Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 26.05.2022.

Dimitrije Popović : Slikarstvo i mržnja

Tajne veze

„Ovaj svijet vrvi tajnim vezama“, kazao je nekoć davno neki čovjek misleći o svom iskustvu i svijetu. Time je otpočeo dugu tradiciju sustavnog ređenja kaosa iskustva po načelu izdvajanja obrazaca i veza, tradiciju koja je prepoznata i u stihovima narodu bliskog Bijelog dugmeta: „Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas“. Skeptici će vjerojatno biti u pravu kada kažu da je to zamka uma bića koje je kratkovjeko i u svijetu biva isključivo osjetilno. Zbog toga su „tajne veze“ nešto što se češće ispostavi kao zavodljivi privid koji u očima čovjeka raste i preko svoje mjere. Ono „za sve nas“ je ključni uzorak ili relativna pozicija iz koje „tajne veze“ neprestano bivaju ovjerene kao prave ili odbačene kao površne. Pa ipak, sve i da se uvijek radi o čistom prividu, „tajne veze“ nam mnogo govore o nama samima.

Jedna od tih tzv. „tajnih veza“ je i ona između umjetnosti i negativnih emocionalnih stanja. Je li to prava osvještena interesna veza ili je njen uzrok podsvjesni, tajni čovjekov afinitet prema patnji, nasilju i mržnji? Bez obzira na zaključak, koji će uvijek biti preuranjen, u povijesti umjetnosti i filozofije ovaj fenomen vrlo je dobro dokumentiran i mnogo puta primijećen i istaknut, od čega pamćenja radi valja istaknuti velikog književnika Tolstoja i njegovo slavno otvaranje Ane Karenjine: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, ili riječi britkog njemačkog književnog kritičara Marcela Reicha-Ranickija: „Svaka dobra literatura ima nešto zajedničko s ljudskom patnjom.“ Ne treba posebno napominjati da je temeljna značajka jedne od najpoznatijih književnih vrsta, tragedije, upravo páthos, vrsta umjetničkog dokaza koja se najčešće očituje u prikazu protagonista koji se strmoglavljuje u nesreću, a sve to u svrhu izazivanja straha i suosjećanja. Negativna emocija u povijesti umjetnosti znala je biti i prava sinegdoha za čitava razdoblja, primjerice Weltschmerz, u prijevodu Svjetska bol, ustaljena je sintagma koja utjelovljuje senzibilitet čitave jedne generacije romantičkih književnika, bez obzira na njenu potencijalnu nepreciznost ili banalnost.

Neiscrpan je to tematski kompleks kojemu se opetovano utječe i Dimitrije Popović, prije svega eminentni crnogorski i hrvatski likovni umjetnik, ali ništa manje raznovrstan i kao umjetnik riječi. U uvodu knjige „Slikarstvo i mržnja“, koji tek nalikuje teorijskom uokvirenju niza primjera koji će uslijediti, mnogobrojnim vidiocima „tajne veze“ između umjetnosti i negativnih emocionalnih stanja Popović pridružuje još Andréa Gidea koji tvrdi da se lijepim osjećajima svara loša literatura i enciklopedista Denisa Diderota koji je stava da: „ono što škodi moralnoj ljepoti gotovo uvijek udvostručava pjesničku ljepotu“.

Šetnja gradom umjetnosti

Slikarstvo i mržnja Popović Dimitrije

Knjiga „Slikarstvo i mržnja“ strukturirana je kao šetnja dokonog flâneura. Poput usamljenog šetača, Popović luta gradom umjetnosti i povremeno zastaje pred onim pročeljima koja mu iz onog ili ovog razloga zaokupe pažnju. Princip izbora primjera u ovom tako reći katalogu likovne umjetnosti s temom negativno intoniranih klasičnih scena i motiva, u potpunosti je osoban, Popovićevim riječima on je: „izbor po srodnosti“. Srodnost je to koja se očituje u umjetničkom radu pa je tako svaki od nizova umjetnika koji su se bavili pojedinim motivom uokviren primjerom djela iz Popovićeva stvaralaštva. Time Popović svoj opus umeće u žilavu umjetničku tradiciju, postavivši ga uz bok velikana od Da Vincija, preko Tiziana, Rubensa i Caravaggija, pa sve do Van Gogha, Picassa i Duchampa. Takvo umetanje iz kuta književne kritike bilo bi znakom tek fikcionalizacije autorova djela kao postupka jednakovrijednog ostalima u strukturi teksta. Međutim, zbog toga što se ovdje ipak radi o tekstu diskurzivna roda koji podliježe ponešto drukčijim zakonitostima od punokrvne umjetničke književnosti i zbog toga što je autor tako smion u izlaganju namjere, značenja i tijeka stvaralačkog procesa, valja posebno pripaziti osvrćući se na hermeneutičke i autopoetičke pasuse koji uzgred budi rečeno čine glavninu knjige.

Od samog početka Popović se postavlja kao glavni tumač ne samo umetnutih primjera nego i vlastita umjetničkog rada. U ovom drugo spomenutom stječe se dojam kako suvereno kontrolira značenje u svakom dijelu stvaralačkog procesa, dok ovo prvo spomenuto čine opisni pasusi, ponešto egzaltirani u kojima se osjeti zanos, aspiracija i duboki iskreni interes za temu koju obrađuje. Sreća je što se većina vizualnih citata po odabiru i načinu obrade motiva može odrediti kao dio tradicije figurativne umjetnosti. To je ujedno i garancija prizemnosti analize pa se ona, u Popovićevom slučaju, više temelji na onome što je vidljivo, očito i jasno po sebi, a manje na onome što se krije iza slike, što nije očito i jasno po sebi.

Svojevrstan odmak prema odgonetavanju onoga što se krije iza slike primjetan je u obradi perioda prijelaza s 19. na 20. stoljeće (knjiga ima dijakronijsku logiku nizanja primjera) i krajnje je opravdan s obzirom da su apstrakcije učestalije, a one uz otvoren um zahtijevaju i iscrpno poznavanje uvjeta njihove proizvodnje, dakle cjelokupnog konteksta. Taj uvjetno rečeno drugi dio knjige, o modernoj umjetnosti, uzdiže početno postavljen princip analize motiva mržnje u slikarstvu na višu razinu, u smislu da se taj princip jednostavno počne prelijevati u kontekst. Sada se više ne radi o slikama koje prikazuju mržnju, nego o slikama koje ili izazivaju mržnju (recepcije) ili mržnju iskazuju neizravno, prema tradiciji. Golemi je zalogaj uhvatiti se ukoštac s pričom o silnicama međusobnih utjecaja, pogotovo u razdoblju ubrzanog razvoja povijesne svijesti, i čini se da je to pothvat koji prema kraju teksta ide nauštrb one lakoće i lepršavosti u neobaveznoj šetnji gradom umjetnosti. Najedanput je, izašavši iz čarobne idile dokolice, čitatelj suočen s hordama imena i raspisima nabujalog izvanumjetničkog konteksta. Međutim, Popović je akribičan pa je sve to i dalje poučno.

Knjiga ima potpuno otvorenu strukturu, nije jasno podijeljena na poglavlja, nema nikakvog kazala ni upute o sadržaju. Mislim da je radi konvencije na koju smo naviknuti i općenite preglednosti ipak nešto takvo trebalo biti umetnuto, ali onda bi se nepovratno izmijenila priroda teksta. Naime, pomnijom razradom kompozicije naglasak bi najednom bio na didaktičnosti čime bi tekst poprimio značajke stručnih priručnika i udžbenika. 

Čitanka osobnog kanona mržnje 

Iz početka je jasno da Popović neće dati izravan odgovor na pitanje zašto uopće postoji veza između slikarstva i mržnje. Tako se u razmatranju odlučuje za jednu vrst opasno oštre Occamove britve koja kreše sve živo osim one najjednostavnije tautološke teorijske varijante: postoje primjeri i zamijećeni su. Jesu li oni učestaliji od primjera bilo kojeg drugog odnosa, recimo između slikarstva i milosrđa ili dobrote, ili su jednostavno više istaknuti u procesu povijesne filtracije pojava i okoštavanja umjetničkog kanona?

Ono u što možemo biti sigurni jest da je ovo zanimljiva čitanka osobnog kanona mržnje koja se u svojoj otvorenoj strukturi čitatelju može razotkriti i kao serija zabavnih stilskih vježbi i kao nekonvencionalna studija o fenomenu mržnje u likovnoj umjetnosti. U središtu svega jedan je vrlo snažan autoritet koji se ne libi zauzeti idejni prostor svojeg rada, ni po potrebi odviše oštro odbaciti neke ustaljene i razvikane interpretacije i analize. Popović je nesumnjivo znalac, a autoritet autora je očito nešto što je u tradiciji likovne kritike i dalje postojano i čvrsto. Za razliku od književne kritike i teorije književnosti čiji baštinici tamjanom istjeruju autoritete, čvrste stavove i autore iz tekstova, pravo je osvježenje čitati nešto što neprikriveno isijava osoban stav i prava je šteta što Popović u konačnici ipak ne poentira nekom čvršćom hipotezom o tome zašto čovjek voli slikati užas, mržnju i ružno. To bi onda bile prave psihološko-sociološke studije, kako na poleđini piše akademik Nemec, i barem bi donekle odgodile stalne poraze humanistike pred zahtjevima znanstvenog čovjeka, bez obzira na njihovu metodološku slabost ili pretpostavku o relativnosti istine.

Ističe se ipak rad uredništva na vizualnom i grafičkom oblikovanju knjige. Ona i izvana i iznutra izgleda atraktivno, a sadrži i reprodukcije većine navedenih i svih analiziranih djela. Nesretna je samo ta chiaroscuro tehnika, čini se svojstvena obradi „mračnih tema“, pa su detalji nekih od reproduciranih djela u knjizi slabije vidljivi, ali tome će suvremeni čitatelj već nekako doskočiti, recimo uz pomoć vjernog suputnika pametnog telefona. Ako u potpunosti stupimo na Popovićev teren i pomnije se osvrnemo na već spomenuti vizualni identitet knjige možda već u rukama budemo imali odgovor na ono zašto odnosa između slikarstva i mržnje. Naslovnica ukrašena Popovićevim ozbiljnim Freudom s lascivnim scenama pod sobom uz općenito atraktivan dizajn knjige kao da mrmori o podsvjesnom čovjekovom afinitetu prema senzaciji, uznemirenju i vatrometu snažnih osjećaja koji, češće nego što ne, izazivaju što zazorna, što potisnuta iskustva.

„Slike straha i bola nas odbijaju, ali nas u isto vrijeme i privlače“, citira Popović Schillera u jednom intervjuu, što su riječi koje svjedoče o naravi čovjeka koji oplemenjuje i kultivira čak i one nepoželjne reflekse svoga duha, koji daje značaj svemu što uzburka njegovu prirodu i pred očima mu ostane nepristojno dugo. Kakav bi to bio svijet bez patnje, boli i mržnje uopće nije upitno, iz ove perspektive nesumnjivo bi u mnogim aspektima bio bolji, ali to ne bi bio naš svijet, potencijalno akulturalan, apatičan i izbačen iz okrutne ravnoteže tuge i sreće.

Dimitrije Popović

Slikarstvo i mržnja : Od Leonardove Meduze do dadaističke Mone Lise

  • Naklada Ljevak 01/2022.
  • 248 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533555638
  • Cijena 179.00 kn

Knjiga Dimitrija Popovića 'Slikarstvo i mržnja' donosi nova istraživanja o fenomenu mržnje u slikarstvu. Posrijedi su interdisciplinarne psihološko-sociološke studije o fenomenu mržnje, ali i oblicima njezine tematizacije u likovnoj umjetnosti u rasponu od renesansnoga slikarstva do povijesnih avangardi u prvoj polovici 20. stoljeća (s naglaskom na dadaizam). 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –