Delimir Rešicki : Tek rijetki znaju o čemu govore kada govore o ljubavi

Zbirka priča pomalo starinskoga naslova »Ubožnica za utvare« Delimira Rešickog dobila je pohvalne kritike, što je i za poeziju i za prozu toga osječkog pisca već uobičajeno. Knjiga je podnaslovljena s »10 pripovijesti o nemogućim ljubavima«, i ona to uistinu jest - knjiga o ljudima koje je čežnja za ljubavlju učinila utvarama, iako bi utvare jednako tako mogli biti i oni za kojima čeznu.

Barbara Matejčić : U zbirci pjesama «Aritmija» nalazimo stih «zidali smo svoje svratište/ubožnicu za utvare». S obzirom da «Aritmija» i «Ubožnica za utvare» imaju donekle sličnu atmosferu, je li se za pisanja te zbirke već negdje nazirala knjiga priča ili je tek «stvoren» naslov?

Delimir Rešicki : «Ubožnicu za utvare» započeo sam intenzivnije pisati u prvoj polovici ovoga, novomilenijskoga desetljeća, usporedno s pisanjem, ako to mogu tako nazvati, drugoga dijela «Aritmije». Kada sam zgotovio «Aritmiju», knjizi koja je povod ovoga našega razgovora posvetio sam se potpuno. Imao sam, zapravo, priličnu sreću da sam tijekom travnja 2007. godine imao čast uživati u jednomjesečnoj bečkoj stipendiji austrijskoga KulturKontakta i ondje, doista, mogao iz dana u dan, kontinuirano raditi. To znači, pomalo prepraviti i dopisati neke već objavljene i neobjavljene priče, kao i napisati neke nove.   

Gotovo se u svakoj Vašoj rečenici vidi trud, ono što se naziva izbrušenošću teksta. Ulažete li puno napora u pisanje?

Puno napora ulažem kako u ono što pisanju prethodi, a to je uvijek čitanje, tako i u pisanje samo. Tu, prije svega, mislim na određeni, visoki stupanj koncentracije koja se događa u trenucima kada čovjek doista piše, a ne tek niže riječi na papiru po principu - što gore, to bolje, palo mi eto na pamet, pa sada brzo do kioska.

Eksplicitna mržnja prema bilo kakvoj estetiziranosti književnoga teksta bila je jedna od dominantnih, i ne samo hrvatskih, književnih moda u proteklome desetljeću. No, mene ni kao čitatelja, ni kao pisca, jezik nije baš nikada zanimao u svojoj pukoj referencijalnosti i njezinoj obožavanoj, pragmatičnoj i oportunoj realnosti, nego u svome gubitku, u svojoj suštinskoj melankoličnosti - jezik, naime, krajnje pojednostavljeno kazavši, uvijek govori upravo ono što mu je nemoguće izreći.

Ali, u jeziku se, isto tako, može dogoditi i «kratki spoj», bljesak te patetične, energetske varnice koja ne može rasvijetliti okolnu tamu, ali je bar na trenutak može učiniti bar malo podnošljivijom, da ne napišem čudesnom.

Priče iz «Ubožnice za utvare» se redom grade oko nesretnih sudbina. Mislite li da su piscu potrebne neke godine, da se nakupi iskustvo, a s njim pomalo okopni i nada da se napiše takva tamna knjiga, ali bez gorčine i ironije?

Iskustvo nikako ne može odmoći piscu, premda nije i presudan čimbenik i obvezujuće neke literarne konstrukcije. Ukoliko se, naravno, tekst ne bavi upravo konkretnošću nekoga iskustva. «Ubožnica za utvare» doista je knjiga koja se bavi tim, kako ste rekli, tamnim, negativnim iskustvom egzistencije, ali i onim epifaničnim, onim što je daleko i od gorčine i od taloga toga svakodnevnoga iskustva. Igram se, naravno, riječima, prizivajući naslov one krasne knjige Danila Kiša.    

Knjiga me podsjetila na jednu rečenicu teoretičara Johna Zerzana: 'Postmodernizam je modernizam bez nada i snova koji su modernizam činili snošljivim'. Mislite li da je postmodernizam odbacio nadu i snove?

Nemojte se ljutiti, Vaše pitanje doista pogađa jednu od temeljnih teorijskih opsesija našega vremena, ali ja sam se uvijek grozio bilo kojega pojednostavljenja, a koje uvijek, misleći kroz globalne i ni na što više obvezujuće označitelje, otvara više nerješivih paradoksa negoli što je u stanju konkretno progovoriti o nečijem umjetničkome djelu, kao u ovome slučaju u opreci moderno/postmoderno. Spomenuti teoretičar vjerojatno misli na postmodernizam kao nekakvo kolektivno stanje deficita nade na «kraju povijesti» i dovršenju njezine «velike priče».

No, nisu li upravo korifeji modernizma spoznali to temeljno beznađe povijesti s velikim P kao putem u neki oslobađajući smisao? Kako, uostalom, završava Kafkin «Proces»? O čemu nam to govori Beckett i ne samo u «Svršetku igre»? Mogli bismo tako u beskonačnost... Niti su, dakle, paradigmatska modernistička djela puna nade i snova, niti su postmodernistička potpuno bez njih. 

Na kraju knjige lacanovski pišete da je «u snovima, doista,  sve  moguće, koliko i nemoguće. Kao i u tekstu.»  Slažete li se s Lacanom da više volimo živjeti u snovima i žudnjama nego u zbilji, a što se može primijeniti i na Vaše likove?

Bilo bi, doista, malo prekomplicirano i zamorno da sada razlažemo znamenitu Lacanovu analizu simboličnoga, imaginarnoga i stvarnoga. Između žudnje i njezine artikulacije uvijek, kao što znamo, zjapi nepremostiv rez, melankolični ponor koji jezik ne demontira, nego upravo stvara. U taj se ponor kad-tad uruši kako naš fantazam o samome sebi, tako i fantazam o drugome.

Netko nas, dakle, pojednostavimo stvar do kraja, nauči i uvijek iznova uči kako to treba voljeti. Netko nas uvjerava kako u ljubavi moramo dobiti nešto zauzvrat, zato što smo tobože i mi sami nešto dali. Je li to što smo zaslužili kao vječiti krivci označeni nekim grijehom ili dugom iz simboličke strukture užiće ili vječnost, potpuno je svejedno, ono nam uvijek izmiče jer utvara ne može usrećiti utvaru.

Nije li, zapravo, izjaviti nekome ljubav isto što i u džepu čuvati nevidljivi, univerzalni, tamnički ključ za drugoga? Vrlo malo ljudi danas govori o ljubavi kao, recimo, načinu spoznaje, znanju o onome što je iza sebičnoga fantazmatskoga okvira i toga njegovoga Ja.

U zbirci ispisujete: «Za čime doista žudimo onda kada kažemo da žudimo za nečijom ljubavlju?», ali ne nudite odgovor. Možete li sada navesti koji bi to bili razlozi žudnje za drugim?

U knjizi postoji jedan vrlo eksplicitan odgovor, doduše, postavljen kao pitanje, a koji poetizira ljubav kao ljudsku sućut za pad u vrijeme, za pad u to fatalno Ja. Jedan od najljepših stihova suvremene hrvatske poezije je, bar za mene, onaj Nikice Petraka koji kaže: «Nema li je, ljubav je usud». Moja knjiga, između ostaloga, pokušava problematizirati taj usud. Usud u kojemu inflacija imaginarnoga uvijek nastoji prikriti jedan suštinski manjak.

Činjenica je da tek rijetki doista znaju o čemu govore kada govore o ljubavi, parafrazirajmo notornoga Carvera. Ispunjavanje vlastitoga fantazmatskoga okvira na bilo kojoj razini nije, kako već rekoh, suštinski osjećaj ni za sveto, ni za neprestano odsutnoga drugoga.  

Rekli ste da ste pišući «Ubožnicu za utvare» ponovno čitali «Filosofiju palanke» Radomira Konstantinovića. U njoj, među ostalim stoji da je «palanka, kaže se, naša sudbina, naš zao udes». Može li sredina koja je na razmeđu sela i grada tako fatalno odrediti naše živote kao što je slavonska ravnica odredila živote koji nastanjuju «Ubožnicu za utvare»?

Nikada, naravno, ne treba zaboraviti da Konstantinović palanku ne locira kao zemljopisni, nego, prije svega, duhovni krajolik. Premda se, naravno, ne treba tješiti većim količinama lažne nade. Šansu da potpuno obole od palanačkoga nihilizma prije imaju gradići na rubu povijesti negoli oni u njezinome središtu. To što imamo pristup internetu, to nimalo ne znači da se svijet decentralizirao u smislu vlasništva bilo koje vrste moći, pa i posljedično, kulture kao mobilizacije određenoga tipa autističnoga identiteta.

Antijunaci mojih priča jesu trajno označeni palankom kao stanjem duha s kojim žive u prešutnome sporazumu. Ta provincija nikako nije nekakav slavonsko-baranjski specifikum, nego princip zatvaranja svijeta u svoju negaciju, u svoje stilizirano ništa.    

U priči «Princip nada» u središtu je lezbijska ljubav. Jeste li možda razmišljali o tome da taj homoseksualni par bude muški i bi li vam uopće na bilo koji način ta varijanta bila nelagodna (ne mislim homofobno, već bi li Vam možda kao piscu takva veza bila manje bliska u smislu sposobnosti ili želje da ju opišete)?

Baš nimalo. Jedini razlog zbog kojega je taj par u ovoj pripovijesti ženski, a ne muški, poigravanje je s naslovom znamenite knjige Ernsta Blocha «Princip nada» - u pokušaju da se, naravno, progovori ponešto o fenomenu aktualne distopije, toga famoznoga «kraja povijesti» i statusu ljudske nade iz ove naše, tranzicijske vizure.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )