Diana Matulić : Najbolji dio uredničkog posla je svakodnevno usavršavanje

Diana Matulić urednica je u mladoj nakladničkoj kući Novela media od samih njezinih početaka, krajem 2008. godine. Zanimljivost je i da je kuća osnovana na datum njezina rođenja pa se zna šaliti da se radi o sudbonosnoj vezi koja se teško raskida. U dvije godine rada ove nakladničke kuće, Novela se uspjela formirati kao zanimljiv i suvisao izdavač na hrvatskom knjiškom tržištu.

O knjigama, literarnom ukusu, uredničkom poslu, Noveli, o velikim i malim izdavačima i aktualnim pitanjima u izdavaštvu i knjižarstvu - pročitajte više u razgovoru koji slijedi.

Nenad Bartolčić : Krenimo od tvojih osobnih čitateljskih preferencija. Što čitaš za svoj gušt? Koje autore, koji tip knjiga... i koliko pratiš recentnu hrvatsku književnost?

Diana Matulić : Ne bih htjela odmah na početku zvučati pretenciozno, ali knjige koje volim uglavnom spadaju u onu grupu malo zahtjevnije literature. Volim inventivnu književnost, razrađen stil, a pomalo sam sklona "mračnjačkim" knjigama, onima koje problematiziraju zbilju i književnost kao i kontemplativniju literaturu. No, volim pročitati i neki dobar triler ili krimić, volim psihološki razrađene likove, a posebno me zanimaju knjige koje tematiziraju pomalo devijantne i pomaknute muško - ženske odnose, dok svoju potrebu za ljubavnim sadržajima uglavnom zadovoljavam filmovima - ta tematika mi nije toliko zanimljiva u literaturi.

Trudim se pratiti hrvatsku recentnu literaturu jer to mi je i struka, i zanimanje, i uživanje, te moram reći da primjećujem uzlaznu putanju posljednjih godina, a posebno sam zadovoljna knjigama objavljenim u posljednje dvije godine. Tako sam nedavno čitala zbirku poezije Drage Glamuzine "Je li to sve", novi roman Bekima Sejranovića "Ljepši kraj", roman "Hotel Zagorje" Ivane Simić-Bodrožić, fantastičnu knjigu kratkih priča Zorana Malkoča "Groblje manjih careva" koju bih posebno istaknula, odličnu pseudobiografiju Mani Gotovac, zanimljivu Maju Hrgović itd. Prvo sljedeće na redu bit će mi roman Olje Savičević-Ivančević "Adio, kauboju" kojem se posebno veselim, i novi roman Miljenka Jergovića "Otac".

A koliko te tvoje osobne čitateljske preferencije utječu na izbor naslova koje uređuješ? Na prvi pogled to bi trebalo biti povezano, ali opet i nije nužno, ukoliko na tržištu (koje kao i svako drugo funkcionira na interakciji potražnje i ponude) npr. nema  interesa za tvoje literarne favorite?

Trudim se da što manje utječu jer svjesna sam da radim prvenstveno za čitatelje i ne bih im trebala nametati svoj književni ukus, to jednostavno nije profesionalno. Iako, dobra knjiga je dobra knjiga, ma koliko god mi šutjeli o tome. Trudim se distancirati od svojih osobnih preferencija i zbog toga da imam širi i bistriji pogled i na svjetsko i domaće tržište, no moram reći da sam u Noveli zbilja    imala priliku objaviti nekoliko knjiga koje bih rado čitala i u svoje slobodno vrijeme.

Na koji način pratiš svjetsku književnu scenu? Koji su kriteriji prema kojima odabireš naslove koje bi rado objavila u Hrvatskoj, koliku ulogu u tome ima uspjeh originala na domicilnom tržištu, književne nagrade ili štogod drugo?

Kriteriji i utjecaji su različiti. Knjige obično biram kada se nekoliko stvari oko nekog naslova poklopi. Apsolutno je sigurno da su neki od kriterija rangiranost na prodajnim top-ljestvicama, preporuke pojedinih agenata koji vjeruju u tržišni uspjeh knjige, no isto tako i književne nagrade i vrijednosni sudovi kritičara u relevantnim medijima. Također, uvijek sam spremna poslušati i provjeriti nečiju preporuku, i više puta sam bila zbilja sretna što sam tako napravila.

Pokušaj ukratko, na primjeru nekoliko objavljenih knjiga, predstaviti Novelin nakladnički profil, kako bi i oni koji (još) nisu čitali vaše knjige mogli dobiti sliku o knjigama koje ste do sada objavili, ali i o onima koje se od Novele, kao profiliranog nakladnika, mogu očekivati.

Novela se, mislim, doista već profilirala kao izdavač kvalitetne moderne i suvremene književnosti te smo se čitateljima zbilja trudili predstaviti nešto od "šlaga na torti" današnje svjetske produkcije kao što su autori Paul Auster, John Banville, Agota Kristof, Chinua Achebe, Ilija Trojanow. Također, ponosna sam što smo se orijentirali i na suvremenu europsku književnost, posebno onu francuskog i njemačkog govornog područja i time napravili određeni otklon od klasične, pretežno engleske, prijevodne literature. Ponosna sam i na objavljivanje barda hrvatskog jezikoslovlja i književnosti - profesora Tomislava Ladana i njegovo kapitalno djelo o etimologiji i uporabi leksema - "Život riječi" koje je prošle godine zasluženo osvojilo Kiklopa u kategoriji leksikografskog djela godine.

Novela, međutim nije elitistički izdavač i ne bismo to htjeli biti već se trudimo zadovoljiti i širu čitateljsku publiku nudeći vrhunske kvalitetne trilere kao što je "Dijete 44" mladog britanskog autora Tom Rob Smitha, pametne ljubavne romane kao što je npr. "Okus jabučnih koštica", a mene također posebno vesele knjige koje na neki način promoviraju čitanje kao što su, primjerice, "Društvo za književnost i pitu od krumpira" ili "Narod knjige". U istome smjeru namjeravamo nastaviti naš rad.

A bi li među do sada objavljenim knjigama na kojima je tvoj urednički potpis mogla izdvojiti neku kojom/ima si posebno zadovoljna, i zbog čega?

Posebno sam ponosna na prvi prijevod jednog od najvećih afričkih pisaca uopće, Chinue Achebea i njegovog romana "Svijet se raspada" koji je suvremeni klasik i jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća po mišljenju većine kritičara i povjesničara književnosti, kao i na romanesknu trilogiju Agote Kristof, knjigu koju bi preporučila svim knjigoljupcima, također prvi hrvatski prijevod s izuzetkom prvog dijela, romana "Velika bilježnica" koji je prije 10-ak godina objavljen u Feralovoj biblioteci.

Zadovoljna sam i dobrom čitateljskom recepcijom već spomenutog romana "Dijete 44" koji su mahom oduševljeni tim trilerom.

Gledajući impresume Novelinih knjiga, uglavnom si potpisivala one s engleskog jezičnog područja. Sada je Novela praktično postala (što se uredničkog posla tiče) one (wo)man band, pa ako razmišljamo da bi nakladnik godišnje morao na tržište izbaciti barem desetak novih naslova, nameće se pomalo okrutno/provokativno pitanje... možeš li ti sama sve to pokriti?

Mislim da mi objava 10-ak naslova godišnje neće teško pasti. Uz dobru organizaciju i dobre suradnike, može se objaviti i koji naslov više. Smatram da sam u Noveli kao manjoj izdavačkoj kući u dosta povoljnijoj poziciji nego urednici u velikim izdavačkim kućama kojima se sve više nameće pritisak objavljivanja 15, 20 pa čak i više naslova godišnje. To je onda problem jer tada se zbilja postavlja pitanje može li urednik/ca sve naslove jednako kvalitetno urediti i jednako im se posvetiti, pa makar i uz najbolje suradnike. Mislim da je odgovor jasan.

Koji dio uredničkog posla voliš najviše, a koji manje... odnosno koji uopće ne voliš?

Inače nisam nekritična osoba, ali prema ovome poslu jesam: zbilja volim sve segmente uređivanja knjiga. Dobro hajde, neke malo manje, ali to se uglavnom odnosi na one probleme na koje ja nemam utjecaja. Ono što zaista volim jesu biranje naslova, praćenje svjetske i domaće produkcije, nadmetanje s drugim izdavačima, a obožavam čitati prvi prijevod te iste knjige koju sam odabrala, posebno kada je prijevod dobar, iako moram reći da volim i rad na tekstu, dakle jezično uređivanje teksta jer gotovo na svakoj stranici nešto novoga naučim. A to i jest najbolji dio ovoga posla, što svakoga dana učiš i svakoga dana se usavršavaš. I zato mislim da mi ovaj posao neće nikada dosaditi.

Jedno možda malo "škakljivo" pitanje... među svojim kolegicama/kolegama urednicima čiji bi urednički rad (izbor) mogla izdvojiti?

Ovo mi uopće nije škakljivo pitanje jer ima mnogo kolega koje zbilja cijenim. Problem mi je jedino izdvojiti jednu osobu. Istaknula bih zato više njih: Irenu Lukšić, Dragu Glamuzinu, Nenada Rizvanovića, Stjepana Ravića, Romana Simića-Bodrožića, Kristijana Vujičića, Seida Serdarevića, Nenada Antičevića, Milanu Vuković-Runjić. Za svakoga od nabrojanih mogla bih istaknuti ono što mi se specifično sviđa u njihovu radu, ali to bi nam oduzelo jako puno prostora.

Urednika ne čini samo izbor knjiga jer često je taj izbor i nametnut (prodajnim, tržišnim i drugim zahtjevima), čini ga skup raznih znanja, vještina i sposobnosti, a nabrojani imaju i jedno i drugo.

Ako ostavimo po strani pitanje vrednovanja rada prevoditelja u nas (visina honorara, rokovi i sl.), kako procjenjuješ situaciju, ima li Hrvatska dovoljan broj kvalitetnih prevoditelja s obzirom na relativnu veličinu godišnje produkcije prijevodnih knjiga?

E, ovo je škakljivo pitanje. Osobno, meni su prevoditelji prvi i najvažniji u procesu objavljivanja knjige. Prvo, zato što će po tom prijevodu generacije čitatelja čitati i poznavati nekoga autora ili djelo, i možda će baš prijevod odlučiti o tome hoće li ga voljeti ili ne, i drugo, zato što dobri prevoditelji meni kao urednici olakšavaju posao i na tomu im mogu biti zahvalna.

Biti prevoditeljem se uči i odgaja, a nažalost ne možete ga učiti i odgajati novčano ga podcjenjujući, i to je problem koji mi u Hrvatskoj imamo. Svatko tako zna jezik s kojega se prevodi načelno može prevoditi, ali za to je potrebna i volja i motivacija i rad na sebi. A možda i talent. Mislim da imamo kvalitetnih prevoditelja, ali bismo ih mogli imati i puno više, potrebno ih je puno više.

S druge strane, mislim da svatko tko radi na tekstu treba imati i neku vrstu samoodgovornosti i odgovornosti prema svojoj struci bez obzira na to koliko je plaćen. Tada se ne bi događali loši prijevodi. Postojali bi odlični, dobri i oni manje dobri.

Velikim nakladničkim kućama često se (i s pravom) prigovara da urednici nedovoljno vremena posvećuju pojedinom naslovu, da su prijevodi nerijetko zbrzani, nedorađeni... Koliko dugo radiš na uređivanju knjige, prije nego li materijal krene u tiskaru?

Često u razgovorima kažem da kada se pohvali prevoditelja, da bi se trebalo pohvaliti i urednika, a kada se pokudi prevoditelja, onda treba pokuditi i urednika. Urednik je ipak najodgovorniji za ono što pušta u tisak. No ipak, ponekad ne ovisi ni sve o njima jer postoje drugi pritisci koji zahtijevaju brzo objavljivanje knjige. Svakako, ja se trudim napraviti svoj dio posla najbolje što mogu i ne štedim truda na tome. 

Uređivanje najviše ovisi o prijevodu: ako je prijevod dobar, potrebno mi je par dana da ga pregledam i unesem svoje bilješke, a ako je loš... dogodilo mi se i to, gotovo mjesec danas cizelirala sam i uređivala tekst zajedno s lektoricom, a na kraju je prijevod bio pohvaljen. Poprilično apsurdno, zar ne? Dakle, ako je prijevod dobar, potrebno je nekih mjesec dana sveukupnog rada dok knjiga ode u tisak.

Da li se Novela namjerno opredijelila za izdavanje prijevodne književnosti, tj. da li je rezultat procjene da oteti kvalitetnog domaćeg autora nakladnicima koji su već stavili «šapu» na njega nepotrebno rasipanje energije? No, što je s otkrivanjem novih autora na domaćoj sceni?

Ovo si dobro primijetio. Da, na neki način nismo se htjeli gurati i vrbovati i oduzimati drugim izdavačima njihove domaće autore već smo krenuli s prijevodnom literaturom želeći prvo naći svoje mjesto pod suncem, profilirati se i steći povjerenje čitatelja i pisaca tako da nas možda oni sami prepoznaju kao svog željenog izdavača. Otvorena sam za suradnju s mladim, ili ne tako mladim ali novim piscima na domaćoj sceni, a i osluškujem nove književne glasove. Najveći izazov i zadovoljstvo bit će mi raditi s domaćim autorima.

Prije nego li si počela raditi u Noveli, radila si u znatno većoj nakladničkoj kući, u zagrebačkom Profilu. U čemu se tvoj sadašnji posao razlikuje od onog u Profilu?

Dosta se razlikuju. Posao u Profilu bio je moj prvi ozbiljan posao i danas sam sretna što sam radila u toj velikoj izdavačkoj kući jer sam zbilja upoznala kako nakladništvo i knjižarstvo izgleda iznutra. I na taj način naučila mnogo toga. No, tamo sam uglavnom radila administrativne poslove, s iznimkom dobre suradnje s Velimirom Viskovićem u njegovoj zanimljivoj biblioteci Velimir Visković bira za Vas. U Noveli sam urednica sa zavidnom slobodom pri odabiru naslova i daljnjeg rada na njima, ali naravno i odgovornošću koja uz to ide.

Ako bi uspoređivala ove dvije nakladničke kuće, koju su njihove komparativne prednosti, a koji bi bili nedostaci?

Između malog i velikog izdavača, velika je razlika. Prednost manje izdavačke kuće je u tome što je strateški jednostavnija za vođenje: nema previše odjela, nema previše sastanaka, nema previše kompromisa, rekla bih. U tom smislu, manji izdavač je pokretljiviji, a isto tako, ljudi koje rade u manjoj nakladničkoj kući mogu se dublje i opširnije posvetiti svojim projektima i time biti kreativniji u iznalaženju alternativnijih putova PR-a, prodaje i sl.

Komparativna prednost velikih izdavača je u razvijenom distribucijskom, prodajnom, marketinškom sustavu koji uvelike može olakšati ponajviše prodaju knjiga, ali isto tako i problem naplate istih što je opet više rezultat toga da su najveći izdavači ujedno i knjižari ili vlasnici knjižara, što manje izdavače apsolutno stavlja u nepovoljniju poziciju.

Moja teorija je da Novela ili neki drugi manje izdavač nikada ne bi mogla prodati isti svjetski bestseler koji je objavio neki veliki izdavač u istom broju primjeraka, dapače, mislim da bi omjer bio 1:4, u najboljem slučaju. Pozicija na tržištu velikih i malih izdavača jednostavno ne može biti jednaka i ravnopravna, izloženost naših knjiga u knjižarama nije jednaka.

Pretpostavljam da ti, dakle, ipak više odgovara rad u manjoj nakladničkoj kući poput Novele, bez obzira što to donosi i brojna ograničenje imajući u vidu ukupnost odnosa na hrvatskoj nakladničkoj sceni? Naime, kriza pogađa sve, a posebno manje nakladnike, koji npr. ovise o distribucijskim kanalima pretežito u vlasništvu velikih nakladničkih kuća.

Dijelom sam na ovo pitanje već odgovorila u prethodnom. Kriza je pogodila sve - i velike i male izdavače, ali mali su ovisniji o velikima, ako se to tako može reći, jednako kao što je naša država primjerice ovisna o moćnim zapadnim zemljama. To je tako i ne bih se previše protiv takvog sustava bunila, jer radi se o jednostavnom zakonu prirode.

No, ono što smeta u tom suodnosu, posebno u zadnje vrijeme, problem je naplate koji je uvelike otežan te bi u tom smislu trebala postojati solidarnost između nakladnika, posebno prema onima manjima koji zbilja ne mogu prezimiti zimu ako im velike knjižare ne budu plaćale. Također mislim da bi na najboljim, tj. najvidljivijim mjestima u knjižarama, u izlozima itd. trebali biti oni naslovi koji svojom kvalitetom i/ili prodajnim potencijalom opravdavaju to mjesto, neovisno o nakladničkoj kući koja ih objavljuje.

Kada smo neki dan ćaskali nevezano o raznim temama, dotaknuli smo se i pojavljivanja jeftinih knjiga, koje su istovremeno i svjetski top-hitovi, u prodajnoj mreži Konzuma, na novinskim kioscima... po cijeni od gotovo simboličnih 19,90 kn. Oko toga se baš i nismo složili, jer smatram da nakladnici pod izlikom "dajmo knjigu širokim masama" zapravo isključivo misle na svoj profit, pri čemu kupcima šalju pogrešnu poruku da je tih 19,90 realna cijena knjige, tj. da ih u 95 % preostalih slučajeva netko vara s nabildanim cijenama (što je tek djelomično, u manjoj mjeri točno).

Da, ovaj slučaj se u najmanju ruku može dvoznačno interpretirati. Nakladnici pokušavaju progurati razne ideje i osvojiti tržište ili barem opstati na njemu. Mislim da tu obično vlada logika: "Ako ne možeš protiv njih, pridruži im se!" Ja svakako pozdravljam i jeftinija izdanja na tržištu, ali očekujem da te knjige osim lošijeg papira i uveza sadržajno odgovaraju zakonima struke, dakle da se radi o kvalitetno prevedenim i uređenim knjigama. Podržavam zato što vjerujem da će na taj način knjiga doći do nekih novih čitatelja koji si ne mogu priuštiti, budimo realni, s obzirom na standard hrvatskih građana dosta skupe knjige, i da ćemo time dobiti novog čitatelja koji će redovito kupovati knjige.

Voljela bih zapravo da se i kod nas provede sličan model objavljivanja kao i u Velikoj Britaniji ili SAD-u, da se prvo objavi tvrdi uvez jedne knjige koji je naravno skuplji, a potom da slijede jeftina izdanja mekoga uveza, s cijenom koja bi išla do 60-ak kuna. Čitatelj bi također trebao znati pri tome da cijenu ne formira knjižara već uglavnom nakladnik, ali naravno da i rabati knjižara imaju utjecaj na cijenu, i da što je veća naklada knjige i što je jeftiniji tisak time je cijena knjige manja. Iz tih razloga neke knjige mogu biti jeftine, a neke ne!

Nažalost prosječna cijena knjige u Hrvatskoj je 150 kn, a ako netko čita knjigu tjedno, a vjerujem da ima i takvih, onda je to 600 kn mjesečno, a to je prilično puno.

Da, ali ti govoriš o primjerima na uređenim tržištima knjiga, gdje se točno znaju pravila igre, kada izlazi tzv. hardcover izdanja, kada massmarket izdanje, što mora zadovoljiti izdanje knjige u okviru knjižnog kluba, a sve to kod nas nije slučaj.

Da, ja govorim o tome, i vani to jest sasvim uređen sustav i vjerujem da bi se i kod nas mogao uspostaviti nekakav sličan model, možda malo primjereniji našem tržištu.

Nužno dolazimo i do pitanja zastupljenosti književnosti u medijima. Koliko situacija u hrvatskim medijima odmaže (jer teško da ovakva kakva je danas pomaže knjizi) u plasmanu Novelinih izdanja na tržište, na senzibiliziranje čitateljske publike na pojedinog autora/naslov. Kakva su iskustva Novele kao manjeg nakladnika u tome? Zapravo, kako Novela, i u kolikoj mjeri, odrađuje taj marketinški posao oko prezentiranja svojih izdanja na tržištu?

Mogu reći da sam zadovoljna prezentacijom Novele u medijima. Naravno, uvijek može bolje, ali načelno mediji su nas prepoznali kao osvježenje na tržištu, kao malu ali interesantnu nakladničku kuću. Ono što je problem je već toliko puta spomenuti premali prostor za knjigu u medijima, a ono što mene u tome najviše smeta je nedostatak ozbiljnijih recenzija ili kritika, književne polemike, intervjui s autorima, različite reportaže s različitim temama, sve bi to moglo biti mnogo življe. Zbog nedostatka novaca u ovoj krizi, prisiljeni smo marketinške zadatke svesti na PR koji je u kulturi uglavnom besplatan.

Uzmimo na primjer "Sardinia Blues" Flavia Sorige... riječ je o talijanskom autoru koji je praktično nepoznat u Hrvatskoj (kao i inače veliki broj novih autora koji se u Hrvatskoj objave), i kako sada tog autora približiti hrvatskim čitateljima. Što još ti kao urednica koja je odabrala, uredila knjigu i obavila sve potrebno da ona ugleda svjetlost dana uopće možeš još napraviti da je približiš čitateljima? Čiji je to uopće posao?

Bojim se, da ako nema prostora gdje bi se nešto objavilo ili volje novinara da to naprave, ne mogu puno toga učiniti. Mogu napisati nekoliko dodatnih promotivnih tekstova koji bi dalje razrađivali tematiku pojedinog djela, ličnost autora, prevesti neke zanimljive izvatke iz intervjua. Ostatak dodatnog upoznavanja autora sveo bi se na klasično gostovanje pisca na nekom sajmu, instituciji ili knjižari. To je uglavnom posao odjela marketinga koji u Noveli obavlja kolegica Sandra Spahija, ali nas dvije smo u uskoj sprezi.

Komuniciraš li s kolegama/icama koji su na uredničkim poslovima u drugim nakladničkim kućama i kako uopće ocjenjuješ odnose među hrvatskim nakladnicima? Ima li tu prostora suradnje, da npr. nekome iz druge nakladničke kuće preporučiš neki naslov za kojeg znaš da ga nećeš moći objaviti, kvalitetnog prevoditelja ili takve informacije urednici međusobno skrivaju «kao zmija noge»?

Redovito komuniciram s urednicima u drugim izdavačkim kućama i mislim da tu nema, osim odnosa zdrave kompetitivnosti, nikakve zle krvi. Dapače, drago mi je kada mogu podijeliti neki kontakt nekome tko ga treba, a moram reći i da su meni pomagali, posebno u početku.

Ponekad se nalazimo i razmjenjujemo knjige koje smo uredili, a koje bismo htjeli imati. Vjerujem da je tome tako što je to i specifična struka i što nas nema mnogo i postoji nekakva međusobna solidarnost i poštovanje.

Rođena u Postirama na Braču, srednju si školu završila u Splitu, nakon čega si studirala u Zagrebu (diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost na FF-u). U posljednje vrijeme dosta se piše o tzv. splitskom književnom valu, pojavilo se dosta autora/ica koji su snažno prisutni na hrvatskoj književnoj sceni. Istovremeno, splitska, pa da kažem i šire, dalmatinska nakladnička scena gotovo da i ne postoji. Zagreb je tvoj konačan izbor ili?... Ma, ne tjeram te, samo pitam... naime, bilo bi dobro da ojača i nakladnička scena i u drugim sredinama, no ako se svi urednici i potencijalni nakladnici presele Zagreb to postaje praktično neostvarivo.

Nadam se da oživljavanje splitske književne scene znači i oživljavanje nakladništva u Splitu i općenito u Dalmaciji. Čudno je zaista da Split i drugi veći dalmatinski gradovi nemaju nakladničkih kuća. Ne znam što je tome razlog jer i Split i Zadar imaju filozofske fakultete, a i ekonomske, pa ne vidim prepreke da se tako nešto i ne dogodi. Ne znam je li Zagreb moj konačan izbor, tu živim posljednjih 10 godina, no nikad ne znaš kada će ti pofalit more. Vjerujem da na jugu ima pametnih i poduzetnih ljudi koji bi se uspješno bavili izdavaštvom, a ako se to dogodi, možda ću razmišljati o povratku.

Voliš li zalaziti u knjižare? Iako brojem više ne oskudijevamo, imamo li baš onih dobrih knjižara?

Volim knjižare, iako se u posljednje vrijeme s novim naslovima sve više upoznajem putem interneta i raznih internetskih trgovina. Osobno preferiram male specijalizirane knjižare u kojima točno znam gdje se što nalazi, a u veće idem uglavnom kada želim vidjeti ima li što zanimljivo od stranih naslova, ali i da vidim ima li nešto od domaće produkcije što mi je promaknulo. Volim ići u knjižare jer volim uzeti knjigu u ruke, što na internetu ne mogu, volim vidjeti što ljudi čitaju i kupuju, pomalo i prisluškivati razgovore o knjigama koje ih zanimaju.

I za kraj, što Novela najskorije objavljuje, a što je u nekom planu do kraja godine? Pretpostavljam da je nekoliko knjiga u završnim fazama, Interliber je blizu, pa i Sajam knjiga u Puli, tj. vrijeme berbe je pred nama.

Uskoro nam iz tiska izlazi jedan sjajan, britak, kontroverzan i aktualan roman francuskog autora Benoîta Dutreurtrea "Djevojčica i cigareta". Nakon toga planiramo objaviti veliki suvremeni francuski roman "Tamo gdje su tigrovi doma" autora Jean-Marie Blas de Roblesa čija se radnja, virtuozno isprepletena s nekoliko pripovjednih linija, odvija u Rimu za vrijeme tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću i suvremenom Brazilu. Žanrovski i stilski vrlo šarolik, ovo je roman koji će od čitatelja zahtijevati potpunu predanost, ali će ga nagraditi vrhunskim književnim doživljajem. Roman je vrlo čitan u Francuskoj tako da je nagrađen FNAC-ovom nagradom za najbolji roman 2008. godine te uglednom nagradom Medicis.

Planiramo još objaviti roman britanskog autora Chrisa Cleeva "Little Bee", priču o urednici londonskog modnog časopisa i nigerijskoj djevojčici čiji se životi na neobičan i stravičan način presijecaju te i jednoj i drugoj mijenjaju život iz temelja. Ovaj roman je Oprahin ljubimac, prvenstveno zbog potresne ljudske priče o žrtvi i hrabrosti koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.