danas prije svega određuje odnos prema Njemačkoj. To je temeljni evropski geopolitički diskurs. Dvije njemačke priče o Rajni i Dunavu tako su dvije evropske priče. Rajna je rijeka germanskog Reicha, "zaštitnica čistoće roda", rijeka nacionalne homogenosti. Dunav je s druge strane rijeka na kojoj se križaju i miješaju razni narodi. Rijeka nekoliko raznih prijestolnica (čiji nazivi svi počinju sa slovom B), mnogostruko i nadnacionalno carstvo, usred kojeg je nekad stolovao habsburški car koji se svojim podanicima obraćao kao "mojim narodima", i "čija se himna pjevala na jedanaest različitih jezika".
"Dunav je njemačko-mađarsko-slavensko-romansko-židovska Mitteleuropa polemično suprostavljena germanskom Reichu", zaključuje Magris, pa dodantno pojašnjava: zajednica "s one strane nacija"... Jasno je dakle što Claudio Magris traži u svom dunavskom putopisu. Evropu suživota, Evropu etničko-kulturnog isprepletanja. Cilj njegova putovanja u geografskom smislu je Banat. Vojvođansko-rumunjska regija, smještena s lijeve i desne obale Dunava, u kojoj je nekada živjelo deset različitih nacija: Vlasi odnosno Rumunji, Rašani to jest Srbi, Grci, Bugari, Mađari, Židovi, Francuzi, Talijani... uključujući i Španjolce koji su 1734. tamo utemeljili svoju Novu Barcelonu, te Nijemce koje Magris drži posebnim kulturnim koeficijentom tog banatskog mozaika, i uopće dunavskog mozaika.
Svoj put Magris markira raznim historijskim događajima, povijesnim anegdotama, pučkim legendama, geografskim i kulturnim specifičnostima. Mirijada raznih knjiških izvora i likova se miješaju u putopisu. Od Josepha Mengelea, rođenog u bavarskom Guenzburgu, do Johnnya Weissmuellera, rođenog u rumunjskom Temišvaru. Od Freuda do Krleže. Od Franje Josipa do Josipa Broza. Od Canettija do mlade Herte Mueller. Od stanovite bake Anke iz banatske Bele Crkve do bugarskog muzeja Babe Tonke koja je četiri sina dala u borbi s Turcima, a govorila je da bi ih dala i još četiri.
Magrisova erudicija je preplavljujuća. U vrijeme prije interneta, bez produkcijske svite, kakva u pravilu prate novinare, Magris žonglerski vrti stotinama i tisućama priča i sličica. Nakon njega u ovakvom multižanrovskom putopisu okušali su se mnogi. Bruce Chatwin, W.G. Sebald, Geert Mak. I svi se proslavili kao književnici, putopisci, historičari. No erudicijom Magris ih sve nadvisuje. Dapače, tipično za sveznalicu, Magris pokazuje i stanovitu aroganciju i oholost. Čitatelju se ne izlazi u susret. Od njega se traži predznanje na raznim područjima, između ostalog i poznavanje francuskog i latinskog (koje ni prevoditeljica kao ni Magris ne prevode). Također, čitatelju se ponekad pružaju samo poluinformacije, kriptične, nedorečene, zaogrnute Magrisovim samodovoljnim komentarom, pa je i uz pomoć literature i interneta nemoguće dešifrirati značenje.
No i to valjda mora biti Magris. Ako nas povremeno iziritira svojom prikrivenom agresijom spram čitatelja, isto nas lako i kupi gotovo svakom svojom stranicom. "Dunav" je knjiga koja nosi, onom snagom kojom i sama rijeka nosi. Magrisova teza da Podunavlje nije provincija zaboravljena od „univerzalne povijesti", već subjekt povijesti, njena graditeljica, i dalje je provokativna i inspirativna. A Magrisova vjera u habsburšku „ekumenu" danas je dragocjena kao i prije dvadeset i pet godina. Tada su zemlje istočnog bloka u njoj mogle vidjeti okosnicu svog postkomunističkog okupljanja. Danas njome mogu osmišljavati pan-evropsku zajednicu koja se formira oko projekta Evropske Unije...
Uglavnom, neprocjenjiva knjiga: jučer, danas i sutra. U Beču, Banatu, i Vukovaru.
Claudio Magris: "Dunav"
Prevela Ljiljana Avirović
Fraktura, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )