Cormac McCarthy : Ovo nije zemlja za starce
Što napraviti s krimićem u kojem plaćenom ubojici godine 1980. u džepu zazvoni mobitel? Neki čitatelji, osjetljiviji na ovakvu vrst grešaka u krimićima, kažu da na tom mjestu zauvijek zatvaraju knjigu. S druge strane, braći Coen nije smetao taj lapsus u romanu kultnog američkog pisca Cormaca McCarthya. Oni ne samo da su krimić "Ovo nije zemlja za starce" pročitali do kraja, već su prema njemu snimili "Nema zemlje za starce", prvi film koji su uopće ikada radili prema tuđem predlošku!
McCarthy svoj roman nedvosmisleno smješta u 1980. godinu. Tražeći od vlasnika benzinske stanice da za svoj život pogađa "pismo-glava" psihotični i demonski ubojica, koji poput zle kobi jezdi Teksasom nasumično ubijajući ljude što mu se nađu na putu, kaže da je novčić koji će baciti u zrak iz 1958., a do benzinske stanice na kojoj je odlučivati o životu i smrti njenog vlasnika - putovao je čitave 22 godine.
Dakle, računica je jasna. 1958 + 22 = 1980. No uprkos tome McCarthy (nagrađen 2007. Pulitzerom za roman "Cesta") u nastavku krimića dramaturški posve nepotrebno uvodi u priču mobitel koji u to vrijeme još nije postojao. Pa zatim, stranicu dvije dalje, i još jednom. O čemu je riječ? Razbijanju automatizma čitanja? Greški koja se provukla kroz nekoliko razina izdavačke procedure? Ili ekstravaganciji pisca koji se desetljećima klonio sudjelovanja u ritualima američke literarne scene, davanju intervjua, sveučilišnim predavanjima, javnim čitanjima i sličnim stvarima, da bi svojim osebujnim životopisom i svojeglavim karakterom naposljetku obnovio mit o siromašnom umjetniku, mit o medijskoj zvijezdi koja prezire medije, i mit o divljem geniju.
U svakom slučaju, braća Coen su iz svoje adaptacije izbacili mobitel i jednostavnom preinakom u scenarij uveli obični telefon. No ostatak McCarthyeva romana su u popriličnoj mjeri ispoštovali. Drugim riječima, ako vam se čini da film naprasno završava nakon ¾ trajanja, a zatim da mu je epilog nezgrapan poput velikog, neproporcionalnog repa na maloj životinji - to je sve iz romana. McCarthy je tu još i radikalniji: njemu epilog vijuga i kroz nekoliko meandara više nego što je to slučaj u filmu.
Akademiji to nije smetalo, braća Coen osvojila su Oscara za scenarij, a nije smetalo niti većini McCarthyjevih kritičara (premda je bilo i onih koji su roman jednostavno nazvali spisateljskom samoparodijom, čak i napadom na čitatelja, štoviše, nečastivim metežom od romana). Ipak, prije nego "metež" i "samoparodija", „Ovo nije zemlja za starce" je upečatljiva mješavina sabitih rečenica izvanredne snage, novčića od pedeset centa koji putuju 22 godine da bi odlučivali o nečijoj sudbini - i mobitela koji putuju 22 godine unazad u prošlost da bi svojom elektronskom zvonjavom nekoga osudili na smrt.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )