Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
ČITAONICA • Piše: MV Info • 17.03.2023.

Diana Šetka : Arsen, Sjećanja (ulomci)

Donosimo vam ulomke iz knjige „Arsen – Sjećanja“ (Profil, 2022.) u kojoj je autorica i novinarka Diana Šetka rekonstruirala život i karijeru Arsena Dedića kroz svjedočanstva njemu bliskih ljudi, mahom značajnih ličnosti hrvatske kulture, glazbe, estrade i medija.

U knjizi su obuhvaćena sjećanja na Arsena koja su autorici ekskluzivno iznijeli: Rade Šerbedžija, Tonko Maroević, Igor Zidić, Tereza Kesovija, Mirko Ilić, Pero Zlatar, Mario Bogliuni, Dimitrije Popović, Zoran Predin, Lado Leskovar, Zlatko Vitez, Dragan Despot, Antun Vrdoljak, Goran Matović, Branko Bulić, te sjećanja najbližih članova Dedićeve obitelji, supruge Gabi Novak, kćeri Sandre, sina Matije, brata Milutina i cijelog niza drugih osoba. U tim se sjećanjima mogu iz najbliže intimne perspektive pratiti njegov život i rad, sve do njegovih posljednjih godina kada je operiran te je na koncu preminuo.

Iz odabranih ulomaka vidljiva je Arsenova povezanost s dva naša književna velikana, Tinom Ujevićem Miroslavom Krležom.
 

TAKO GA SE SJEĆA
Goran Matović

Arsen, sjećanja Šetka Diana

Arsena Dedića nisu opterećivali uzori, ali prema Tinu Ujeviću osjećao je veliku naklonost. Tu strast dijelio je s Goranom Matovićem, glumcem, scenaristom, redateljem, organizatorom i producentom kulturnih događanja te najistaknutijim promotorom Ujevićeva opusa. Upoznali su se u Zagrebu na obilježavanju 20-obljetnice Ujevićeve smrti 12. studenoga 1975. u gostionici Tip Top, bivšem Blatu, na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice. Na isto je mjesto svojedobno zalazio i Ujević. Program Sjećanje na Tina okupio je Ujevićeve prijatelje i suvremenike: Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Saliha Alića, Zvonimira Goloba, Marina Zurla, Berislava Nikpalja. Uz navedene književnike sudjelovali su i glazbenici Arsen Dedić i Marijan Makar te glumci Zlatko Crnković, Špiro Guberina, Ivica Vidović, Semka Sokolović-Bertok i Goran Matović.
     “Tada sam prvi put govorio Tina. Arsena je privukao moj način depatetizacije Ujevića i ponudio mi je suradnju. Pozvao me da budem gost na kraćoj turneji Gabi – Arsen. Bio sam počašćen pozivom jer su njih dvoje pripadali magičnom krugu ljudi zbog kojih sam zavolio Zagreb”, prisjeća se Matović, koji je osnovnu i srednju školu završio u rodnom Mostaru, a studirao je u Zagrebu i Beogradu.
“Na naše prvo putovanje krenuli smo iz Haulikove ulice. Arsen je vozio zeleno-crni Mini Morris. Osjećao sam se ponosno i uzbuđeno, kao da putujemo u neki novi, čarobni svijet naše artističke domovine. Arsen – beskrajno duhovit i zabavan, a Gabi – krasna, topla, jednostavna, sva  od vedrine. U okviru programa što su ga izvodili ja sam govorio fragmente Ujevićeva ispovjednog eseja 'Ispit savjesti', 'Svakidašnju jadikovku', 'Pobratimstvo lica u svemiru'. Na kraju moje dionice programa Arsen bi otpjevao 'Odlazak'. Tin kao osoba složena od više drugih snažno nas je povezao”, govori Matović.    
Svoj odnos prema Tinu Arsen je ovako opisao:
    “Godinama sam obilazio oko najdražeg mi Tina, kao oko svićarice. Nisam pronalazio šifru da otvorim trezor. Pokušali su i drugi s meni nepoznatim rezultatima. Gotovo sam odustao. Najotvoreniji, ispovjedni, najjasniji bili su mu stihovi, koji su već po sebi glazba. Najčešće i krivo svirana. Kad smo obilježavali desetu obljetnicu Tinova odlaska, nazvao me novinar i spisatelj Marino Zurl i rekao: 'Pojavi se sutra s jednim Tinom oko podneva u Blatu!' Više nisam zdvajao i istog sam dana uglazbio 'Odlazak'. S gitaristom i prijateljem Marijanom Makarom 'Odlazak' sam prvi put otpjevao pred Vjekoslavom Majerom, Gustavom Krklecom, Zvonimirom Golobom, Salihom Alićem, Berislavom Nikpaljem. Poslije sam za predstavu 'San i ludilo' uglazbio 'Notturno', 'Igračku vjetrova', 'Zvijezde u visini' i 'Uhapšen u svojoj magli'.“
Pokazat će se da je toga dana začeta i jedna umjetnička suradnja, koja je trajala sve do Arsenova odlaska.
 “Vidjevši i čuvši njegovu začudnu interpretaciju, mudru priredbu Ujevićevih stihova, čvrst i neosporan jezik, poželio sam da budem sudionik tog posebnog kazališnog i književnog čina”, objasnio je Arsen svoju suradnju s Matovićem.   
Realizirali su niz zajedničkih programa, a Tin je bio centralna točka njihovih kazališnih i prijateljskih susreta. Arsen je predstavi dao dragocjen i inspirativan doprinos.
    
Matović se prisjeća i predstave “San i ludilo”:
    “Napravio sam ju 1976. kao osebujan hommage velikom pjesniku, boemu i lutalici, inspiriran temama i motivima iz života i djela Tina Ujevića. Arsen i ja brzo smo dogovorili suradnju i tako zajednički gradili trostruku ispovijest Ujević – Dedić – Matović. Imao sam osjećaj da sam na sceni s Tinom. Svojim pjevom otkrivao je uvijek iznova raspone i dubine Ujevićeve lirske ispovijesti. Njegov Tin imao je nešto od šamanske posvete. Poput molitvenog rituala. Kao suradnik i sugovornik Arsen je bio čudesno inspirativan. Koncentrirano je pratio ritam mog govora te glazbom i pjevom odgovarao. Tako smo trajno razvijali živ dijalog na sceni. Uvijek bi govorio: 'Kao da prvi put slušam tvog Tina.'”
"San i ludilo" Matović je samostalno ili s Arsenom odigrao više od 1500 puta, gostujući u mnogim gradovima: Vrgorcu, Makarskoj, Splitu, Šibeniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Zemunu, Baru, Kotoru, Herceg Novom, Karlovcu, Nikšiću, Ptuju, Mariboru, Betini, Stuttgartu, Münchenu, Zagrebu. Putovanja su bila prilika da se još bolje upoznaju. Matović spominje Arsenove čudesne monologe i žali što nisu snimljeni. Govorio je precizno, uvijek ironično, s pomakom prema vedrini, duhovitosti, otkačenosti. Neobične je prizore činio običnima, obične posebnima, a u duhovitosti nije mu bilo premca. Prisjeća se i kako ga je nakon operacije slijepog crijeva na svoj način utješio. 

“Trebali smo gostovati u Sarajevu i Arsen me nazvao da me pita mogu li nakon operacije letjeti avionom. 'Mogu', odgovorio sam. 'A tko ti je to rekao?' 'Doktori.' Na to je Arsen duhovito reagirao: 'Jebeš doktore. Nemaju oni pojma! Kad sam ja operirao uši, pitao sam doktora mogu li ići na turneju u Sloveniju. On mi je odgovorio: 'Kako da ne, gospon Arsen.' I onda sam se vratio s ušima u kuverti od dnevnica.”    
Na svoj osebujan način znao je i prigovarati. 

“Putovali smo tako jednom u Karlovac s predstavom 'San i ludilo'. Vrijeme je bilo loše, padao je snijeg, a Arsen je cijelo vrijeme prigovarao u svom stilu: 'Evo, ja tebe opet vozim, opet sam tvoj šofer, ja sam tvoj statist, nastupam džaba.’ Nisam mu rekao za dogovoreni honorar. Kad je počela predstava, krenulo je naše novo pobratimstvo na sceni. Arsen je bio sjajno raspoložen zbog odjeka predstave. Nakon programa oganizatorice su Arsenu i meni predale kuverte s više nego pristojnim honorarima. Arsen nije znao za taj moj dogovor. Gotovo je počeo skakati od sreće. 'Arsene, jesi li očekivao ovakav honorar?', upitao sam ga. 'Nisam! Ništa mi nisi rekao', odvratio je. 'Budući da nisi očekivao taj honorar, molim te, posudi mi upravo tu lovu.“ Na to mi je Arsen spremno otpjevao: 'Što više imam, manje dajem.'”
“Bio je veličanstvena pojava u životu ne samo hrvatske kulture. Strog, precizan i vrlo kritičan. Zvonimir Golob je rekao da su Arsen i Tin vrlo slični u nekim crtama prirode. Ubojiti su bili njegovi polemični komentari. Osvajao je riječima, glazbom kao nitko prije njega. Kroničar epohe, mentaliteta koji se ne mijenjaju i gradova koji se mijenjaju, nažalost, nagore. Sve je vidio, oslikavao i bilježio začudnom jednostavnošću. Smatram ga jednim od najvećih umjetnika u povijesti ovoga naroda. Svijet bez Arsena bio bi lišen čuda riječi i glazbe. Bio je najduhovitiji čovjek kojega sam poznavao. Nisam izbrisao njegov broj mobitela. Nekako mislim da će mi se javiti i da se svojim odlaskom poigrao s nama. Beskrajno mi nedostaje. Kao prijatelj, suradnik, lucidni i duhoviti komentator naše zbilje. Kao sugovornik koji bolje vidi. Bio je delikatan. Kao čovjek i umjetnik. Jednostavan i kompliciran. Neponovljiv“, zaključuje Matović.
 

TAKO GA SE SJEĆA
Dragan Despot

Književniku Miroslavu Krleži također pripada posebno mjesto u Arsenovoj vrlo zahtjevnoj hijerarhiji vrijednosti. Kao što je Krleža svoj roman “Povratak Filipa Latinovicza“ u dahu čitao slikaru Petru Dobroviću kad mu je došao u posjet, tako je i Arsen prijateljima čitao “Balade Petrice Kerempuha”. Htio je vidjeti kakav dojam ostavljaju na ljude do čijeg mu je mišljenja stalo i, naposljetku, ekskluzivno ih pustiti u taj intimni svijet. Posebna spona između Krleže i Arsena bila je Gabi.

Miroslav Krleža jako je volio Gabi. Jedan san o omiljenoj pjevačici zapisao je u svojim Dnevnicima. Bio je to, dakako, pristojan san. Ali nisu se ni upoznali. Već je bilo dogovoreno da u njegovoj kući u ulici Gvozd popodne zajedno popiju čaj, no obolio je i više nikoga nije primao u posjet – osim slikara Josipa Vaništu i glumca Gorana Matovića. I dok se Krleža divio pjevačici i njezinom glasu, Arsen se divio njemu. Krleža nikada nije čekao na inspiraciju nego je svakog jutra napisao barem 15 kartica teksta. Pisanje je doživljavao kao svoj posao, a takav pristup njegovao je i Arsen. Do deset ujutro već bi napravio čudesa. 

Iako različitih senzibiliteta, dvojica radoholičara imala su mnogo sličnosti. Povezivala ih je ista pronicljivost u srž stvari i smisao za obračun sa svime što im nije po volji. Povezivale su ih i uspomene na Češku, samo s odmakom od tri desetljeća. Arsen je čak bio i član Društva hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva, zahvaljujući pjesmi “Život je Češka”. U intervjuu početkom 1990-ih za časopis Jednota prisjetio se posjeta Pragu u doba željezne zavjese, kad je kao vojnik nastupao u glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke. Otkrio je kako su ga oduševile ljepota i romantičnost Zlatnog Grada, obišao je mnoga kazališta, kabarete i muzeje, a posebno ga je zanimao slikar Alfons Mucha. Nešto manje svidjela mu se češka kuhinja. Više nego knedlički, raženi kruh i umak sa šećerom, prijali su mu janjetina, lešo teletina, riba s kuhanim krumpirom i blitvom. Iako se, dodao je, pod utjecajem Gabi morao priviknuti na kontinentalnu prehranu. 

Dragan Despot, prvak Drame zagrebačkog HNK-a, spojio je Krležu i Arsena u monodrami “Na rubu pameti” kojom je Arsenovu pažnju zadržao puni sat. Malo tko se time mogao pohvaliti. Njih dvojica, susjedi udaljeni manje od tri minute hoda, surađivali su u brojnim kazališnim predstavama. Despot je u Arsenu na neki način prepoznavao lik svog oca, a Arsen ga je očinskom brižnošću čak vodio svom liječniku da ga pregleda, jer je smatrao da je najbolji. Kad je Despot 2004. napisao monodramu prema tekstu Miroslava Krleže, obratio se Arsenu. Skladanje glazbe i pisanje partitura za tu predstavu bio je prvi Arsenov posao nakon transplantacije jetre.

“Kad se vratio iz Padove, nazvao sam ga jer mi je Gabi rekla da je, hvala Bogu, dobro. Rekao sam mu da bih ga volio vidjeti i, ako postoji mogućnost, da me pusti sat vremena govoriti tekst, a da me ne pokuša prekinuti. Da me samo sluša i da šuti. Već sam pripremio monodramu i naučio ju napamet. Arsen me primio u kućnom bademantlu i krenuo sam s tekstom, računajući da ću ga na neki način zavesti znajući za njegov afinitet prema Krleži. U toj njegovoj sobici izgovorio sam cijelu monodramu. On je sve vrijeme šutio, a kad sam završio, ustao je bez ijedne riječi, sjeo za klavir i počeo skladati. Ta savršena glazbena podloga, nastala u tišini njegove sobe, na pozornici je imala drukčiju dimenziju. U glazbenim intervalima predstave brisao sam znoj s čela, a publika je nalazila mogućnost da se pomakne i uhvati malo zraka da nastavimo dalje, jer je predstava i od gledatelja zahtijevala velik intelektualni i emotivni napor”, opisuje Despot.
Iz ranijih razgovora s Arsenom Despot je doznao kako je veliki hrvatski književnik bio puno jednostavniji čovjek nego što su mislili oni koji ga nisu poznavali. Krležu je opisao kao vrlo tolerantnog i ugodnog za suradnju jer je kreativcima koji su se bavili njegovim tekstovima pružao apsolutnu slobodu. Nije im postavljao nikakve uvjete, niti je bio tašt. Arsen ga je dobro poznavao, napisao je brojne partiture za njegova djela, pa je i glazba za Despotovu monodramu bila malo remek-djelo.

“Arsenova glazba bila je krležijanska, bojila je predstavu nekom sjetom, naglašavala atmosferu pojedinih dijelova u rasponu od prigušene, uznemirujuće disonantnosti pa do melodične liričnosti. Njome je i meni pružio veliku inspiraciju. Vidio sam jedan insert s njegova kasnijeg gostovanja u Beogradu, gdje je rekao: 'Upravo sam s Despotom napravio monodramu po Krleži, to vrijedi vidjeti.' Uvjerio sam se da mu nije žao što je napisao glazbu za tu predstavu.”

O autorici:

Diana Šetka, rođena 1957. u Zagrebu, diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Zaposlila se 1985. u Vjesniku, od 1988. radi kao reporterka u Areni, a od sredine devedesetih godina u Gloriji. O tome kako je upoznala Arsena, u knjizi piše:

Službeno smo se Arsen i ja upoznali tek 1994., kad sam kao novinarka pripremala feljton o Gabi Novak za magazin “Gloria“, što je, dakako, moralo proći njegovu cenzuru. Jedne večeri htjela sam se čuti s Gabi oko autorizacije, ali na telefon se sonornim glasom javio Arsen. Rekao mi je:
“Slušaj, teška srca moram priznati da je ovo jako dobro.” 
Kakva Pulitzerova nagrada ili milijun dolara! Za mene je to bio najveći kompliment koji sam mogla dobiti. Uspjela sam samo reći:
„Hvala, baš mi je drago da vam se sviđa.” 
“No nećemo sad pretjerivati”, prekinuo me, “uvijek može bolje! A imam i jedno pitanje: predstavila si Gabi kao prvu damu naše estrade, što ona i jest, ali neki dan sam pročitao u vašim novinama da je to i Tereza Kesovija. Prije toga je to bila Josipa Lisac. Pa koliko to mi prvih dana imamo?! Dajte se, ljudi Božji, odlučite.” 
“Svaki tjedan jednu, što biste vi, kao ljubitelj žena, trebali razumjeti”, odgovorila sam u šali, na što me samo kratko pozdravio, prokomentiravši “da mi je vrijeme isteklo” i da će mi Gabi biti dostupna sutradan.  

Diana Šetka

Arsen, sjećanja : Takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti

  • Profil 10/2022.
  • 272 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533139340

Arsen Dedić ostavio je golem trag u hrvatskoj kulturi i umjetnosti, a i u sjećanjima ljudi s kojima je surađivao, živio i prijateljevao. Autorica Diana Šetka u ovoj knjizi rekonstruirala je njegov život i karijeru kroz svjedočanstva tih njemu bliskih ljudi, mahom značajnim ličnostima hrvatske kulture, glazbe, estrade, medija. U knjizi su objavljene i ekskluzivne fotografije Arsena Dedića koje su tijekom njegove karijere snimili vrsni fotografi.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –