Damir Karakaš : Pišem o ljudima kojih nema u ligi prvaka

Damir Karakaš negdje je omeđen Likom, Splitom i Parizom, iako bi se još dalo nabrojati lokaliteta u njegovoj biografiji. U Lici, točnije malom selu pored Brinja je rođen, i otud je crpio "materijal" za zbirku priča "Kino Lika", koja ga je proslavila u širim čitateljskim i književnim krugovima (prethodno je objavio knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" i roman "Kombetari"), u Splitu je proveo godine radeći za crnu kroniku dnevnih novina, a u Parizu živi zadnjih pet godina svirajući harmoniku na pariškim ulicama, što je zabilježio u knjizi "Kako sam ušao u Europu". Trenutno je u Lici gdje Dalibor Matanić po njegovoj knjizi "Kino Lika" snima film u kojem Karakaš glumi samog sebe, a u Zagrebu mu je objavljena zbirka priča "Eskimi" (Profil). "Eskimi" se nastavljaju na "Kino Lika", samo što su se tu likovi iz sela preselili u grad tražeći bolji život. Ali, nisu ga našli.

Barbara Matejčić : Zbog čega je naslov zbirke "Eskimi"?

Damir Karakaš : U zbirci priča "Eskimi" pišem o ljudima koji ni vrijednosno ni topografski nisu zadovoljni s mjestom na kojem obitavaju. To su ljudi koji više nisu na svome terenu i normalno je da su sad u situaciji u kojoj je sve drugačije, gdje sve ne ide onako kako su oni zamislili, planirali, očekivali, i onda tu ima dosta buke, i bijesa i svega. Općenito, to je situacija koja je jako globalna, kao nekakvo globalno zatopljenje pa se može dogoditi da netko iz Like napusti svoje selo i dođe živjeti, primjerice. na deseti kat neke zgrade u Novom Zagrebu ili pak u pariško predgrađe. Gledam ponekad te ljude po Parizu, Zagrebu, Rijeci, Londonu, svuda, i nije lako, mozak im je bombardiran tisućama informacija, kao kad čovjeka napadaju pčele, a htjeli bi se zaletjeti negdje u šumu, malo to amortizirati. Znam da se tako možeš obraniti od roja pčela ili osa, imam iskustva s tim ubodima, ali gdje je tu šuma…samo beton.

Kad smo već kod tog betona, kad sam bio klinac, neki moji susjedi preselili su se iz sela u grad, a jedan stari nikako nije htio ići, na kraju je ipak otišao i umro je jako brzo. Od čega je umro, pitali su neki. Ubio ga beton, rekao je neki tip. Mislio je na taj život u betonskim blokovima. Ali, nisu svi ljudi isti. Eto, ja sam rođen u selu u kojem nije bilo ni crkve, ni trgovine, ni gostione, samo šuma, svuda šuma, teška zabit u koju medvjed nosi poštu, ali mi je u betonskim blokovima sasvim dobro. Što se tiše samog tog naziva "Eskimi", mogu još reći da su to i ljudi kojih nema u ligi prvaka, nema ih ni na Euroviziji, nema ih na smotri folklora, nema ih u Saboru, nema ih nigdje… Zapravo, oni su tu na našem planetu, ali nekako kao da ne postoje. Ma, sve je to jedna velika misterija.

Za razliku od zbirke priča "Kino Lika" u "Eskimima" su likovi i izmješteni iz sela u gradove, gdje ih nije dočekao bolji život. Idealizirate li, možda iz pariške perspektive, život na selu?

Ne idealiziram ništa, moji likovi žive kako žive, nekima nije bilo dobro na selu, nekima nije dobro u gradu, nekima ne može biti dobro nigdje.

Zašto se tako teško vratiti nazad iz grada na selo, osim što se time, kao, priznaje poraz?

Ovisi tko se vraća i iz koje se vizure stvari promatraju, netko se vrati iz sela u grad i to za njega ne predstavlja apsolutno nikakav poraz. Evo za mene uopće ne bi bio poraz jer mi se uvijek u životu šljivilo za to što će netko misliti o meni. Čak i roditelji. Oni su mi, primjerice, sa svim bližim i daljnjim rođacima, bili putokaz, znao sam da ako oni budu mislili da je moj život sjajan, da će to biti život idiota, a ako budu mislili da sam propao, da će moj život imati nekakvog smisla i općenito da život ima nekakvog smisla. Isto tako, imam razumijevanja za svakoga, razumijem i te ljude kojima povratak na selo predstavlja nekakav poraz. Oni su možda mislili da je život u gradu bolji, možda su i gledali puno televiziju, prodali su sve što su imali, iznajmili neki stančić, ali karte su se loše posložile ili su se tako morale posložiti. Možda bi trebali tužiti televiziju, ona stvara privid da je negdje drugdje bolje.

Onda ti koji odu nakon nekog vremena stoje na tom svom balkonu s cijelom familijom ili žive u tom svom stanu s uramljenom slikom svojih volova na zidu i htjeli bi se vratiti jer im je tamo na selu ipak bilo bolje, ali možda bi i tamo otišli u komadiće. Čuo sam, na primjer, da droge danas ima i na selu, da neki čak uzmu heroin i idu cijepati drva i nikako ih ne mogu iscijepati. Tragedija posebne vrste. Dakle, ni na selu nije lako, da malo ohrabrim 'eskime'. Ja sam zadnjih šest godina u gradu koji ima oko četrnaest milijuna stanovnika i kad se zaželim sela, izujem se, stanem negdje u parku Luksemburg na travu, zažmirim i teleportiram se u svoje selo. To mi je zasad dovoljno. Jednog dana volio bih se možda vratiti u prirodu, imati kuću na drvetu, internet. Sve je moguće.

Kako objašnjavate to što je suvremena hrvatska proza u velikoj većini smješta u grad dok se selo, uz rijetke iznimke, pojavljuje tek kao dobra podloga za ismijavanje, iako je vjerojatno lijep broj pisaca makar djetinjstvom vezan uz ruralno okruženje?

Svaki autor progovara o onome što osjeća i ima potrebu reći, a manje je bitno da li je to grad ili selo. Ne smatram bitnim za klasifikaciju bilo koje proze gdje je mjesto njezine radnje.

Počelo je snimanje filma "Kino Lika", jeste li zadovoljni?

Sve je super, ekipa je odlična, počevši od redatelja, glumaca pa do cijelog tima, a ima i ličkog krumpira. Tu smo u Otočcu, gradiću u kojem je održana prva kazališna predstava u Hrvatskoj, a lokacije su u Gornjem Kosinju, gdje je nekoć davno u blizini ovoga lijepog sela proradila prva tiskara u ovom dijelu Europu… Ako sam što slagao, to je zbog toga da malo reklamiram Liku. Snimanje je počelo prije nekoliko dana, a u ovom se kraju još nikad nije snimao film i ljudima je to sad tema za zimske priče. Snimanje će trajati oko mjesec dana. Svi glumci koji su došli na snimanje oduševljeni su Likom, njezinim prirodnim ljepotama, a neki će se vjerojatno oženiti i ostati ovdje živjeti, bar tako kažu. Odlično su savladali jezik koji nije nimalo jednostavan, jer svako selo ima svoje narječje. Primjerice u Gornjem Kosinju govore s č, a u Donjem ć. Dakle, "lopta" je na voleju, ali film je uvijek avantura i nikad ne znaš što će na kraju biti.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )