Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 24.02.2012.

Dave Marsh : Dva srca

Kompromise počneš raditi tek kada uspiješ, tada posegneš za stvarima za kojima nikada ne bi, da kojim slučajem nisi uspio. Springsteen. Dave Marsh pisao je rock kritiku za Creem, Rolling Stone, The Village Voice. Springsteena je prvi puta vidio uživo davne 1974. Na koncert ga je odveo Jon Landau, pisac možda najpoznatije krilatice u povijesti rocka: „Vidio sam budućnost rocka. Zove se Bruce Springsteen.“ Knjiga „Dva srca“ sastavljena je iz dvije prethodno napisane Marshove knjige posvećene The Bossu: „Rođen za bijeg“ i „Dani slave“. U uvodu se Marsh maltene ispričava što ga nazivaju hagiografom. Kada pišeš o Springesteenu to ni nije problem, tu se ima što obožavati. Naravno, kod Springsteena je glavna stvar koncert, i vidjeti ga uživo, vidjeti zapaljenu publiku, e, to je zbilja nešto. E Street Band ima jako kompaktan zvuk, kao da su stisnuti u šaku i udaraju posjetitelje ravno u pleksus, i tu zbilja nema šale.

Prošle je godine umro Clarence Clemonce, čovjek koji je saksofon svirao i Jamesu Brownu, a bio je zaštitni znak grupe.Njegova je svirka zvuk benda usmjerila ravno do dna, to jest, ravno u dubine, tamo sve do školjaka s biserima. Šala je kolala godinama u vezi Springsteena. Da ima više crnaca na stageu nego u publici. On izvire iz rock“n“rolla pedesetih, i naslabije je oslonjen na blues i soul od svih velikih američkih glazbenika. Na koncu, i Jeff Beck, a on je krvavi gitaristički zakon, nije došao iz bluesa nego rockabillya i shufflea.

Knjiga „Dva srca“ superiorna je dosad u nas objavljenim rockerskim biografijama, Marsh ju je pisao onako kako se svira i sluša ova glazba: s vjerom s kojom se bježi s nastave, ili od idiotskih obaveza općenito. I zaista vas povremeno preplavi taj njegov dominantni osjećaj kako sve u vezi s rock pričom vrvi smislom. Koji je povezan s odmetničkim osjećajem života, mitološkom komponentom ili točnije mitološkim interpretiranjem, gdje to sve ima smisla: Hendrix je jednom izvalio kako su ljudi mislili da je slobodan, ali da je on u bijegu. Kao što je za sebe tvrdio i Brodsky, da je tek odbijegli rob. Springsteen je odglumio uplakanost kada ga je prvi menadžer upozorio da bi trebao raditi. Došao je do njegove žene i rekao joj: tvoj muž je upravo opsovao, spomenuo je prostu riječ. Za Brucea nikada ništa drugo nije dolazilo u obzir: svirka ili smrt. To ovako zvuči kao krepano slovo na papiru (odnosno ekranu), no Springsteenovi koncerti još uvijek imaju nešto od te dramaturgije života ili smrti, od patetičnog (ali u dobrom smislu) „sada ili nikada“.

Zakerala će Marshu zamjeriti općenito dobronamjeran ton u kojemu tumači sve Springsteenove činove. I zaista, ima tu dobronamjernosti koja bi bila razumljiva jedino u kontekstu pisanja o teško bolesnoj majci (po mogućnosti nepokretnoj). Mislim da je problem više u prijateljstvu između objekta i subjekta, koji pojačava činjenica da je Springsteen megazvijezda. I kako god o njemu pisao, našao bi se netko tko bi odmahnuo i rekao, ah, piše u rukavicama. Međutim, Marsh nije pisao u rukavicama, iako je to možda u pojedinim momentima knjige i htio. Naime, toliko je strastveno uronio u temu da je ta strast stvar ogulila do gole kože. Epizoda gdje Springeteen s koncerta izbacuje bivšu djevojku jer ga je snimala bez dozvole je ružna kako god da je čovjek pakirao, ali ta nakaradnost nekako izblijedi u blještavilu ostalih epizoda i smiješnosti Marshovih isprika jer, kao, nije dovoljno oštar prema liku koji mu je u međuvremenu postao prijatelj.

Springsteen na počecima: uporan kao mazga, temeljit, predan. Polako se kretao od nametnute vizije novog Dylana do vlastite, složenije glazbene slike u kojoj je on na čelu grupe koja predstavlja malu povijest rocka. Jer to su bili Springsteen i E Street Band: aktivna enciklopedija glazbe koja se u trenucima njihova pojavljivanja nalazila na izdisaju, sisnuta s jedne strane hard rockom i s druge strane progresivom, sve više gubeći na autentičnosti, a u međuvremenu nataložena pretencioznost prijetila je ugušiti taj prvi, izvorni poriv. Jer rock i jest jedan dvoipoltaktni poriv, parola izviknuta na uglu i uglazbljena u jednostavan ritam velegrada, provincije, prerije, kako hoćete.

Springsteen je učio od redatelja. Marsh navodi uzore: westerni Sergea Leonea i Johna Forda. Fordovi „Tragači“ i Steinbeckovi romani zamijenili su prve vinilne uzore, što se odrazilo na usložnjavanje Bossove priče. Protagonisti njegovih pjesama rasli su kako je rastao on. Za promociju u prvaka rocka Springsteen je bio spreman nekoliko godina prije nego ju je osvojio. Njegova priča mutna je kao priča o kakvom boksačkom prvaku. Sumnjivi menadžeri, hitovita priroda budućeg šampiona, njegov perfekcionizam, perifernost sredine iz koje je došao – sve to usporavalo je osvajanje titule. Da stvar bude složenija, tu se pojavio i punk, ali kao kratki udar.

Springsteen je 1977. bio nigdje, između dvaju vatri: bio je prestar za punkera, premlad za rock aristokraciju prethodne generacije, a u izrazu jednostavno prežanrovski da bi ga se odmah upilo kao umjetnost. Ali tama na kraju grada malo gdje je tako dobro uhvaćena u klopku riječi i ritma, rifa i sola na saksofonu, kao na njegovim albumima. Marsh je taj put pratio kao da je član grupe. Iznutra. Zadnje godine pogovorom je popratio Hrvoje Horvat, a ovo je knjiga koju bi trebali propustiti kroz ruke i oni koji nisu striktno Springsteenova publika.   
  

Dave Marsh: Bruce Springsten : Dva srca, velika biografija
Prevela Mirela Priselac (... et al.)

Menart, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –