Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Boris Perić • 02.10.2012.

E.L. James : Pedeset nijansi sive

Doslovce, sve je započelo sa "Sumrakom", na čijim je fan-stranicama gospođa Erika Leonard kao "Ledeni zmaj snježne kraljice" prigodice objavljivala štiklece iz svoje literarne opsesije "Gospodari svemira", naravno, s Edwardom Cullenom i Bellom Swan u glavnim ulogama. A onda su se "Gospodari" pretvorili u "50 nijansi sive", Bella i Edward u Anastasiju Steele i Christiana Greya, a Ledeni zmaj, i dalje gospođa Leonard, u razvikanu E. L. James, čija je meka sado-mazo trilogija "50 nijansi" prodajom već nadmašila i samog Harrya Pottera.

E, sad, zašto je "Sumrak" bitan? Jer su Anastasia i Christian neodoljivo slatki u svojoj nastranoj atipičnosti, kao što su to ne tako davno još bili mejeričini vampiri? Možda. Poglavito, međutim, jer se vraški dobro prodavao i tu se, čini se, Stephenie Meyer dovinula formuli uspjeha na kojoj bi joj svatko mogao pozavidjeti. Jer ako je u „Sumraku" vampir još čedno trabunjao kako nema ugriza prije braka, u "Nijansama" submisivna Ana kao da u svakom drugom pasusu bar jedanput strasno zavrišti: "Čini sa mnom sve što me volja!", a potom se nevino iščuđava što se, zapravo, sve može raditi grudima.

Egida narativnih stranputica, koje u oba slučaja majstorski zaobilaze sve što bi staromodni ljubitelj horora ili pornića očekivao od svoje lektire, zove se čednost. A u svijetu, sveudilj obilježenom strahom, nelagodom, nemoralom, nasiljem, lažima, otimačinom i tako dalje, to je valjda ono o čemu se sasvim naivno još smije sanjariti. Bar u čitalačkim okvirima.

Da "Nijanse" nisu nikakav prljavi pornić, nekmoli čestita BDSM-literatura, možemo pročitati u svakim novinama, baš kao i feministički prigovor da se nijedna suvisla žena nikako ne bi trebala ponositi načinom na koji je tamo prikazana. Ali to je, srećom, samo dio gorkog kolača, koji nam je E. L. James ipak umijesila s malo više uzaludnog truda nego što bismo joj to u prvi mah priznali. Stilistički blago rečeno dosadna - premda ne oskudijeva ni nehotičnim bombonima, primjerice, kad mlađahna heroina svako toliko "pocrveni kao Komunistički manifest" - trilogija gospođe James ocrtava prastare uloge u, ruku na srce, ne baš novim scenama: Mlada, naivna i nevina, studentica Anastasia uskače za bolesnu kolegicu i intervjuira mladog tajkuna Greya, koji joj se odmah čini nekako kinky, posebice nakon što u lokalnom bauhausu, gdje Ana zarađuje za studij, kupuje razne dvosmislene rekvizite, a kad se napokon spetljaju, poduzetnik, koji klišeju za volju "ne vodi ljubav, nego žestoko jebe", vodi nevinašce ravno u podrum i tu se, zapravo, ne događa ništa strašno.

Ipak, u stalnoj prepirci sa svojom "unutarnjom boginjom" (podsvijest?) Ana glibi sve dublje u mirisnim kupkama jedne nove, nepoznate čulnosti, potpisuje s gospodarom robovski ugovor i daje petama vjetra, ali mu se već u drugom tomu  vraća, jer ne može bez njihove "bolesne jebačine". Tu joj on otkriva mračne tajne djetinjstva, koje su ga učinile što sadistom, što mazohistom, zgodimice je mlatne ravnalom po guzici, obasipa je darovima, ona dira njegovu "zabranjenu zonu" i svako toliko "eksplodira", čak i kad se umjesto priželjkivana softcore-mlaćenja odaju "nježnom, slatkom vođenju ljubavi". U trećem tomu Ana je već toliko unutra da se "brije dolje", "draška samu sebe", a stavljaju joj se bome i lisice na ruke, te nešto nekud, što ovdje možda i ne bi trebalo eksplicirati. Svejedno, robinja i gospodar na kraju se lijepo uzmu, ona mu rodi dijete i - prezentu fabule za volju - žive sretno do dana današnjeg.

Okej, gospođa Leonard lijepo je to smislila, a proučila je i dosta predložaka, na koje se, hotimice ili ne, tu i tamo referira, uzimajući istom iz njih sve ono što ne može izazvati revolt ili gađenje, kao što u "Sumraku" zapravo ništa ne izaziva jezu. Ali zato se "Sumrak" prodao daleko bolje od, recimo, jubilarnih izdanja "Drakule", kao što uz "Nijanse" nitko zdrav neće kupiti Sacher Masochovu "Veneru u krznu" - premda bi itekako trebao, jer odatle ne potječe samo termin mazohizam, nego i ime Anine bube Wanda - ili de Sadeovih "120 dana Sodome", nekmoli gledati ih u Pasolinijevoj ekranizaciji, jer sve je to bljak. Nemojte gledati ni Shainbergovu "Tajnicu", jer biste mogli otkriti odakle, zapravo, prezime Grey (o bračnom hepiendu da se i ne govori), pa ni čitati "Priču o O" Pauline Réage, jer jedino "o" u "Nijansama" tvore Anine zadihane usne, dok zaneseno masturbira pred gospodarom.

Nema u "Nijansama" de Sadeovih prosvjetiteljskih gadarija, ali ni dragovoljnog rastakanja ega, kakvo na SM-seansama doživljava O, naprotiv, integralna do boli, Ana će tu i tamo i sama posegnuti za bičem, pa tako ostajemo pošteđeni i Deleuzova psihoanalitičkog mudrovanja kako sadist i mazohist slijedom strukture vlastitih situacija ne mogu u istu postelju, pa će se tako i monden pojam "sadomazohizam" razotkriti kao puki "leksički monstrum".

Ono čega ima, a u tome se ujedno i krije majstorski literarno-tržišni obrat gospođe Leonard, jest ugovor, bez kojeg danas ni u realnom svijetu nema poštenog SM-odnosa. Ali dok je, primjerice, kod Masocha rob taj koji na lomači vlastite žudnje ugovorom odgaja i formira svog zapravo pasivnog gospodara, u "Nijansama" će taj neophodan dokument sa zavidnom pravničkom preciznošću sastaviti tobože dominanti Grey, ne bi li gomilom nadopisanih ili naprosto impliciranih aneksa iz njihova odnosa, ali i iz polja čitalačke pažnje, eliminirao baš sve što bi moglo iole ličiti na perverziju, pa će tako od samog bola, žrtvovanja ili kazne daleko važnija biti stavka da gospodar robinji određuje što će i koliko pojesti (uzgred, već viđeno u "Tajnici"), odnosno kako će se odijevati.

I upravo na tom dijetalno-konfekcijskom BDSM-u počiva najveći dio tržišne privlačnosti "Nijansi", s kojima se zaista lako identificirati, jer jedno je maštanje o prljavim stvarčicama bez konkretne vizualizacije, a drugo kad vas ošine bič, dok vezani visite s kuke i borite se za dah, jer vam je kreten ugurao još i onu plastičnu kuglicu u usta.

Osim toga, kad de Sadeova Justine svom tlačitelju kaže: "Želite biti sigurni da će me vaši zločini stajati suza; djevojku koja bi vam se predala dobrovoljno, vi ne biste ni htjeli", natuknut je bitan moment SM-a, od kojeg se i u mašti diže kosa na glavi. Podčinjavanje, ok, rezonira s pravom gospođa Leonard, ali samo dok se njime ne zadire u heroininu volju (čitaj: svojeglavost), jer to će svakako obradovati ciljano čitateljstvo, koje će se radije identificirati s Anom, negoli s Greyom, čija će se ugovorna dominacija stoga odveć često svoditi na oprezno ispipavanje terena tipa: "hoćeš li da te bičujem?" ili "mislim da ti dugujem orgazam".

Jer, ruku na srce, tko ne bi poželio gospodara koji učtivo pita i pristaje na odbijanje? Odnosno, tko se ne bi rado podao vampiru, nakon čijeg će ugriza sve u životu napokon krenuti nabolje? Ako hoćemo, sve to možemo mirne duše nazvati i logikom srca. Suvremenog srca, dakako, dinstanog i pečenog na samodostatnosti modernog potrošačkog egoizma.

Utoliko zaista valja komplimentirati gospođi Leonard: "Nijanse" su, zapravo, vješto sastavljeno i ispremiješano štivo, koje ne zazire od pomodnih šlagvorta, ali se ne upušta ni u njihovu razradu, već u prvom redu udovoljava prohtjevima publike, koja je neizmjerno veća i konjunkturnija od one de Sadeove ili Masochove. Bajka za čitatelje, bajka za autoricu i bajka za izdavača. Za razliku od klasičnih bajki: bez neželjenih životnih perverzija.


E.L. James: "Pedeset nijansi sive"
Prevela Mirta Jambrović

Profil, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Pedeset nijansi sive - čitanje br. 2 –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –