Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Davor Mandić • 25.05.2010.

David Trueba : Ne znam je li luda ili normalna apsurd­nost svakodnevnog života

David Trueba, u Hrvatskoj nešto manje poznat pisac, redatelj i glumac koji se često navodi tek kao brat "oskarom" nagrađenog redatelja Fernanda Truebe, u Španjolskoj je književna zvijezda. Njegov prvi roman "Otvoreno cijelu noć" tamo je dosegao šesto izdanje i ne prestaje se dobro prodavati. Kod nas je roman izišao u nakladi "Meandar medije" i tek čeka na pravu reakciju publike. Njime defilira paleta živopisnih likova okupljenih oko brojne familije Belitre, koja pokušava živjeti svoj život u poludjelom svijetu.

Čudni i ekscentrični u jednu, a normalni i svakidašnji u drugu ruku, članovi obitelji Be­litre nisu tek poligon za piščevo iživljavanje ili tek apologiju drukčijosti, već upisivanjem u svoj mikrosvijet upućuju na modele življenja i preživljavanja uopće. Uz širok re­gistar emocija, kojih se pripovjedač ne libi dok pokušava faktografski naznačiti jedan period života Belitreovih, roman nudi i duho­vit presjek naše suvremenosti.

S Truebom, koji još ne planira do Hrvat­ske, razgovaramo putem e-pošte, pa ako je ponekad štur i neprecizan, to ćemo pripisati mediju razgovaranja.

 
Davor Mandić : Vaš roman "Otvoreno cijelu noć" u Špa­njolskoj je dosegao šesto izdanje. O koliko prodanih primjeraka je tu riječ?

David Trueba : Prodano je negdje oko 80.000 primjera­ka, ali nevjerojatno je to što se svake godine knjiga nastavlja prodavati.

U romanu jasno izražavate stav da je dom mjesto otvoreno cijelu noć, mjesto na kojem je svatko prihvaćen onakvim kakav jest, ali zašto je onda toliko laži i obmana, kako u obitelji Belitre tako i u bilo kojoj drugoj?

Točnije, laži i obmane su prirodne poslje­dice života, čak i ako ih konstantno nastoji­mo izbjeći svim našim snagama. U ovom slučaju obitelj je mjesto na kojem vas nitko neće osuđivati i prezirati, i to je zato što vas vole, a ljubav je slijepa.

Iako se obitelj Belitre može smatrati čud­nom - s bakom koja piše pisma mrtvoj prija­teljici, dječakom koji misli da je otac ili dru­gim sinom koji je toliko odbojan da ga niti obitelj ne dodiruje - čini se da je pravo ludi­lo "vani", gdje čovjek ubija svoju ženu zato što nosi robu iz smeća ili izviđački učitelj uči djecu što postaje veće kad se dotakne. Je li obitelj, koliko čudna i luda bila, posljednje utočište od poludjelog svijeta?

Ja ne znam je li luda ili normalna apsurd­nost svakodnevnog života. Život je čudna mješavina senzacija. Ako zastaneš i osvrneš se
oko sebe iznenadit ćeš se koliko se čudnih stva­ri događa oko tebe. Svaki dan. I to je vrlo dir­ljivo, ponekad zastrašujuće, ali ako voliš ljud­sko stanje uopće, kao što ga ja volim, onda sve to počneš cijeniti. Više volim ljude od robota.

Na kraju romana događa se jedno uboj­stvo i obitelj je potresena i izbezumljena. Više nije prostor mira i zaklon od svijeta. Što ste time htjeli postići?

Pa, život je takav - komedija i tragedija u jednom. Tragedija i nasilje prisutni su u našim životima, ali jednako tako i apsurdno, i komedija, i nježni trenuci. Čak i ako pišem vrlo komičnu knjigu, nikada ne zaboravljam staviti i nešto okusa života.

Postoji li doista Latimerov sindrom, dakle sindrom od kojeg pati mali Matias, koji mis­li da je otac familije i preuzima očevu ulogu? U romanu se prilično trudite ne biste li ga ovjerovili.

Znam da su ga mnogi tražili u Nje­mačkoj i Španjolskoj, gdje se roman odlično prodavao. To je izum, izmišljotina, ali govori o mentalnom stanju koje je prilično istinito. Ja sam ga samo nazvao, ali ne i izmislio.

Od prve rečenice u romanu govorite o osobnostima i funkcijama. Čovjek je čovjek, ali u familiji je sin, supruga, brat... Mislite li da literatura mora biti više fokusirana na osobnosti ili na funkcije?

To je vrlo kompleksno pitanje. Po mojem mišljenju literatura dopušta svakom piscu da donese odluku koja mu više odgovora za sva­ku pojedinu knjigu. Ne želim nametati svoje kriterije. Obožavam čitati o likovima, vjero­vati u njih, istraživati ih. Volim ih činiti što realnijima, iako su plod moje mašte; to je igra koju treba igrati s čitateljima. Želim da su moji likovi što je moguće kompleksniji, a ne samo da su dobri ili loši kao u američkim fil­movima. Volim natjerati čitatelja da ih zavoli, iako rade gluposti, ili su kukavice, ili krhki.

S kojim biste se likom iz vašeg romana mogli najviše poistovjetiti i zašto?

Najvjerojatnije sa Sarom i Gašparom. Ja sam vrlo predvidljiva osoba. Ali obično u sve likove stavim nešto svoje; to je moj način da ih sve osmislim s ljubavlju i razumijevanjem.

Vi ste pisac, glumac, pisac scenarija, reda­telj... kojim redoslijedom?

Ja sam pisac, pisac i pisac. Ponekad "pišem" filmove i onda ih režiram. A ponekad moji prija­telji redatelji imaju lika koji je toliko glup i nea­traktivan da mi ga ponude da ga preuzmem.

"Otvoreno cijelu noć" lako je mogao biti film. Kako to da se niste odlučili na njegovu ekranizaciju?

Zato što radim filmove, i nemam potre­bu ekranizirati svoje romane. Odbijam sve ponude, ali čovjek nikad ne zna, ponekad sti­gne ponuda koju ne možete odbiti. Prije mo­gu zamisliti da neki hrvatski redatelj snimi taj film od nekog španjolskog ili američkog, što su mi prilično predvidljive opcije. Volio bih biti iznenađen adaptacijom.

Je li teško kao filmaš biti brat redatelja s "oskarom" u džepu?

Samo ako bi tog "oskara" upotrijebio da me opali po glavi. Moj brat Fernando je fan­tastična osoba, vrlo velikodušan momak, i da mi nije brat sigurno bi bio jedan od mojih najboljih prijatelja.

Na čemu trenutno radite? Filmu, knjizi, scenariju...? Svemu od navedenog?

Snimam u kolovozu vrlo malen, nezavi­san film koji se zove "Madrid 1987." Govori o starom intelektualcu koji se nastoji poseksati s vrlo mladom studenticom. To je vizija moje budućnosti postavljena u moju prošlost.

Znate li štogod o Hrvatskoj? Ali bez asistencije Googlea.

Žao mi je što nisam mogao doći u Hr­vatsku u svibnju, zbog mog posla ovdje i djece u školi, ali jedini užitak u pisanju knjiga je mogućnost putovanja i predsta­vljanja tih knjiga u zemljama koje ne znaš, kao što je to slučaj s Hrvatskom. Toliko malo znam o vašoj zemlji, samo neke poli­tičke činjenice, čega se stidim. Španjolska je zemlja koja živi pod carstvom anglosak­sonske kulture. Primamo samo američke i britanske knjige, filmove i muziku. Velika šteta. I mislim daje to problem cijele Euro­pe, nešto što bismo morali primijeniti. Je­dini vaš suvremeni autor za kojeg sam čuo je Dubravka Ugrešić i ona je fantastična.


( Razgovor je prvotno objavljen u Novom listu, 23. svibnja 2010. )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –