Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 22.10.2008.

Damir Miloš : Meke ulice

Novi roman Damira Miloša, pisca čije je pisanje već neko vrijeme poprimilo obrise koncepta u kojem je literarna avantura izjednačena s onom jedrenja morima, nastavak je “Kornatskih priča” objavljenih prije dvije godine. Isti pripovjedač, isto mjesto radnje i struktura romana u kojem poglavlja mogu funkcionirati samostalno, kao kratke priče, povezuju ova dva naslova u cjelinu koju je poželjno čitati u paru.

“Meke ulice” doista funicioniraju kao ono što se dogodilo poslije “Kornatskih priča”, nakon što je pripovjedač odlučio ostati na otoku i nakon što je tajanstveni starac, čuvar ali i stvaratelj brojnih legendi vezanih uz taj otočki arhipelag, umro na posljednjim stranicama prvog romana. Bez prepoznavanja referenci vezanih uz prvi naslov, naime, teško je sklopiti mozaik “Mekih ulica” u svoj njegovoj kompleksnosti, onakvoj kakvu posjeduju doista iznimno suptilna prozna djela.

Damir Miloš, i dalje sklon povremenim jezičnim eksperimentima na razini sintakse, zadnjim je naslovima promijenio svoj izraz do razine na kojoj ispisuje vrlo pročišćenu prozu u kojoj se originalnost i eksperiment iskazuju u drugoj domeni, onoj fabule. Neimenovani pripovjedač “Mekih ulica” niže kratke zapise u kojima se može iščitati ne samo fenomenologija otočke samoće i tajanstvenosti mora, već i sklonost mudrosnom uopćavanju i podizanju njegove otočke proze gotovo na mističnu razinu.

Izoliranost od ljudi, punoća suživota sa florom i faunom u kojoj se može razgovarati sa ovcama ili lišćem, iščitavanje signala vjetrova, boja i mirisa i njihovih izmjena u skladu sa zadanim pravilima godišnjih doba, nadopunjena je konstantnom tajanstvenom dimenzijom zbog koje je većina “podataka” koji se tiču pripovjedača i onoga što se s njima doista zbiva zaogrnuta tajnom i namjernom nedokučivošću.

Tako niti znamo, niti je uopće važno, zbog čega je pripovjedač odlučio godinama ostati na otoku, u starčevoj kući, i jesu li legende koje očito ponekad trebaju i svoga čuvara, isključivo plod mašte vidljiv samo odabranima, onima koji su prihvatili “mamac” mrtvoga starca koji funkcionira kao simbol otoka kao takvog. Rijetki susreti s ljudima koje pripovjedač nastoji izbjeći omogućuju mu potpunu saživljenost s otokom u svoj njegovoj, vidljivoj i nevidljivoj, punoći, a kratki odmaci s otoka (odlazak na majčin sprovod) samo učvršćuju stav kako je povratak nemoguć jer se radi o dva posve različita svijeta, s dijametralno suprotnim vrijednostima, znanjima i umijećima potrebnim za preživljavanje.

Pripovjedač je, primjerice, usvojio “moć raščlanjivanja lica” i shvatio kako med i led mogu biti iste boje, naučio se nositi s olujama i čudnim snovima, što u svijetu iz kojega je nepovratno otišao može jedino zvučati kao ludilo.

Usmjeravanje priče prema nadrealnom i fantastici, naglašeno uvođenjem motiva tajanstvenog broda ili smrću svih članova posade koji su pripovjedača dovezli na otok, kao i brojne poetske (pa i erotske) scene na rubovima sna i jave, ovaj Milošev roman čine iznimnim proznim štivom u kojem ostanak na Kornatima poprima mitske razmjere i postaje priča o dobrovoljnom izgnanstvu iz uobičajenog svijeta, onakvom kakvom nas je poučio starac još u prvom dijelu ovog sjajnog Miloševog – sada već - kornatskog ciklusa.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

Najava • 11.11.2008.

Srijeda na Interliberu

– Pretraži sve članke –