Edo Popović - "Tetovirane priče"

Edo Popović pisac je koji očito voli svoju bibliografiju »podebljavati« reizdanjima i recikliranjima svojih ranije objavljenih knjiga. Početkom godine, tako, objedinio je svoje pripovijesti/kratke romane koje je objavljivao unatrag nekoliko godina (»Koncert za tequilu i apaurin«, »Plesačica iz Blue Bara« i »Dečko, dama, kreten, drot«) pod istim koricama i tu trilogiju nazvao »Igrači«, a sredinom godine slično je učinio sa svojim slikovnicama za odrasle, nastalim u suradnji s ilustratorom Igorom Hofbauerom.

Naime, prošlih su godina u ediciji zagrebačkog »Meandra« Popović i Hofbauer objavili pet takvih »slikovnica«, velikog formata i bogatih ilustracija, a one se sada pojavljuju u zajedničkom kontekstu s nekim novim pričama i ilustracijama, kao i bonusom od nekoliko pjesama, što je novost u opusu ovoga autora.

Taj književno-slikovni projekt zanimljiv je eksperiment, ne tako čest u našoj književnosti, iako treba svakako spomenuti kako su se prošle godine za sličnu avanturu odlučile i mlada spisateljica Mima Simić i ilustratorica Ivana Armanini, u neobičnoj knjizi proze »Pustolovine Glorije Scott«. Popović i Hofbauer, što je bilo primjećeno još kad su priče izlazile u pojedinačnim »sveščićima«, doista funkcioniraju kao kompatibilan autorski tandem; Hofbauerova ilustracija posve je saživljena s tekstom i »čita« se kao njegov nastavak drugim izražajnim sredstvima, a čitatelj kad otvori »Tetovirane priče« ne zna što bi prije – čitao ili gledao. To, dakako, ne umanjuje samostalnost Hofbauerovih ilustracija koje funkcioniraju i same za sebe, kao ekspresivni prikazi urbanih situacija, no kad u njima prepoznamo kao glavni lik pisca Popovića (ili, npr., njegovog kolegu B. Radakovića) one postaju i vrlo, vrlo duhovite.

Jedanaest ovdje sakupljenih Popovićevih priča doista ne otkriva ništa novo što o tome autoru nismo znali i ranije. Riječ je o pričama koje bilježe sekvence urbanih egzistencija, tzv. betonskim pričama čiji su junaci bivši alkoholičari, kvartovski »inventari«, luzeri koji ljeto provode na užarenom novozagrebačkom balkonu umjesto na moru, sa svojim šankerskim pričama o neobičnim i često neuspješnim seksualnim avanturama, odlascima na Hrelić ili jednostavno skupljanjima na, Popoviću omiljenom lokalitetu, utrinskoj tržnici. Kako se to navodi u jednoj od priča, njegovi junaci većinom pate od »loše podešene stvarnosti«, što je već nekakvo opće mjesto. No, primjetno je kako se ovdje našlo i dosta priča koje su vremenski smještene u prošlost, odnosno u osamdesete, godine iz čijih umjetničkih poetika i svjetonazora Popović i dalje crpi mnogo više od bilo kojeg drugog prozaika.

Atmosfera njegovih priča, svjetonazor njegovih likova, način na koji gradi i poentira svoje kratke priče, pa i neskrivena nostalgija i melankolija pri spomenu na ta važna vremena (treba li reći, negdje na potezu od »Zvečke« do »Blata«) sve su to elementi koji Popovića i dalje iskazuju kao nepopravljivog »osamdesetaša«, u čemu na neki način i leži glavni šarm njegovih priča.

Popović nas tako vraća u vrijeme legendarnog »Poleta«, vlastitih književnih početaka, malih honorara i velikih seksualnih avantura, u vrijeme kad se željelo živjeti i pritom sve pribilježiti a la Bukowski. Tema pisanja, uostalom, jedna je od prevladavajućih u ovim pričama, od kojih mnoge funkcioniraju i kao autobiografske.

Neskriveno predstavljajući samoga sebe kao pisca, opisujući čudne i opskurne doživljaje koje je imao s kolegom Radakovićem na »izbornoj zabavi« prilikom gostovanja u Cardiffu (»Moja tužna Eva«) ili pak na književnom festivalu u Vroclavu, gdje su ga u hotelskoj sobi dočekali natpisom »Dobrodošli gospodine Popoviću«, u istoimenoj priči, Popović na neki način mistificira pisanje i njegove muke, ali kod njega čak i ta mistifikacija djeluje nekako nepretenciozno, što ga dovodi do zaključka – »pisanje me troši na isti način kao seks«.

Ipak, najbolje među »Tetoviranim pričama« ipak su one luzerske i kvartovske, betonske i šankerske, kojima svakako valja pridružiti i jednu otočku, »Gospa od Bluda«. A »Tetovirane pjesme«, njih šest na kraju knjige? One su narativne, pomalo bitničke, u njima si Popović dozvoljava još snažniju dozu melankolije, pa i patetike, nego u pričama i u svakom slučaju one su nastavak njegove proze drugim sredstvima jer Popović definitivno nije po vokaciji pjesnik.

Nedavno sam na nekom od mnogobrojnih blogova pročitala kako me jedan od tamošnjih »hrabrih« anonimaca ozbiljno i vrlo ljutito proziva što sam pišući o nekom od Popovićevih naslova navela kako je riječ o autoru jedne od kultnih knjiga osamdesetih, »Ponoćnog boogija«. Onome tko ne razumije i ne vjeruje u kultnost Popovićeva davnog prvijenca teško je preporučiti i ovu knjigu, kao i objasniti zbog čega je ona šarmanta iako u njoj ima i lošijih i ponavljajućih i nedorađenih priča, ali baš takve, u tandemu s Hofbauerovim ilustracijama, djeluju kao pomalo underground štivo, stripić za ispod klupe »osamdesetonostalgičara«.