Dubravka Oraić Tolić : Nemoguće je zamisliti Krležu u ženskom rodu

"Muška moderna i ženska postmoderna" vrlo je atraktivan (i marketinški dobro odabran) naslov knjige studija pjesnikinje, esejistice i književne znanstvenice Dubravke Oraić Tolić, koju je u biblioteci Razotkrivanja objavila Naklada Ljevak. Atraktivnost te knjige ne iscrpljuje se "provokacijom" u naslovu, već autorica u desetak cjelina demonstrira svoje poznavanje raznolike građe i vještinu da ju pretoči u intrigantan tekst. A Dubravka Oraić Tolić, redovita profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, piše, i pritom se služi književnoteorijski, filozofskim, kulturalnim znanjima, o rodnom identitetu književnosti, posebice u posljednjem stoljeću, o kulturnim stereotipima, napose hrvatskima, o ulozi subjekta u modernoj i postmodernoj kulturi, o kraju moderne književne znanosti, o promjeni kulturne paradigme na početku ovog stoljeća, o dokumentarizmu i autobiografizmu u suvremenoj domaćoj književnosti…

Barbara Matejčić : Postavit ću Vam pitanje parafrazirajući ono Vaše iz knjige 'Muška moderna i ženska postmoderna': znači li nešto više od intelektualističkog spolnog vica odrediti modernu kulturu kao mušku, a postmodernu kao žensku?

Dubravka Oraić Tolić : Kao prvo, moja knjiga nije feministička, nego kulturološka i postfeministička ili transfeministička. Klasični je feminizam bio osloboditeljski – htio je izjednačiti žene u političkim i društvenim pravima s muškarcima. Novi feminizam šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća zanimalo je pitanje o ženskom identitetu, odatle žensko pismo, ženski studiji, pa i ženska ideologija. Postfeminizam s kraja 20. i početka 21. stoljeća razlikuje biološki spol, tj. prirodni identitet i kulturni rod ili društveni identitet. To je i moja pozicija u ovoj knjizi. Ono na čemu sam posebno inzistirala bilo je shvaćanje roda kao kulturnog konstrukta. Rodna obilježja, istaknuta u naslovu knjige, nisu biološke niti antropološke biti. Muškarci nisu pali s Marsa, niti je racionalnost njihova bit, kao što ni žene nisu stigle s Venere, niti je njihova bit kaotičnost, emocionalnost («duga kosa – kratka pamet»), lepršavost, slabost, kićenje…To su naše slike i predodžbe, često predrasude i stereotipi kojima je zapadna kultura predočivala rodne razlike, a u modernoj kulture samu sebe do isključivosti utemeljila u muškome rodnom polju.

Moja knjiga nije biologija, ni ontologija, ni sociologija, nego – imagologija i kulturologija. Dakle, nije riječ o intelektualističkom spolnom vicu, nego o viđenju kulture iz rodne vizure. Evo, ukratko, što sam vidjela kroz takve teorijske naočale. Moderna je kultura bila «muška» jer su u njoj stvarno dominirali muškarci i jer je cijela kultura bila uronjena u muško rodno polje: racionalnost, logos, duh, riječ, usredištenost, vertikalnost, linearnost, napredak, proizvodnja («teška» industrija), realnost. Nemoguće je zamisliti Hegela ili Krležu u ženskome rodu. Rana postmoderna šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća bila je «ženska» jer su žene tada prvi put izašle na društvenu scenu i jer je cijela kultura uronila u žensko rodno polje: kaos, iracionalnost, slika (to je doba nagloga razvoja slikovnih medija i televizije), lakoća, potrošnja, zaigranost.

U književnosti to je doba igara između fikcije i zbilje, lakih žanrova krimića i ljubića. U svakodnevnoj kulturi to je zlatno potrošačko doba, dakle u rodnom imaginariju nešto «žensko». Naslov knjige, "Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture", igra je rodnim slikama i stereotipima radi lakšega, možda provokativnijega ili samo zabavnijega razumijevanja nedavne kulturne prošlosti i često neshvatljive, ponekad lepršave, ali i zastrašujuće sadašnjosti. Dajući takav naslov knjizi, vjerovala sam da mogu lakše i jednostavnije odgovoriti na teška pitanja poput: je li moderna kultura doista «umrla», kao što je proricala "krajologija" s kraja 20. stoljeća, kako je došlo do postmodernog obrata na prijelomu sedamdesetih godina, u kakvoj smo kulturi još donedavno živjeli, u kakvoj živimo ili ćemo uskoro živjeti.

Ako moderna jest muška, a postmoderna ženska, kakva je današnja književnost?

Ono što je iskrsnulo nakon pada Zida i što se počelo nezaustavljivo kotrljati od devedesetih godina na dalje, dakle kultura u kojoj danas živimo, bila je «druga moderna», kasna postmoderna, post-postmodernizam, globalizam ili, kako sam to istaknula u podnaslovu knjige, virtualno doba. To je neki čudan mješanac između moderne i postmoderne. Njihovo, ako nastavimo u simboličnoj biološkoj metaforici, genijalno zločesto dijete (enfant terrible). To je doba širenja TV slike i kompjutorskih tehnologija, doba transplantacijskih tehnika u medicini, doba ovce Dolly, simulantskog rata u Iraku, virtualnog kapitala, kompanija bez vlasnika, naroda bez suvereniteta, umirovljenika bez mirovine, kartica bez pokrića, minusa na osobnim računima i u državnim proračunima, čak i u nekoć «čvrstoj» Njemačkoj.

Današnja je književnost, kao i cijela današnja kultura, simulakralna i virtualna. Ono što je ovca Dolly u bioznanosti, to su dva hrvatska romana, "Ulaz u crnu kutija" Tomislava Zajeca i "Klonirana" Jelene Čarije, u hrvatskoj književnosti - rođenje virtualne kulture. Zajecov je roman hrvatski virtualni Uliks. Kao što u Joyceovu romanu pratimo stvarni dan sa svim svakodnevnim sitnicama jednoga citatnog junaka, modernističkoga Odiseja, od njegova buđenja, odlaska na WC do pribivanja pogrebu, predavanja o Shakespeareu i napokon pohoda bordelu, tako u Zajecovu romanu uranjamo zajedno sa cyber-junakom u virtualne svjetove TV kamera i video nadzora u realističnom showu, miješanju zbiljskih i virtualnih svjetova i napokon nadnaravnog straha zbog totalne manipulacije zbilje. Roman Jelene Čarije hrvatska je virtualna Lolita. Kod Nabokova žrtva pedofilije realna je američka tinejdžerka, koja čak sama zavodi pedofilskoga očuha. Kod Jelene Čarije žrtva je pedofilije virtualno biće – djevojčica-klon Marilyn Monroe.

Možemo li reći da nakon devedesetih rodni identiteti više nisu polarizirani, već da se miješaju ili je to ipak naivno očište?

Tu moramo biti vrlo oprezni, ne smijemo generalizirati. Rodni su identiteti, kao društveni konstrukti, uvijek dio određene kulture, njezine imagologije i njezine ideologije. Suvremeni je Zapad ušao u virtualno doba - identiteti se ne utemeljuju u supstancijama, istinama, stavovima, nego u znakovima, projektima, «brendovima». Nisu više bit, nego – «hit». Kršćanstvo, kao kulturna supstancija Zapada, nije ušlo u ustav Europske unije upravo zato što je to temelj, a u virtualno doba moramo biti «laki», cool, tj. rasterećeni od svakoga utemeljenja, otvoreni za beskrajne simulacije i manipulacije.

Istodobno, domaće su sapunice carstvo stereotipa. Sve žene idu u lude shoppinge, od bogate Ane do siromašne Vesne u "Vili Mariji", od emocionalne Goge do intelektualke Ksenije u "Ljubav u zaleđu". Svi muškarci na to polude, ali to izdašno plaćaju. Tajna gledanosti domaćih sapunica raskošno je razigravanje kulturnih stereotipa u novome tranzicijskom ruhu. Postavlja se pitanje da li stereotipi, rodni i bilo koji drugi, u ovoj igri bivaju učvršćeni ili negirani? Mislim da bivaju – razotkriveni. U tome je estetski, ako hoćemo i etički, pa i politički učinak domaćih sapunica. Ljudi nisu, kao što kaže John Fiske, «papci», oni znaju zašto im se nešto sviđa i zašto to gledaju.

Međutim, igre rodnim ili bilo kojim drugim identitetima nisu beskrajne. Čim prijeđemo granicu kulture, bilo prema biologiji ili prema drugim nezapadnim kulturama, sve postaje drukčije. Marama na glavi muslimanke nije društveni konstrukt, to je simbol pun sadržaja. Time se ne možemo igrati, kao ni karikaturama proroka Muhameda. To jest, možemo, ali onda moramo snositi posljedice.

Kakva je i kolika uloga književnosti u oblikovanju rodnih stereotipa?

U klasičnim razdobljima književnost je bila stvarateljica stereotipa. Eva je prototip žene-zmije, ali i pramajke čovječanstva, Kirka je prototip femme fatale, Nausikaja je slika «žene-anđela» i budućega romantičnoga «vječno ženstvenoga». Moderna je umjetnost često kršiteljica stereotipa u sklopu žestokih inovacijskih poetika. U ovoj su me knjizi osobito zanimali muškarci koji su prelazili rodne granice radi kritike vlastite kulture. Temeljni je tip modernoga umjetnika, stvoren u predromantizmu, dakle uoči institucionalizacije moderne kulture, genij – muškarac koji je obukao žensko simbolično ruho kaosa, mašte i ludila. Boem se povlači iz društva poput zapuštene domaćice, dendi se pirlita kao blazirana dama iz aristokratskih krugova, flaneur se šeće gradskim metropolama poput sumnjive dame, a Musilov je «mogućnosni čovjek» neodlučan poput mlade djevojke. Moderni umjetnici, muškarci sa ženskim rodnim crtama, najljepša su unutarnja kritika moderne kulture, njezina industrijskoga svijeta, liberalnog kapitalizma i građanskoga društva. Tako se i na razini rodnih odnosa potvrđuje ona poznata Hegelova izreka o «lukavstvu uma». Dok su građanski muškarci radili u tvornicama, služili u činovničkim uredima ili ratovali za velike ideje, a žene čipkama i toplinom ukrašavale građanski dom, umjetnički su sinovi, kao stvarne osobe i kao likovi, iznutra potkopavali vlastitu kulturu. Oni u modernoj kulturi imaju istu poziciju kao prve feministice u hlačama, s lulom ili cigaretom u ustima, koje su se borile za pravo glasa.

Za književnost kojih autorica bismo mogli reći da je rodno univerzalna, mimo same biološke činjenice da ju pišu žene?

Ta je dilema odavno riješena i ja se njome nisam bavila. Dobra je književnost uvijek univerzalna, nije spolno obilježena. To je znao Matoš kada je hvalio Ivanu Mažuranić. Irena Vrkljan nije izvrsna spisateljica jer tematizira emocijama natopljeni ženski svijet i odrastanje sebe same kao žene i spisateljice, nego zato jer je taj svijet prikazala na tako uvjerljiv način. Arijana Čulina nije postigla popularnost zato što je ženska autorica, nego zato što tako uspješno razigrava stereotip o plavuši – lijepoj, ali glupoj ženi, koja je u ovom slučaju Dalmatinka bez dlake na jeziku, liberalna, pametna, neodoljivo zabavna i neočekivano kritična.

Pišući o hrvatskoj književnosti dvijetisućitih godina navodite da je u doba političke korektnosti književnost postala dubinski nekorektna. O kakvoj se nekorektnosti radi i možete li navesti neke primjere?

Suvremeni hrvatski pisci, čak i onda kada pripadaju nekim ideološkim opcijama, pa to i ne skrivaju, u svojim su umjetničkim tekstovima često dubinski kritični, dakle i «nekorektni» prema suvremenoj tranzicijskoj zbilji i novom virtualnom dobu. Moderni je angažman bio jasan i eksplicitan jer je bio motiviran velikim idejama i ideologijama. Sartre je hvalio kinesku «kulturnu revoluciju», odbio je Nobelovu nagradu kao buržoasku instituciju i cijeli se život razdirao etičkim pitanjima o odnosu između cilja i sredstava revolucionarnog angažmana. Suvremeni će pisac prihvatiti bilo koju nagradu, čak i državno odličje, ali će u svojoj prozi ili esejima biti ironičan prema svim institucijama, autoritetima i vrijednostima, nesmiljeno će karikirati zbilju ili potencirati njezinu tamu. To nije eksplicitni angažman niti konstruktivna kritika, jer više nema velikih modernih ideja niti ideologija za koje bi se pisac zalagao. To su oblici postkritike ili dekonstrukcije suvremene zbilje.

Takav je izokrenuti svijet Zorana Ferića, humor Ante Tomića, ambivalentna utopija Renata Baretića. U romanu "Ulaz u Crnu kutiju" Tomislav Zajec kritizira medijsku proizvodnju istine sve do nietzscheanskoga zaključka da je najveća istina reality showa, koji bi trebao prikazivati «istinu i samo istinu», zapravo manipulacija i laž.

Na primjeru knjige "Ljepša polovica književnosti" Dunje Detoni Dujmić, koja nije institucionalno priznata onako kako je zaslužila biti, zaključujete da je 'svaki muškarac bilo kojim svojim uratkom na kraju 20. stoljeća bio vrjedniji od jedne žene i njezina pionirskog rada o ženama' i da su 'spolni stereotipi čvrsti čak i kada je riječ o intelektualnim elitama'. Koliko se Vi, baveći se teorijom književnosti, susrećete s diskriminacijom te vrste?

Pripadam među one sretne žene koje nisu osjetile rodnu diskriminaciju ni u privatnom ni u javnom prostoru. Zaposlila sam se početkom sedamdesetih godina na Filozofskom fakultetu u prvom velikom ženskom valu koji je inicirao profesor Aleksandar Flaker. Zavod za znanost o književnosti u to je doba nosio arkadijski naziv «dubrava» jer su u njemu radile dvije Dubravke, «žuta» (Dubravka Ugrešić) i «crna» (moja malenkost). Nijedna od mojih kolegica u to doba nije bila feministica jer ni u čemu nismo bile ugrožene. Oko nas je vladala takva atmosfera idilične tolerancije da nam se svaka isključivost činila ne samo neprihvatljivom nego i nepristojnom. Ako sam ja uopće nekako bila diskriminirana, onda je to bilo politički stereotipno – od početka sedamdesetih do pada Zida nisam imala putovnicu, nisam mogla na stipendije i simpozije u inozemstvo, pa ni posve «ženski» po cipele u Trst. Zbog toga sam se ponekad osjećala kao «Pepeljuga». Međutim, na svakom simpoziju Pojmovnik ruske avangarde, na kojemu se u Zagrebu i Opatiji okupljala svjetska slavistička elita, bila sam «princeza». Ne samo da sam te skupove organizirala, nego sam se na njima i tekstualno afirmirala. Ako frustracije i diskriminacije u konačnici uopće nešto znače, onda su moji tekstovi izgubljene «cipele» u jednoj životnoj bajci.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )