Daša Drndić – «Doppelgänger»
Iako je formalno-pravno riječ o reizdanju, jer je «Doppelgänger» Daše Drndić (1946) svoje prvo objavljivanje doživio u Beogradu 2002. godine u Samizdatu B92, izdavačkoj kuća koja danas djeluje pod nazivom Fabrika knjiga, njegov izlazak kod hrvatskog nakladnika konačno je i taj naslov ove spisateljice učinio dostupnijim domaćem čitatelju.
Autorica iznimno važnih proznih naslova posljednjega desetljeća (kao što su «Totenwande», «Leica format» i dr.) zbog umješnog spajanja fikcije i dokumentarizma, složenih romanesknih struktura građenih tehnikom kolaža i interesa za teme emigracije, egzila, holokausta, totalitarističkih ideologija i prelamanje svih tih «teških» tema u životima pojedinaca, u kritike je s razlogom povezivana s poetikom Danila Kiša, što istovremeno nije nimalo oduzimalo na originalnosti njezina prozna rukopisa. Roman (a bez puno kolebanja ovaj bismo prozni diptih mogli tako nazvati) «Doppelgänger» možda je nešto manje složen od spomenutih naslova, fabula je njegovih priča nešto linearnija, iako i dalje premrežena krhotinama koje pripadaju različitim vremenskim ili prostornim dimenzijama i mada još uvijek građen tehnikom kolaža.
Riječ je o spoju dvije, na prvi pogled posve samostalne priče koje se na kraju stapaju u cjelinu, čija je poveznica naznačena već samim naslovom. Ideja «Doppelgängera», dvojnika koji se «prizivaju» na svršetku prve prozne cjeline («Artur i Isabella»), ideja je o paralelnim životima koji se, slijedom nekih «vanjskih čimbenika», odvijaju bez znanja jednih za druge, ali u nekim ključnim trenucima pretvaraju vlastiti život, odnosno vlastitu životnu priču u nečije tuđe živote i priče. Dvoje staraca iz prve prozne cjeline, umirovljeni kapetan JNA Artur i Židovka Isabella, fotografkinja čija je obitelj u prestrašnom broju stradala u koncentracijskim logorima, koji će se spojiti jedne novogodišnje noći u grotesknoj sceni staračkog spolnog odnosa, tek nekoliko sati prije no što oboje počine samoubojstvo, kako to zapisuje pripovjedačica, ne znaju za svoje Doppelgängere, ali im oni prerušeni «prijete i dozivaju, zovu i viču, hajde pridružite se».
Već ta prva, znatno kraća prozna cjelina, kroz Artura i Isabellu, o čijem životu velikim dijelom saznajemo i iz ulomaka policijskog dosjea, u za autoricu karakterističnom umješnom spajanju privatnog i javnog, donosi fragmente onih tema koje autoricu zanimaju – prodor ideologije u privatnu sferu pojedinca, totalitarizam u svojem najmračnijem svjetlu, holokaust i posvemašnji defetizam junaka koji se ne može pripisati samo njihovoj starosti. Svjesni kako mali podsjetnici na prošlost, kao što je opsesivno skupljanje čokoladnih bombona ili šešira, nimalo ne može umanjiti tragiku njihovih egzistencija u kojima čak kad bi to bilo i moguće više nema vremena za promjene, oboje počine samoubojstvo, bez ikakve pompe, kao logičan svršetak jedne mučnine kakav je bio njihov život.
Njihov, točnije Isabellin Doppelgänger, Printz iz druge prozne cjeline («Pupi»), u prednosti je samo godinama (tek mu je pedesetak), no ni to nije dovoljno da se nakon svega što mu se dogodilo jednostavno ne preda bez borbe. Izdanak građanske obitelji (majka operna pjevačica, otac kemičar na «državnom i tajnom zadatku»), u čijoj glavi «rastu male prošlosti» koje se povremeno «upale» u flashbackovima iz djetinjstva i odrastanja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma pedesetih, nakon smrti roditelja i prevare brata i njegove supruge, odlučuje se za poziciju beskućnika, besprizornog. Vlastiti dom napustit će sa svescima Enciklopedije Britannice i srebrninom koja je njegovoj obitelji pripala nakon useljavanja u konfisciranu vilu. Kad antikvar, također nositelj jedne od «jakih» priča o čovjeku i povijesti, pronađe pravu nasljednicu srebrnine, a riječ je o Isabelli Fischer iz prve priče, ionako će za sve biti prekasno jer će je pronaći kao - vijest o smrti.
Bilješke koje je vodila Printzova obitelj, kao i bilješke o rođenima i umrlima 1946. godine (godini Printzova, ali, znakovito, i autoričina rođenja!) oni su dokumentaristički dijelovi koji privatne sudbine Drndićkinih junaka smještaju u širi, društveni kontekst i njime ga određuju. Printzu, nakon što je postao klošar, kao kraj njegove mučnine ne preostaje drugo do završiti u kavezu zoološkog vrta, među nosorozima s kojima se posve identificirao, udarajući glavom u metalni zid. Njegova je egzistencija, prepuna «finog ludila» koje je neke učinilo umjetnicima a njega besprizornim, takva da je zapravo čak i smrt postala suvišna.
«Doppelgänger», novi-stari naslov Daše Drndić ozbiljno se i literarno više nego relevantno poigrao fenomenom dvojnika, ne samo kao tajnog pratioca svačije egzistencije, već i kao nosećim stupom strukture romana koji doista funkcionira kao dvojnička proza. Proza, kakvu su uostalom ispisivali i pisci poput Pirandella, Bulgakova i dr. Ovaj diptih Daše Drndić koji pripovijeda o ruševinama svjetova i egzistencija koje se ponavljaju, ulančavaju i funkcioniraju po principu dvojnika, još je jedan od odličnih naslova ove autorice u kojima na originalan način tematizira toliko složen i tragičan odnos pojedinca i povijesti na ovim našim prostorima. Beznađe i očaj kao prevladavajuće stanje njezin naslov približavaju egzistencijalističkoj poetici, a razlozi koji su do njega doveli još jednom potvrđuju autoricu kao angažiranu i zabrinutu intelektualku kojoj su strani svi oblici totalitarizma i nasilja.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )