Dobra prevoditeljica i površna čitateljica

Svojedobno je u jednom intervjuu Ljiljana Avirović ustvrdila da je dobar prevodilac prije svega dobar čitalac. Čini se to tako očitim da graniči s banalnošću. Ali Avirović zna o čemu govori i zašto to govori. Oprezni znaju da između brzine i brzopletosti zjapi koban jaz, koji može stajati glave čak i najtalentiranijeg prevodioca – kad zaboravi da prije svega mora biti dobar čitalac.

Slučaj nadarenog i inače izvrsnog prevodioca, ali nastanjenog u istom tijelu s površnim i brzopletim čitaocem, jedan je od složenijih. Savjesnim urednicima takvi zadaju najviše glavobolje. Jer lošeg prevodioca prepozna se već na probnom arku; prijevod je neupotrebljiv, samozvani prevodilac otpisan jednom zasvagda. No s talentiranim prevodiocem i površnim čitaocem u istoj osobi stvari stoje drukčije. Nakon odličnog probnog arka, urednik dobije i ostatak prijevoda: pogled mu razdragano klizi stranicama, pitke rečenice mame mu osmijeh na lice, lucidno prenesene igre riječi ganu ga gotovo do suza. A onda se zagrcne nad ničim izazvanom besmislicom, pita se zašto je uopće odabrao tu knjigu – a pročitao ju je u izvorniku, jer za potrebe priče naš je urednički junak savjestan, i poznaje više stranih jezika, i čita, on čita! – pa mahnito lista original i traži izdajničku riječ.

A nje nema. Evo, tu je taj odlomak, početak mu je savršeno prepoznatljiv u prijevodu, poklapaju se čitave četiri rečenice. Pa i peta, iz koje u prijevodu vrišti ona besmislica, dobro počinje, ali onda – onda u izvorniku piše nešto drugo.

“Komično i humorizam su način na koji čovjek pokušava učiniti prihvatljivom nepodnošljivu ideju vlastite smrti – ili skovati jedinu osvetu koja mu je moguća protiv sudbine ili bogova koji ga žele besmrtnog” (Umberto Eco, Između laži i ironije , prev. Ita Kovač, Izvori, Zagreb, 2004, str. 88-89). Dok u izvorniku («Tra menzogna e ironia», Bompiani, Milano, 1998, str. 91) na kraju inkriminiranog odlomka piše mortale = smrtan.

Kako je čovjek postao besmrtan? I to iz tipkovnice iskusne, nadarene i vrlo vješte prevoditeljice kakva je Ita Kovač. U istom je prijevodu pokazala veliki talent hrabro se i uspješno uhvativši u koštac s podužim ulomcima iz djelâ Achillea Campanilea preko kojih Eco oprimjeruje poigravanja jezičnim klišejima što stoje u podlozi proizvodnje efekta očuđenja kod tog talijanskog humorista. Pa odakle onda onaj besmrtnik?

Prvo što pada na pamet trenutačni je pad koncentracije uslijed brzine. Neki izdavači vole postavljati luđačke rokove, koje je moguće ispoštovati samo uz nadljudske napore. Svima koji se dovoljno dugo bave prevođenjem takve su situacije poznate. Izvlačimo se iz njih više ili manje časno. Katkad nas izvuku dobar urednik, stručni redaktor ili lektor. Uglavnom ne, ali ne (samo) zato što nisu dobri i stručni, nego ponajprije zato što ih nema, i prijevod nitko ne pročita prije tiska.

To je jedna strana priče, koja jamči uvjerljivost drugoj strani priče: brzina i škrtost i/ili diletantizam izdavača krivi su za sve, a prevodilac je po definiciji bezgrešno i neshvaćeno biće.

Malo sutra – iz osobnog iskustva i pokajničkog uvida u vlastite prijevode. Ako si je Ita Kovač uzela dovoljno vremena za zahtjevne Campanileove tekstove, i pokazala da joj talenta i stručnosti ne nedostaje, neki drugi kiksevi razotkrivaju pak brzopletost, kronično pomanjkanje koncentracije, možda prekomjerno samopouzdanje ili, u najgorem slučaju, lijenost. I baš zato što je nadarena i sposobna, zato što je u stanju odraditi svoj posao vrhunski (kao u nekim drugim prijevodima, a najvećim dijelom i u ovom!), treba joj dobronamjerno udijeliti nekoliko packi da se trgne i u sljedećem prijevodu dâ najbolje od sebe, jer najbolje što Ita Kovač može dati više je nego dobro.

Ali ovdje je na nekoliko mjesta nad dobrom prevoditeljicom pobjedu izvojevala površna čitateljica, ili možda prevoditeljica presigurna u vlastito znanje, ili prelijena da zaviri u rječnik, da provjeri u stručnoj literaturi o čemu se tu radi, ili samo da pročita vlastitu, netom prevedenu rečenicu.

Na str. 5 “Campanile se svojim jezikom i svojim klišejima poigrava”, a to nije ono što proizlazi iz Ecovog eseja o Campanileu na str. 51-94, a nije bome ni ono što piše u izvorniku: Campanile se poigrava jezikom i njegovim klišejima (Campanile, col linguaggio e i suoi clichés, ci gioca; str. 6).

Na str. 14 varalicu i šarlatana Cagliostra navodno resi “bučna naravnost”, što je u najmanju ruku čudna tvrdnja, jer teza je eseja da je dotični pustolov i lažljivac tako uspješno prodavao maglu baš zahvaljujući svojim pretjerivanjima i prenemaganjima; da bi stvar klapala, bilo je dovoljno prevesti ovvietà (str. 14) kao banalnost, otrcanost ili nešto slično.

A grof Cagliostro nije živio u VIII. stoljeću (str. 18), nego se negdje izgubilo jedno iks: živio je u XVIII. stoljeću.

“Govor koji će San Germano održati Gogu di Papiniju” (str. 22) sumnjiv će biti upućenijima u opus 20-stoljetnog talijanskog pisca Giovannija Papinija, autora romana «Gog» naslovljenog prema protagonistu, pa će si takvi prevesti prijevod i San Germano će govor održati Papinijevom Gogu.

Sa str. 27 izvornika prevoditeljica je valjda iščitala ingannata umjesto indagata, pa na str. 26 prijevoda zbilja može biti “prevarena”, umjesto istražena ili propitana.

Le gride (str. 31), tj. proglasi, pobrkani su s le grida, pa su postali “povici” (str. 30).

Pestilenza (str. 48) uvriježena je talijanska riječ, i može označavati samu kugu, premda se više koristi u smislu epidemije kuge ili kužne zaraze, i doista nije bilo razloga za, doduše vrlo inventivnu, “semiozičku kugizaciju” (str. 46).

A zašto je straniamento u naslovu eseja o Campanileu, na str. 51, “zastranjenje”, kada je drugdje, pa i u istom eseju, točno prevedeno kao očuđenje?

I zašto je bey na str. 57 ostao takav kakav jest, umjesto da postane beg?

Premda ga Talijani transkribiraju Sklovskij (str. 95), riječ je o nama dobro poznatom Viktoru B. Šklovskom, u nominativu Šklovski, a ne o “Sklovskiju” (str. 93).

Istina je da fallo označava, između ostaloga, i faul, ali u eseju o Hugu Prattu i njegovom Cortu Malteseu ništa ne daje povoda za uvođenje nogometne terminologije, pa bi fallo onirico (str. 103) ipak bilo bolje prevesti kao oniričku zabludu, a ne kao “onirički faul” (str. 99).

Brkanje aorista i tzv. historijskog prezenta (prezenta svršenog oblika glagola) u trećem licu jednine uobičajena je boljka u Hrvata, pa joj je podlegla i Ita Kovač, koja među aoristima piše “zavrti” umjesto zavrtje, “prošapće” umjesto prošapta itd.; no to ionako nitko osim cjepidlaka neće primijetiti, a neće nad time okom trepnuti, avaj, ni mnogi lektor. Kao što će malo koga boljeti glava zato što se u akuzativu jednine muškog roda oblik zamjenice koji za živo (kojeg) koristi za neživo (opis koji je tiskala, a ne “opis ... kojeg je tiskala”, str. 12). Uglavnom će se razumjeti da je “maori mitologija” zapravo maorska mitologija.

A ako se uzme u obzir da se zamjerke hrvatskom Ite Kovač time uglavnom iscrpljuju, onda je šteta da pismena i sposobna prevoditeljica nije odoljela nápasti da ljudsku vrstu, pa makar i samo na papiru, učini besmrtnom.