Davor Slamnig - "Krumpirova rodbina"

Sad je jasno da na novu knjigu Davora Slamniga (1956) nije opet trebalo čekati skoro dva desetljeća, kolika je bila pauza od njegove zadnje zbirke priča iz osamdesetih («Qwertzu i opš», 1983.) do romana «Topli zrak». Jer, samo tri godine poslije romana koji je 2002. dobio nagradu «Jutarnjeg lista» za najbolju proznu knjigu - što je mnoge iznenadilo - «književni povremenik» i jedan od najutjecajnijih autora kratke priče osamdesetih, svojevrstan rodonačelnik kasnije quorumaške i poletovske kratkopričačke prakse, objedinio je svoje rasute priče u zbirku «Krumpirova rodbina».

Već na prvi pogled, odnosno prvo čitanje, jasno je kako u njoj Slamnig nije ponudio ništa drastično novo, dapače ostao je više nego vjeran samome sebi otprije dva i više desetljeća, pa «Krumpirova rodbina» ostavlja dojam jedne od rijetkih zbirki koja u recentnu proznu produkciju donosi prepoznatljiv, pravi duh književnih osamdesetih. Što zapravo i nije nimalo čudno jer su ovoj zbirci svoje mjesto našle priče koje su ranije, od 1986. godine (od kada datira naslovna priča), objavljivane u periodici, uz dakako i neka premijerna izdanja. Kratak pogled na bilješku koja donosi podatke o tome kad su i gdje objavljene priče iz zbirke dokazuje, također, kako je Slamnig, istina jako laganim tempom ali ipak, participirao u književnom životu i onda kad nije objavljivao knjige – na stranicama «Večernjeg lista», «Vijenca», «Republike», «Književne reči», «Studentskog lista», «Teme», a za priču «Teletabisi» dobio je i drugu nagradu na «Večernjakovom» natječaju za kratku priču 2004.

Uglavnom, «Krumpirova rodbina» zbirka je priča gotovo u potpunosti skrojena po mjeri poetike osamdesetih. Slamnig je, dakako, kao i uvijek u svojim pričama majstor kratke forme, s izrazitim smislom za dinamiku, brze izmjene pripovjednih sekvenci i dijaloga i uspješno izvedeno poentiranje. Sve glavne osobitosti njegova prozna rukopisa, zbog koje je njegova zbirka «Čudovište», objavljena još davne 1980., doživjela pohvale kritike i do danas zadržala svojevrstan kultni status, mogu se uglavnom prepoznati i u «Krumpirovoj rodbini». Tu prije svega treba izdvojiti postupak ironizacije, pa njegova proza, prepuna intermedijalnih skokova i povezivanja, funkcionira i kao svojevrstan ironični dijalog s tzv. književnom klasikom, ali i znanošću, točnije znanstvenim diskursom što je izvršeno gomilanjem ili ubacivanjem u novi kontekst izraza koji njemu pripadaju. Ironija je i inača glavna Slamnigova pripovjedačka strategija koja se ne prepoznaje samo na tematskoj, već i kompozicijskoj i lingvostilističkoj razini. Posebno je zanimljivo Slamnigovo posezanje za modelom fantastike koji se pojavljuje s preplitanjem elemenata bajke, basne i SF-a sa svakodnevnim situacijama, bez potpunog prelaska u tzv. sekundarnu zbilju, ali sa jakim začudnim efektom.

Ludistički se Slamnig odnosi i prema žanrovima čije obrasce miješa i prerušava u posve nove pripovjedne mogućnosti, istovremeno ih i parodirajući, kao što u priči «Putopis» parodira taj žanr, istovremeno obogaćujući svoju priču i eko-dimenzijom. U «Krumpirovoj rodbini», tako, krenemo li od naslovne, čitamo priče u kojima krumpiri govore i osvećuju se, a i inače svakodnevne i posve obične situacije naglo se preokreću u posve neočekivane, često i crnohumorne završetke («Zlato», «Princ», «Lada»...). Kad je riječ o poigravanju fantastičnim modelima Slamnig to čini na nekoliko načina. Ovdje najčešće koristi elemente SF-a ili pak elemente virtualne, kompjutorske stvarnosti koji se prepliću s obrascima svakodnevne zbilje («Zorba», «Afera Melijan», «Toroidni singularitet», «Smisao» i dr.) ili pak priču započinje tipičnom formulom bajkovitog početka («Negdje iza sedam galaksija...», «Bila jednom zemlja pijeska...»), kako to čini u «Bogovima» i «Pješčanim kraljevima». U ovoj se zbirci našlo mjesta i za one priče koje zadovoljavaju ideal osamdesetih – tzv. priče na 29 redaka - koje počivaju na dosjetci, kakve su «Gospodar lutaka», pa i «Prvi čovjek», iako je u drugom slučaju «retkarina» nešto veća.

Opći je dojam «Krumpirove rodbine» otprilike sljedeći: Davor Slamnig jedan je od inteligentnijih i urbanijih pripovjedača koji je u formi kratke priče doista na svom terenu, moglo bi se reći i jedan od rijetkih današnjih prozaika ludista. U zbirci ima nekoliko sjajnih priča, među kojima su svakako «Smisao», «Pješčani kraljevi», «Teletabisi» ili izvrsna parodija hrvatskog odnosa sjever-jug, «Kako smo postali Dalmatinci». Slamnig je najbolji kad je duhovit i to uglavnom sklon crnom humoru, no u nekim pričama (osobito onim s SF primjesama) zna podosta zagnjaviti. Naime, na ovoj kompilaciji priča primjetno je kako su neki autorovi omiljeni postupci s vremenom postali pomalo maniristički, što kompilaciji u cjelini, na žalost, daje dojam preslušanosti. Ili potvrde teze kako na istome terenu i s istom strategijom ne možeš baš uvijek izaći kao pobjednik.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )